Nakon izbora Jasne Ulage-Valić za glavnu urednicu Hrvatske televizije u koridorima mastodontskoga komunikacijskoga kompleksa na zagrebačkome Prisavlju – po kojima suvereno jezdi direktor HRT-a Mirko Galić – zavladao je mističan ugođaj neodređene nazočnosti nečastivoga, tipičan za filmove Romana Polanskog. Gospodin Galić je zadnjih dana ljut i konsterniran. Oko njega caruje mrak. Pao je u stanje kontemplacije, zaokupljen je svojim, kadrovskom problematikom opterećenim mislima. Ne pozdravlja se, navodno, s onim članovima Vijeća HRT-a koji su glasali protiv njegove indiskretne kandidatkinje, dosadašnje (v.d.) urednice Marije Nemčić.
Izabrana urednica Jasna Ulaga-Valić – primijeni li se na aktualnu televizijsku situaciju svojedobno vrlo pomodan izraz iz nadobudnih eseja o informatici i “teoriji značenja” – za Galića evidentno predstavlja ”šum na kanalu”, tj. element nepredvidljivosti. Prvi put u modernoj hrvatskoj povijesti Vijeće HRT-a biralo je glavnoga urednika po vlastitome nahođenju, bez prethodne službene sugestije direktora, i izabralo je outsidera* a eliminiralo – nesreće li – osobu s kojom je dotični direktor dulje vrijeme kolaborirao u idiličnoj političkoj simbiozi. Što će biti s mojim malim programskim lukavostima, vjerojatno se sad pita Mirko Galić, ne skrivajući gorčinu koja se preko noći uvukla u njegovu specijalnim političkim obavezama opterećenu dušu.

Prvi poraz osovine Galić – Nemčić
Kako će na neočekivani razvoj događaja reagirati pokrovitelji, saveznici i prijatelji, koji egzistencijalno zavise od njegovih televizijskih usluga? Sve je to sad postalo problem. “Svoje mišljenje o novoj glavnoj urednici zadržat ću za sebe”, znakovito je u Jutarnjem listu Galić prokomentirao fenomen izbora Jasne Ulage-Valić. Dakako da je Galića odluka Vijeća HRT-a nekim čudom usrećila, on ne bi imao nikakvoga razloga za enigmatsku suzdržanost. Kako je već istaknuto, Galićevo sumorno raspoloženje ne proizlazi isključivo iz činjenice što je za glavnu urednicu izabrana razmjerno nepoznata Jasna Ulaga-Valić, već prije svega iz činjenice što nije izabrana njegova nedvosmislena favoritkinja Marija Nemčić. Novinarka dnevnika Slobodna Dalmacija zaključila je, u vrlo solidnome neposrednome komentaru situacije, da je izbor Jasne Ulage-Valić (inače, navodno, jedne od akvizicija misteriozne polit-novinarske udruge Forum 21) “ujedno i prvi formalizirani poraz osovine Galić-Nemčić koja je, nakon što je dan ranije Mirka Galića Upravno vijeće HRT-a potvrdilo za novog-starog direktora, propustila priliku da kadrovski zaokruži svoju dominaciju nacionalnom televizijskom kućom”.

Okorjeli oportunist
Zašto je Galiću spomenuta kadrovska dominacija na televiziji toliko važna, da je zbog njezine nerealiziranosti u stanju javno manifestirati nezadovoljstvo, distanciranost od odluke Vijeća i depresiju? Odgovor je samorazumljiv. Glavni urednik televizije raspolaže – u načelu – velikom dozom samostalnosti u kreiranju programa, pod uvjetom da tu samostalnost želi praktično iskoristiti. Direktor je menedžerska figura koja se, nominalno dakako, brine prije svega za organizacijske sheme, poslovne aranžmane, strukturu prihoda i rashoda, upotrebu službenih vozila… Takva je statutarna raspodjela televizijskih uloga. U stvarnosti, Galić je – u dobroj tradiciji hrvatske televizije – uvijek funkcionirao kao politički bog i batina, koji je glavnu urednicu i njezinu operativu koristio kao poslušnu transmisiju ezoterične generalne linije, tajno definirane u razgovorima s premijerom i drugim osobama zaslužnim, odnosno odgovornim za njegov dolazak na funkciju.
Menedžerske aktivnosti bile su uzgredni segment Galićeva televizijskoga angažmana; njegova osnovna misija bila je utilitarno-ideološka. Suptilno je arbitrirao među članovima vladajuće koalicije, forsirao je televizijsku prezentaciju osoba na čiju je političku potporu računao u stabilizaciji vlastite karijere. Taj pristup mu se, kako vidimo, vratio dobrim: ponovno je izabran za direktora HRT-a, premda je – u jednom trenutku – u krugovima oko Ivice Račana prevladalo uvjerenje da Galića, zbog njegovoga neskrivenoga oportunizma, treba maknuti. Tolerirao je, a možda i poticao, programsko zapostavljanje i minoriziranje javnih aktivnosti predsjednika države Stipe Mesića, pristrano na taj način intervenirajući – preko moćne institucije televizije – u kroničan sukob oko raspodjele ovlasti, moći i javnoga utjecaja između Banskih dvora i Pantovčaka.

Nova urednica pred bedemima medijske nedodirljivosti
Galić je želio da bude “Račanov čovjek”, pa i onda kad je njegova televizija vulgarno zataškavala aferu Grupo – tajni hadezeovski ugovor o osnivanju paradržavnoga medijskoga kartela – zatim, kad je objavljene činjenice o toj velikoj financijsko-političkoj uroti fabricirala u korist Galićevih zaštitnika, kad je poklanjala ogroman medijski prostor ekstremnoj nacionalističkoj desnici, kad je programatski zanemarivala najveće kriminalne afere iz razdoblja HDZ-a (pljačka Dubrovačke banke, “pretvorba” Večernjeg lista) i šutjela o ulozi koju je u tim aferama odigrao Ivić Pašalić, bivši prvi savjetnik pokojnoga Franje Tuđmana. Spomenutome Pašaliću, koji se bori za mjesto predsjednika HDZ-a kako bi se time unaprijed amnestirao od bilo kakvoga pravosudnoga progona, savršeno bi odgovaralo da na televiziji u naredna tri mjeseca ne dođe ni do kakvih političko-svjetonazornih promjena, jer je Galićeva televizija izravno prikrila sve njegove malverzacije.
Galićeva strategija televizijske marginalizacije kritičnih događaja u suvremenoj povijesti hrvatskoga političkoga kriminala, bila je u funkciji Račanove ideje “meke tranzicije” po kojoj je aktualna vladajuća garnitura – navodno, zbog viših nacionalnih interesa – obavezna izbjegavati bilo kakvu radikalizaciju sukoba s bivšom vladajućom garniturom, ikonama tuđmanizma.
Opisanu strategiju Galić je – bez bilo kakvih psiholoških, političkih i moralnih prepreka – maestozno ostvarivao u suradnji s glavnom urednicom Marijom Nemčić, s urednicom Informativnoga programa Mirjanom Rakić i ekipom suradnika naviknutih da sa senzibilitetom šišmiša osluškuju i naslućuju puls rukovodstva. Neočekivani ulazak Jasne Ulage-Valić u igru prijeti narušavanjem Galićeve idilične televizijske sheme. Glavna urednica koja nije u “specijalnim odnosima” s direktorom, i koja je izabrana protiv njegove volje, mogla bi, načelno i praktički, dovesti u pitanje osnovne konzervacionističke parametre funkcioniranja televizije koji vrijede od promjene vlasti do danas.
U uvodnoj fazi svoga mandata gđa Ulaga-Valić uspjela je demonstrirati dozu profesionalne naivnosti, tvrdeći kako će njezina novinarska “ratna generacija” – koju namjerava statusno promovirati – već po vlastitoj psihodefiniciji uspjeti proizvesti radikalnu promjenu stanja svijesti na televiziji. Na drugoj strani, njezina najava “programskoga zaokreta prema temama civilnoga društva” trebala bi značiti da će televizija početi probijati bedeme medijske nedodirljivosti koji su izgrađeni oko hadezeovskoga kriminalnoga miljea, bez obzira na političke implikacije takvoga pristupa. Ne krene li u takvu ofenzivu, Jasna Ulaga-Valić postat će pseudonim za Mariju Nemčić, a to bi Mirku Galiću i njegovim istomišljenicima bila istinska terapeutska usluga.

Stupac tjedna: Latinica, Ortynski i Galić
Popularna dokumentarno-diskusiona tv emisija Latinica – koja nosi ime po njezinome uredniku Denisu Latinu – prezentirala je nedavno jednu razmjerno žalosnu društvenu temu nazvanu “Pravda u Hrvata”. Uz ministricu pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović, suca Vladimira Gredelja, odvjetnike Antu Nobila i Čedu Prodanovića, te autora ove kolumne, u spomenutu emisiju bio je pozvan i državni odvjetnik Radovan Ortynski.
Gospodin Ortynski nije se odazvao pozivu, opravdavajući izostanak jednim pismom obilježenim nemuštom argumentacijom i bijesom prema Denisu Latinu, koji se drznuo javno taknuti u društvenu temu, inače – po shvaćanju državnoga odvjetnika – namijenjenu isključivo sefovima u njegovome uredu. Ortynskog je vrlo kvalitetno personificirala i prazna stolica u kojoj je trebao sjediti; ona je na mnoga pitanja o tragediji hrvatskoga pravosuđa odgovorila rječitije negoli bi to učinio on osobno.
Ipak, dosljedno agresivnome falschspieleu* po kojem je poznat, Ortynski je naknadno – post festum – zatražio da mu se dostavi videokazeta emisije, kako bi prekontrolirao nema li u njoj nekih “procesa koji su još pod istragom”. Što to znači? Ako se u javnosti ne smije govoriti o procesima koji su u istražnome postupku, nezavisne novine mogle bi prestati izlaziti.
Naravno, radilo se o čistoj demonstraciji kompleksa inferiornosti: odakle Ortynskom pravo da od televizije – pozivajući se na funkciju – zatraži kazetu emisije u kojoj je odbio sudjelovati? Na normalnim televizijama na takav zahtjev nitko se ne bi ni osvrnuo, ali na HTV-u se našao uvijek svjesni Mirko Galić, koji je – koristeći prerogative direktora HRT-a – spremno udovoljio želji državnoga odvjetnika, ma koliko ona bila bizarna. Uglavnom, Ortynskom je s najvišega mjesta velikodušno omogućeno da u miru svoga ureda telepatski komunicira s vlastitom praznom stolicom u studiju, čime se posredno pokazuje kakvo stanje duha vlada i na HTV-u i u pravosuđu.