“Netko će morati odgovarati za blamažu Hrvatske”, izjavio je – s neprikrivenom aluzijom na prvo ime koalicije – u junačkome stilu predsjednik parlamenta Zlatko Tomčić, komentirajući podatak da je, pod pritiskom Slovenije, Bosne i unutarnjih lobbyja, nakon svega dva dana Vlada povukla ekologijom uvjetovanu revolucionarnu odluku o zabrani prijevoza nafte kroz Hrvatsku u kamionima-cisternama. Kao istaknuti pripadnik političkoga miljea legendarnog po grižnji savjesti zbog apsurdnih poteza, Tomčić – dakle – na odgovornost javno poziva ni manje ni više nego Ivicu Račana, premijera i potpisnika sporne odluke. U opisanome kontekstu – odnosno, u asocijaciji na slučaj Bandić – mogu se postaviti i dodatna pitanja: kakvu vrstu povlačenja konzekvenci Tomčić očekuje od Račana? Bezuvjetnu ostavku možda? Stavljanje mandata na raspolaganje Vladi, odnosno parlamentu?

Sumo-hrvači igraju tenis
Ili će se za ugled Hrvatske opasno zabrinuti Tomčić zadovoljiti samo premijerovom iskrenom samokritikom pred drugovima? Ili će se mač hrvatske parlamentarne pravde zaustaviti nad glavom Slavka Linića, čija je nepredvidljiva, često militantna rezolutnost nesumnjivo u pozadini iluzorne pseudozabrane o kojoj je riječ? Ili je predsjednik parlamenta – na kraju krajeva – svojom prijetnjom na temu odgovornosti ipak samo pokušao zabaviti novinare i nacionalni auditorij? Tema ostaje otvorena do daljnjega, uz spoznaju da je Ivica Račan – dalekovidnim potpisivanjem odluke u čiju održivost ni sam nije povjerovao – još jednom uspio afirmirati svoju legendarnu razboritost u odlučnosti. Samo naprijed. Weiter so. U politici je uvijek mudro pokazivati zube, makar i isključivo zato da bi dokazao kako ih nisi u stanju stisnuti.
Ivica Račan, njegovi suborci i njegova partija trijumfalno su zadnjih dana dokazali svoju impresivnu oscilatornost ne samo na pitanju prijevoza nafte, nego – kako je iznimno dobro poznato – i na pitanju uvijek nasmijanoga Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika u ostavci. U prvim reakcijama na Bandićev prometni incident, zauzeli su tvrdi stav da je gradonačelnik svoj politički dug pošteno otplatio javnom isprikom i izrazima žaljenja. Čemu daljnja buka, zaboga? Čovjek je rekao da mu je iskreno krivo zbog svega, i punctum*. Kad su shvatili da kod publike slabo prolaze pokušaji zataškavanja na brzinu, Bandićevu lopticu prebacili su – s gracilnošću sumo-hrvača koji se posvetio tenisu – na polje Hrvatske narodne stranke, svoga zagrebačkoga koalicijskoga partnera. Bandić će u gradskoj skupštini “staviti mandat na raspolaganje”, SDP će elegantno eskivirati raspravu, a HNS će odigrati ulogu “jezičca na vagi” ili SDP-ove dežurne dvorske lude i samostalno odlučiti ostaje li Bandić ili pada, ponašajući se kao da je pred policijom bježalo HNS-ovo stranačko rukovodstvo a ne istaknuti SDP-ov funkcionar.

Komplikacijo, ime ti je Račan
Komplikacijo, ime ti je Račan. Shvativši napokon da se ne isplati zatvarati oči pred činjenicama, šef SDP-a – djelujući u koordinaciji s partijskim predsjedništvom – donio je napokon, sa svega osam dana zakašnjenja, “u atmosferi drugarske otvorenosti”, jedinu logičnu odluku: Milan Bandić mora napustiti položaj. Njegov odlazak preko noći je promoviran u najbolje rješenje za Bandića, za državu, za partiju, i za narod kao takav. U politici se, kao i u životu, slabost često prikazuje kao snaga, pa su se – u tom stilu – i aktivisti SDP-a počeli Bandićevom ostavkom odmah razmetati kao stamenim dokazom svoje kolektivne konzekventnosti, idejne nepokolebljivosti i građanskoga morala, bez obzira na podatak da je ta zakašnjela odluka o demisiji viđenoga dužnosnika proizvedena u ugođaju evidentne stranačke nesigurnosti, frakcijskih sukoba i kalkulacija. Neposredno nakon incidenta – u uvodnoj posttraumatskoj fazi – briga za visoke principe bila je za SDP zadnja rupa na svirali.
Situacija se razvijala ultrapragmatično. Protagonist komedije Bandić podvukao je rep i pustio da o njegovome osobnome etičkome problemu odlučuje partijsko vijeće mudraca, nesumnjivo u nadi da će ga ono podržati. Račan je mjerkao razvoj događaja, pratio žamor u stranci, rogoborenje pro- i kontrabandićevaca, i osluškivao “puls naroda”. Kao svemirske sonde suprotstavljenih orbita iz baze u predsjedništvu SDP-a lansirani su, s jedne strane, Zdravko Tomac – koji je Bandića, bez obzira na javni izgred, proglasio za nešto poput moderne varijante junaka socijalističkoga rada – a s druge Željka Antunović i Mate Arlović, koji su u javnosti “smjelo” otvorili temu o Bandićevoj neizbježnoj ostavci, bez obzira na njegove univerzalno transparentne zasluge u borbi za obranu narodnih interesa.

Režirani politički privid
Kroz dijalektičku razmjenu drugarskoga mišljenja – sraz teza i antiteza o Bandiću – došlo se na kraju do ideološke sinteze sublimirane u njegovoj ostavci “pod mus”. Dogovor, doduše, ima i određene mutne anekse: probandićevska kolona, na čijem čelu odlučno maršira vrhovnik Tomac, dobila je – čini se – propagandni placet za forsiranje novih izbora u Zagrebu, iz kojih će Bandić izići “još miliji i draži”. Intencije drugih članova politbiroa nejasne su. Račan je, po običaju, egzaktan: “Izbora će možda biti, a možda i neće, o tome ćemo donijeti odluku kad bude vrijeme.” Za njegovu filozofiju politike Bandićeva ostavka nije idealno rješenje. Premijer bi iz osobnih utilitarnih razloga vjerojatno preferirao Bandićev ostanak na funkciji, ali s načetim javnim ugledom i smanjenim manevarskim prostorom, što bi dinamičnoga i autonomiji sklonoga gradonačelnika učinilo ovisnim o predsjedniku stranke.
Osim toga, Bandića je praktički vrlo teško zamijeniti. Čovjek se u poglavarstvu okružio skupinom idolopoklonika koji njegov odlazak doživljavaju kao opasnost za svoje karijere, i koji su za javnost odglumili solidarnost s predsjedništvom oko Bandićeve ostavke samo zbog jednostavne spoznaje da je otvoreni raskol u SDP-u najbolji put za silazak stranke s vlasti. U Zagrebu je Bandić za kratko vrijeme uspostavio veliku infrastrukturu poslovnih dogovora, planova i interesa. Ljudi koji su dio te infrastrukture – i čiji je društveno-ekonomski utjecaj značajan – također s nelagodom promatraju proces njegovoga silaska s pozornice. No, odlazi li Bandić uistinu, ili je cjelokupna situacija zapravo režirani politički privid?
Dođe li do novih izbora, dio vodstva SDP-a vjeruje da će se Bandić na krilima demokracije reetablirati kao narodni miljenik, i sve ostaje po starom. Imenuje li SDP – mimo izbora – za gradonačelnika nekog drugog, dotični bi na planu organizacije zagrebačkoga businessa* mogao funkcionirati naprosto kao Bandićeva marioneta, javna ekstenzija Bandićeve mreže u sjeni, odnosno kao Bandićeva prigodna politička impersonifikacija. Idealan glumac za ulogu Milana Bandića doista bi mogao biti Zdravko Tomac, bez obzira na drastične razlike u fizikusu. Čovjek je specijalist za prosipanje političke svete vodice, koji se uglavnom nije bavio realnim poslovima. I dalje, međutim, egzistira jedan čvrst narodski karakter koji bi za njega kvalitetno obavljao taj dio gradonačelničkih obaveza.

Stupac tjedna: Mesićev govor
Razvijajući misao vodilju da proslave političkih obljetnica ne moraju biti isključivo rituali bez realnoga sadržaja, nego da se preko njih mogu odaslati i konkretne političke poruke, predsjednik države Stipe Mesić iskoristio je svečanu sjednicu Sabora u povodu desete obljetnice priznanja Hrvatske, za podvrgavanje Tuđmanovoga režima nemilosrdnoj kritici. “Svijet je Tuđmanovu Hrvatsku priznao, ali je nije prihvatio…Tuđman je kolaborirao s Miloševićem…uništena su poduzeća koja su mogla opstati…gušila su se ljudska prava…” Itd. Uglavnom, proslave “državnosti” prilika su za raskid s iluzijama. HDZ je državu “stvorio” zahvaljujući stjecaju okolnosti, ali istovremeno i razorio zahvaljujući banditizmu, ksenofobiji i pohlepi.
Navedenim govorom Mesić se definitivno lansirao u državničke sfere. On popularizira stavove na kakvima je koalicija trebala utemeljiti svoju vlast, da je nisu ograničavali tajni dogovori na liniji SDP-HDZ-HSS-HSLS. Predsjednik je počeo drastično intervenirati u nagodbenjački milje hrvatske politike, i zato dobiva aplauze na otvorenoj sceni.