Hrvatska vlada i peteročlana koalicija posljednjih su mjeseci ušli u slijepu ulicu iz koje vrlo teško može biti izlaza. Od trećesiječanjske pobjede i izbornog programa, na koji je nedavno u svom prigodnom govoru podsjetio predsjednik Mesić, Račan i Budiša rasuli su se zajedno sa svim ciljevima koje su, u ime onih koji su ih izabrali, već morali ostvariti. Nekonzistentnost i oponiranje samoj sebi Račanova će vlada uskoro moći postaviti kao glavni razlog vlastitog demisioniranja. Vlada više ni sama ne zna što radi jer se iz njenih sveukupnih poteza teško može razabrati što želi i kamo ide, koji su joj ciljevi i kad će ih i kako ostvariti.
“Vlada provodi veoma neobičnu politiku – provodi politiku oporbe kako bi je spriječila da dođe na vlast. To je dosta efikasan način da se oporbu spriječi u tome, ali znači da je oporba već na vlasti, samo ne personalno. Dalje znači da politika u smislu mjera, zakona, strategija nije važna, nego je važno tko je na vlasti”, tako nastalu više nego očitu pat-poziciju u kojoj smo se zahvaljujući Račanovoj i Budišinoj političkoj eliti našli dvije godine poslije dijagnosticira Žarko Puhovski. Koalicija je odustala od ciljeva koje je postavila dok je rušila HDZ, ne samo u temeljnim pitanjima poput ljudskih prava, progona kriminala, ispravljanja pretvorbenih zloporaba, povratka ukradenog novca u zemlju, raskrinkavanju korupcije i rušenju nezakonitih monopola, loših odnosa sa susjedima, pravne države i građanskog društva. Račan i Budiša nisu ništa poduzeli samo zato što su uvjereni da bi u slučaju da su sva svoja predizborna obećanja ostvarili morali napustiti vlast. A oni to, Budiša to možda najbolje potvrđuje, ne žele ni po cijenu ostajanja Hrvatske tamo gdje je već jednom bila.
“To impliciraju nezanemarive tendencije velike koalicije SDP-a i HDZ-a na raznim razinama, uključujući i državnu. Te nezanemarive tendencije nisu na razini vjerojatnosti, ali to je mogućnost koja nedvojbeno postoji i treba je imati na umu kao krajnji dokaz da se stvari koncentriraju na to tko će biti na vlasti, a ne što će raditi”, tvrdi dr. Puhovski. I zaista, postoje li danas neke bitne razlike između račanovsko-budiševske i sanaderevsko-pašalićevske političke opcije? Razvidno je tek da su podjednako zainteresirani za vlast, ciljeve će im ionako uvijek formulirati svehrvatski doktor za ništa. Autocesta Zagreb – Split izvorno je Letičina i demagoška, virtualna kao i sve što nastane u glavi ovog doktora, pa će se kao i štošta drugog u trenutku raspasti pred pritiscima Međunarodnog monetarnog fonda prokazujući još jednom hrvatsku političku kastu kao najproduktivnije prodavače magle.

Hrvatska partitokracija
“Od 3. siječnja nismo ponudili ništa novo, traljavo i prigodničarski reagiramo na bitne događaje, izuzevši pitanje suradnje s Haagom. U organizacijskom, kadrovskom, ali i komunikacijskom smislu ostali smo na istoj razini kao i kad smo bili oporba, što je pogubno. Jasno je da je hrvatski puk bolesno podijeljen – i socijalno i politički! Ali na to pametna stranka može imati samo jedan odgovor – mora tražiti putove zacjeljenja dubokih pukotina, na taj način da prvo sebe zacijeli i pokaže se jedinstvenom, ne u stavu nego praktičnom djelovanju”, analizira pat- poziciju u koju je zapao HSLS Ivan Čehok.
Njegova bi se analiza mogla primijeniti i na ostale članove koalicije kao i na cijelu Vladu. Ona nije u stanju jasno formulirati ciljeve, i iz njih izvući logične i neupitne poteze. Kad se odlučila obračunati sa švercom i kriminalom, donijela je uredbu o zabrani cestovnog prometa cisterni sa stranom naftom. Uskoro je povučena. Još prije na isti su način pokušali uvesti naputak o carinjenju kojim bi količinski ograničili uvoz nekih proizvoda, zakon o ispitivanju podrijetla imovine, uredbu o reprezentativnim stanovima, zaključak o smanjenju plaća djelatnika javnih poduzeća, uredbu o osnivanju “squadre speciale” itd.
Kvalitetu spomenutih odluka, koje su najprije donesene pa povučene, nije moguće komentirati jer Vlada nema veće vrijednosti koje bi bile zajednički nazivnik tim ili nekim drugim potezima. Račanova vlada provodi politiku HDZ-a kako zbog njegovih birača ne bi slučajno ostala bez vlasti. Stalne polemike, trzavice, optuživanja, manevriranja, igre skrivača za mnoge su hadezeovce najbolji dokaz da je sadašnja vlada samo eksperiment i promašeni pokušaj. Trećesiječanjska koalicija sve očitije koketira upravo s njihovim biračima i udovoljava njihovim željama. Koalicijsko oponiranje samima sebi najbolje pokazuje što bi se u Hrvatskoj događalo da kojim slučajem njome vlada HDZ. Isto ovo što se događa pod koalicijskom vlašću. Nesposobni i nekompetentni ovdje, isti takvi i ondje. Podobnost sigurno vlada Hrvatskom, danas kao i jučer. Duhovno i materijalno siromaštvo podjednako je u Račanovo, kao i u Tuđmanovo doba. Partitokracija je bila jučer, partitokracija je i danas.
“U Hrvatskoj se vlast izmjenjuje u posebnom mehanizmu koji se može nazvati ‘njihaljkom političkog smrada’, što znači da birači ne glasuju za opoziciju zbog njezinih kvaliteta ili rezultata nego zbog nepodnošljivosti postojeće vlasti. Tu je zakonomjernost naša partitokracija uočila tako da je na tom planu postignut ‘konsenzus’ i uspostavljena ‘hrvatska sloga’”, tvrdi Ante Čović, predstojnik Katedre za etiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Činjenica da su koalicije SDP-a i HDZ-a tako brzo usuglašene podjednako je tragična kao i prijedlog spomenutog profesora da se u slučaju da Budiša postane zamjenikom premijera sjednice užeg kabineta Vlade mogu “mirne duše održavati u redovitim terminima na pozornici kazališta ‘Kerempuh’”. Čačićevi savjeti mladima da napuste Hrvatsku, provedu nekoliko godina u inozemstvu stječući korisno radno iskustvo i izbjegnu žabokrečinu u kojoj živimo utemeljeni su u stvarnosti. Zemlja u kojoj politiku kreiraju ljudi poput Račana, Sanadera, Budiše ili Pašalića i u kojoj jedina tehnologija u kojoj su uvježbani može nositi ime “njihaljke političkog smrada”, mlad čovjek kojem je danas cijeli svijet na pladnju, priključkom na svijet rada, znanja i sposobnosti – zaista u Hrvatskoj neće ostati zakinut ni za što. Mladi tehnokrat, intelektualac, znanstvenik ili menedžer u Bandićevoj, Tomčevoj ili Budišinoj partitokratskoj njihaljci zaista ništa ne može naučiti, a još teže dobiti priliku da išta radi. To su ljudi čiji posao nije da stvaraju nego da vladaju po svaku cijenu.

Karijerizam
“U sadašnjem je mandatu uspostavljena ortačka, a ne politička vlast, koja nije u stanju riješiti ni jedan krucijalni problem, ali je sama postala krucijalni problem hrvatskog društva”, tvrdi Čović. Hrvatski problem, više je nego jasno, nisu njene trenutačne ekonomske poteškoće, niti će one za vrijeme ove političke nomenklature biti riješene.
Naš problem nisu ni strane investicije, ni zaostajanje u tehnologiji, ni loša socijalna slika. Naš su jedini problem naši političari koji su razvoj društva pretpostavili, baš kao i oni jučer, zabavljeni statusom i moćima vlastite kaste. “Hrvatska mora svladati tri preliminarna problema da bi uopće dospjela na prag izlaska iz krize. To je problem izbornog i stranačkog sustava, zatim problem pravosuđa te medija. Pogrešna je pretpostavka da prvo treba pokrenuti gospodarski razvitak, pa da će se onda sve ostalo lako riješiti”, ispravno tvrdi Ante Čović.
Račan i Budiša u smrtnom su strahu od instaliranja takvih instituta jer bi autoreguliranje njihovu nazočnost učinilo suvišnom i nevažnom, a njihovu političku karijeru okončanom. O Sanaderu ili Pašaliću da i ne govorimo. Društvena situacija koja bi označila izlazak iz krize povezana je s regulatorima koji će za spomenute biti politička smrt. Kad u Hrvatskoj profunkcionira pravosuđe i zavladaju neovisni mediji, prestat će “njihanje političkog smrada”, a Hrvatska će se početi razvijati. Oni koje Čačić danas šalje u inozemstvo tada će se moći vratiti u svoju domovinu.