Gospar Ivan Gundulić, dubrovački vlastelin i najveći pjesnik našeg baroka, član Vijeća umoljenih, pa pred smrt član Maloga vijeća, u svojoj “Dubravki” pripovijeda u stihovima kako se za proslave dana slobode u idiličnoj Dubravi najljepša pastirica Dubravka trebala vjenčati s najljepšim pastirom Miljenkom. Dogodilo se, međutim, dotad nečuveno zlo: ružni je, bogati Grdan uspio isposlovati da ljepotica pripadne njemu. Nastane pomutnja među pastirima, satirima i žiteljima slavne Dubrave. Neki zavedeni bogatstvom jure za Grdanovim zabavama, gozbama, dok gorski satiri obmanuti od prijetvornog pohotnika vjeruju da će ostatak života provesti u dokolici. Tek starac Ljubidrag, živa savjest Dubrave, kori, prijeti, savjetuje. Traje uzbuna koju na sreću rješava bog Lero, silnom trešnjom i nevremenom, u trenutku kad je Grdan trebao uzeti Dubravku pa je vraća voljenom Miljenku. Dok redovnik i zbor pred pravedno vjenčanje izgovaraju Gundulićevu himnu, satiri, vilenjaci i gorštaci prinose žrtvu Slobodi, kao zalogu pravednog poretka i vrline njihove Dubrave: “O lijepa, o draga, o slatka slobodo / dar u kom sva blaga višnji nam bog je do / uzroče istini od naše sve slave / uresu jedini od ove Dubrave…” “Dubravka” kao alegorija o pravednosti poretka u Gradu i upozorenje svim staležima da vode računa o temeljnim načelima Dubrovnika, kao primjera reda i slobode, opće je mjesto naše književnosti. Lirična pastorala koja ispod svoje zaigrane koprene govori o suvremenosti. Bilo je to XVII. stoljeće, prijelomno za Republiku svetog Vlaha. Koliko zbog opadanja važnosti sredozemnog tržišta nakon otkrića Amerike, toliko zbog velikog pritiska Venecije, koja je bila stalna i stvarna prijetnja dubrovačkim interesima. Državici dodatno nagriženoj slabljenjem imovinske moći plemstva i jačanjem građanstva, pobunama u posjedima, poput one lastovske, i stalnim prikrivenim pokušajima kako Osmanlija tako i Vatikana da oslabe moć male enklave na raskrižju svjetova. Sve je to već mnogo puta očitovano u “Dubravki”. No ispod općih alegorija živi gotovo samostalno Gundulićeva pjesnička scenografija, slike zelenog krajolika, cvijeća, trave, biljaka, pašnjaka, šuma i polja. Pjesnički herbarij koji je on, dva puta dubrovački knez u Konavlima, 1616. pa potom 1619., kao mladi čovjek, pisac i prevoditelj talijanskih bukolika i pastorala, nedvojbeno s uživanjem motrio i doživljavao u toj najplodnijoj od svih dalmatinskih oaza. Možemo ga zamisliti kako promatra svoj odraz u jutarnjim maglicama koje se provlače kroz polja kupusa i raštike, cvijetnjake i povrtnjake, vinograde, pašnjake i grabove šume, sasvim nalik onom Gunduliću s glasovitog “Gundulićeva sna” Vlahe Bukovca, dok ga pozivaju vile i nimfe potočića i izvora u svoju bajkovitu domovinu Dubravu. Jedan od najumnijih i najljepših Dubrovčana svog vremena, naš tada sasvim sigurno najbolji i najdarovitiji pjesnik, osjećao se kao njegov budući Miljenko u potrazi za svojom Dubravkom, čije je senzualne i putene obrise razaznavao u onom odrazu među biljem i raslinjem. Kako nam potvrđuje, tek poslije njegove prerane smrti 1638., objavljena “Dubravka”, Konavle, u kojima je obnašao važnu upravnu i administrativnu dužnost, to polje, žitnica i tržnica Dubrovnika, odakle su u vlastelinske, ali i sve bogatije građanske, pomorske i trgovačke obitelji stizale stasite i o ljepoti birane kućne pomoćnice, u Gradu zvane djevojke, ostavilo je na Gundulića trajan ali i naslijeđen dojam. U Konavlima je njegova obitelj imala imanja još otkad su početkom XV. stoljeća u cijelosti potpala pod Dubrovnik. U Konavle je odlazio gotovo do kraja života. U njima je ostao njegov san i njegova pastirska igra u kojoj se trajno osjećao živim sudionikom. Kako u njezinim izravnim pjesničkim i refleksivnim porukama tako i među razbujalim, podjednako živim rekvizitima vlastitih pjesničkih kulisa, među kojima nikada, pa ni poslije pokajanja i “Suza sina razmetnoga”, nije bio obuzdan njegov osjećaj za put, životne eliksire i tijelo. Stoga nije čudno što su kuhinja i prehrana Gundulićeva doba imale u tom trajno zapaljenom srazu tijela i duše značajnu ulogu. Kako je pisao u svojoj knjizi “Notizie Istorico Critiche sulle antichita, storia e letterature de’ Ragusei”, prvoj ozbiljnijoj, općoj i kulturnoj povijesti Dubrovnika, objavljenoj u Gradu 1803., uoči samog pada Republike, Francesco Maria Appendini, profesor teologije i štovatelj Gundulića: “Kuhana i pečena jela najdraža su Dubrovčanima i silno su osjetljivi na kulinarske novotarije. Stoga su zdravi i dugo žive, zahvaljujući čistom zraku njihove domovine i zdravoj hrani, kod koje izdvajamo svježu ribu, kamenice iz Stona, kolače od voća, bajama i mliječne proizvode. Pa ipak, posebnu pažnju zaslužuju njihove zelene manestre od raznih vrsta kupusa, kojima obiluju državna polja, a pripremaju se na izvorni dubrovački način. Jedu oni to jelo gotovo svaki dan.” Premda najpoznatija, dubrovačka je zelena manestra, od talijanski minestra-juha, samo jedna od izvedenica miješanih sredozemnih lonaca od raznih vrsta kupusa, pitomog i divljeg, kuhanog sa suhim mesom, kaštradinom i pršutom. Pradavna jela u drugim dijelovima Dalmacije i Bosne poznata kao kalja, koja progovaraju mirisima i okusima kao stihovi iz Gundulićeve “Dubravke”. Venecija će ih uvesti u svoju kuhinju pod imenom cavoli a la dalmata. Druge apeninske pokrajine po izvornom dubrovačkom nazivu minestre verdi ili minestra dei Ragusei, kako ih i naziva Francesco Maria Appendini. Pa i on sjeda uz konavoski komin i bulji u golemi lonac u kojemu ključaju kupusi, cvijeće i pršuti uzoritoga gospara Ivana Frana Gundulića. Iz prikrajka, dok su joj družice još zabavljene branjem divljeg zelja, silazeći niz paru iz lonca kao kroz gorski slap, prilazi Dubravka, pozivajući lijepog barda i učenog historika u kolo okusa i strasti. Dižu se dok odjekuje Dubravkina poskočica: “Cvjeta cvijetje po sve kraje / jasni se istok cvijetjem resi / zvijezdam cvijetje svud nastaje / zora u cvijetju zgar s nebesi / od cvijetja nam daž prosipa / kupimo ga, družbo lipa.”

Recepti:
1. Kuhano meso iz manestre ili kalje
Kuhano suho meso od kosti od pršuta i kaštradine pomiješajte s lešo junetinom iz kupusa. Služite s bijelim lukom, a junetinu s krupnom soli.

2. Zelena manestra
Kost od pršuta ili komad suhe svinjetine i komad kaštradine držite nekoliko sati u vodi. Izlijte vodu i kuhajte suho meso dok ne omekša. Kad je meso kuhano, u tu juhu se stavi krumpir izrezan na krupnije komade, pa kad je napola gotov, dodaju se razne vrste kupusa, raštike, ružica, može i prokula, i kuha oko jedan sat. Pri kraju se doda kuhano suho meso izrezano na komade, popapri i ako treba, posoli, zalije maslinovim uljem da manestra bude gušća. Može se služiti i bez kuhanog mesa koje se onda jede posebno.

3. Dalmatinska kalja
Pripremi se suho meso kao za zelenu manestru, s time da se u sredini kuhanja doda dobar komad junetine i sve zajedno kuha dok ne bude gotovo. Meso se izvadi, a u juhu se tada dodaju razne vrste kupusa, sridica, kelja i prokulica s krumpirom izrezanim na krupne komade i mrkvom. Kuha se oko sat vremena, dok sve ne bude gotovo, pa se vrate komadi mesa u kalju u koju se tada ulije pešt, siječak koji ste napravili od sjeckanog češnjaka i petrusimula ugašenih na maslinovu ulju i sjeckanim rajčicama. Kad sve prokuha i postane gusto od prožimanja, popaprite, ako je potrebno, posolite i služite sve zajedno.