Objavljeno u Nacionalu br. 322, 2002-01-15

Autor: Ilko Čulić

Šesto čulo

Klasik 'cubane' na kojem ne svira nijedan kubanski glazbenik

Orchestra Baobab - 'Pirates Choice' (World Circuit / Dinaton)

U prvim godinama nakon Cooderova otkrića Buena Vista Social Cluba, američki agenti zaduženi za praćenje neuobičajenih aktivnosti Fidela Castra mogli su više puta posumnjati da je londonska izdavačka kuća “World Circuit” zapravo paravan iza kojeg se skriva dobro organiziran kubanski kulturni centar. Nakladnik bez ikakvih formalnih veza s globalnim diskografskim imperatorima izvukao je uvjerljivo najveći profit iz naglo probuđenog interesa za klasičnu “cubanu”, a njegovi izvođači: Omara Portuondo, Ibrahim Ferrer i Ruben Gonzales, ubrzo su se izjednačili s planetarnim pop zvijezdama. Kubanska glazba još uvijek se izvrsno prodaje, ali prije svega zahvaljujući albumima objavljenim prije dvije ili tri godine. U 2001. pojavilo se tek nekoliko doista atraktivnih naslova, a jedini doprinos “World Circuita” bio je samostalni prvijenac Orlanda Cachaita Lopeza, kontrabasista iz Buena Vista Social Cluba. Premda je zbog sve izraženijeg pada prometa na diskografskom tržištu bilo teško i zamisliti da će na nekom odjelu potražnja nadmašiti ponudu, upravo se to počelo događati s “cubanom” u 2001. Dakako, poslije spektakularne prezentacije tradicionalnih stilova preostalo je dovoljno publiciteta i za pritajene sljedbenike kurentnih svjetskih trendova, no kad je došao red na kubanske rappere i pop atrakcije, pokazalo se da oni uopće nisu spremni za jače utakmice. Neki nakladnici pokušali su obogatiti ponudu objavljivanjem prastarih hitova koji se zbog dugotrajne izolacije nikad nisu zavrtjeli izvan Kube, ali su u tamošnjim arhivima uglavnom pronalazili snimke mizerne kvalitete. “World Circuit” potražio je rješenje na drugoj strani, u reizdanju albuma Orchestra Baobaba “Pirates Choice”, možda jedinog klasika afro-kubanske glazbe na kojem nije zasvirao nijedan kubanski glazbenik.
Senegalski Orchestra Baobab osnovan je početkom sedamdesetih zbog nastupa u istoimenom noćnom klubu u Dakaru i navodno je od prvog dana bio prepoznatljiv po jakim kubanskim utjecajima, koji su bili barem dva desetljeća stariji od Castrovih ideja o izvozu revolucije. Različiti kubanski orkestri gostovali su u Senegalu još u doba francuske kolonijalne uprave, a uvoz rumbe, sona i bolera nastavljen je i nakon proglašenja neovisnosti. Sedamdesetih godina nekoliko popularnih bandova natjecalo se u adaptacijama kubanske glazbe koje su često bile vrlo bliske originalnim izvedbama. Osim lokalnih jezika za njih je bio karakterističan iskrivljeni španjolski ili kreolska varijanta portugalskog, ali zvuk se neznatno razlikovao od onoga koji je dolazio iz Havane. Premda je jedanaestočlani Orchestra Baobab snimio desetak albuma prije “Pirates Choice”, tek je ovaj session iz 1982. dokazao njegovu superiornost na sceni koja je uvijek imala više talenata nego prostora za profesionalni angažman. Podatak da je album snimljen na dvokanalnom magnetofonu zvuči smiješno, pogotovo ako se zna da se tada u Europi već radilo na 48 kanala, ali unatoč tehničkim nedostacima ovaj zapis je briljantna ilustracija afro-kubanske fuzije koja se očito nije razvijala samo u jednom smjeru. Originalno pakiranje albuma uključuje šest pjesama koje su fanovi “world musica” mogli čuti preko CD-a objavljenog 1989., no “World Circuit” je za remasterirano izdanje pripremio i bonus disk s još pedesetak minuta podjednako fascinantne glazbe dosad poznate samo kolekcionarima senegalskih piratskih kaseta. Iako se Orchestra Baobab preselio u legendu kad je njegova interpretacija “afro-cubane” izašla iz mode, zbog uspona Youssoua N’Doura i autentične senegalske “mbalax” glazbe, podsjećanje na frapantne sličnosti “Pirates Choice” s Buena Vista Social Clubom nije moglo proći nezapaženo. Akcija započeta u “World Circuit” nastavljena je u Senegalu ponovnim okupljanjem banda u kojem danas svira pet članova stare postave, a nakon očekivano uspješne europske turneje snimit će novi album, pojačani nekadašnjim rivalom Youssouom N’Dourom.

No Doubt – ‘Rocksteady’ (Interscope / Aquarius)
Pripremajući se za dugo priželjkivani povratak na vrh, koji su dosegnuli prije šest godina s “Tragic Kingdom”, No Doubt su angažirali dosad neviđeni producentski “dream team”, ali ni sve vještine koje imaju Nelle Hooper, William Orbit, Ric Ocasek, Prince, Sly & Robbie i Steely & Clevie nisu bile dovoljne da Gwen Stefanie i njezina pratnja izbrišu sliku drugorazrednog pop-ska banda stvorenu na prošlom albumu. Nešto više od skromnog prosjeka postigli su samo u kombinaciji s Ricom Ocasekom odrađenoj ispod naslova “Don’t Let Me Down”, a zanimljivo zvuči i suradnja s Princeom u pjesmi “Waiting Room”, premda je formula zapravo prepisana od Missy Elliot. Ostatak albuma nije nimalo privlačniji od posljednjeg izdanja Britney Spears.

Kid Rock – ‘Cocky’ (Atlantic / Dancing Bear)
Većina od deset milijuna kupaca njegova prethodnog albuma “Devil Without A Cause” vjerojatno ne bi imala ništa protiv reprize, ali detroitski rap-metal prvak očito je na vrijeme shvatio kakva ograničenja nameće žanr u kojem pravila određuju bandovi poput Limp Bizkit. Iako je i za “Cocky” pripremio seriju potencijalnih tinejdžerskih himni na tragu Beastie Boysa, Kid Rock se ovoga puta mnogo ozbiljnije posvetio rekonstrukciji klasičnog “southern rock” izričaja. U nekoliko pjesama to ga je dovelo vrlo blizu Lynyrd Skynyrd, dok je duet sa Sheryl Crow donio dopadljivu country-rock baladu “Pictures” koja uz odgovarajuće preporuke može osvojiti čak i Nashville. Nakon zajedničkih turneja s Ice Cubeom i Metallicom, to bi bila definitivna potvrda najsvestranijeg talenta među ovodobnim američkim mainstream rockerima.

The Walkabouts – ‘Ended Up A Stranger’ (Glitterhouse / Dancing Bear)
Nastup u “Tvornici” najavljen za 25. siječnja bit će četvrti zagrebački koncert Walkaboutsa i zacijelo će ih dobar dio publike dočekati kao gotovo domaći band, pogotovo nakon gostovanja frontmana Chrisa Eckmana na novom albumu Bambi Molestersa. No Zagreb je ipak samo jedna od njihovih omiljenih destinacija jer Walkabouts podjednako dobro stoje u Beču, Ateni, Pragu ili Ljubljani. Nikad do kraja prihvaćen na domaćem terenu, band iz Seattlea s vremenom je i svoju glazbu prilagodio europskom ukusu, što se ponavlja i na trinaestom albumu “Ended Up A Stranger”. Uvodne pjesme “Lazarus Heart” i “Radiant” zavrjeđuju uvrštenje u malo opširniju “best of” kolekciju, a nastavak se oslanja na dopadljive orkestracije i već viđena autorska rješenja.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika