Naše je pravosuđe u krizi, s tim bi se složila većina građana ove zemlje, a pravde ionako nikada previše nije ni bilo. Upravo zato što je pravosuđe u krizi, a što pravde ionako nema, sve se češće događa da građani svoju kroničnu glad za pravdom nastoje zadovoljiti metodama poznatim s Divljeg zapada: samoorganiziranjem i linčom. Linč je, uostalom, vrlo efikasna metoda jer ne zahtijeva komplicirane i skupe postupke dokazivanja krivnje u sudskim procesima, nego se pravda zadovoljava na licu mjesta, priručnim sredstvima. Najčešće puškom i konopcem. Jedini je problem što ne stradaju uvijek krivci. Ali sa stajališta kolektiva to i nije previše važno, jer se doista kažnjava, pa članovi društva imaju dojam da pravda zaista postoji. Od toga veća je tragedija jedino kad pripadnici društva uopće ne vjeruju u mogućnost postojanja pravde.
Dva su događaja povezana s pravosuđem i pravdom obilježila proteklo razdoblje. Prvi je pravosudni debakl u Remetincu koji je dobar dio građana primio s knedlom u grlu i gorčinom u srcu. Bio je to još jedan od eklatantnih dokaza neučinkovitosti hrvatskoga pravosuđa i praktične vladavine kriminala koji je postao nedodirljiv. Drugi je manje spektakularan, ali bi o njemu svakako valjalo razmisliti. Građani mjesta Kali, na otoku Ugljanu, odlučili su uzeti pravdu u svoje ruke i demonstracijama i prosvjedima protjerati čovjeka kojeg optužuju da je lokalni diler droge.
To je već četvrti slučaj samoorganiziranja građana na zadarskom području i zanimljivo je da su se ljudi udruživali u neformalne skupine i djelovali isključivo protiv onih za koje su mislili da se bave dilanjem droge i da uništavaju njihovu djecu. Budući da je raspačavanje droge zločin koji direktno uništava živote pojedinaca i razara obitelji, ne začuđuje potreba zajednice da se iz određenog kraja odrstrani upravo ta vrsta kriminalaca. Pri tome je velik dio roditelja koji su se ovako organizirali i prije ovoga slučaja u Kalima svjestan da se obračunavaju samo sa sitnim pripadnicima narkopodzemlja, ali su isto tako svjesni da će samo javnim prokazivanjem i upornim djelovanjem uspjeti barem djelomično obuzdati akutnu opasnost: dostupnost droge na svakom koraku.
Mjesto Kali svakako ima isti problem. U novinama se navodi da su u posljednje četiri godine u Kalima od posljedica droge umrle četiri osobe, a da se u posljednjih mjesec dana na metadonsku terapiju prijavilo čak dvadeset ljudi. Zabrinjavajuće za jedno malo mjesto. Nije stoga čudno što je u takvim okolnostima čovjek koji je prokazan kao diler droge neprijatelj broj jedan velike većine građana. S obzirom na težinu optužbe i bijes građana, od kojih su mnogi direktno upleteni u tragediju s drogama i čija su djeca ili bliski rođaci stradali od narkotika ili su na dobrom putu da im se to dogodi, zapravo je čudno što se do sada nisu dogodili i puno krvaviji sukobi ili čak, nedajbože, primjeri klasičnoga linča. Droga je mnogima uništila živote, a oni koji su te živote voljeli mogu se pretvoriti u vrlo opasnu zvijer ako se takvi slučajevi na vrijeme ne preveniraju. Debakl u Remetincu je poraz pravosudnog sistema, nečije linčovanje bilo bi njegova tragedija.
Treba dodatati da to ne bi bila samo tragedija pravosudnoga sistema ove države, nego, što je znatno važnije, tragedija pojedinaca koji bi u to bili upleteni bilo kao žrtve, bilo kao krvnici. Jer može se pretpostaviti da dobar dio ljudi koji se na takav način organiziraju čine roditelji narkomana ili onih koji su od droge umrli, dakle obični ljudi koji su živjeli svoje mirne živote sve dok im droga nije razorila obitelj. Neučinkovitost policije i pravosuđa na tom području te bi obične građane mogla vrlo lako pretvoriti u ubojice, čime bi se povijest nasilja na ovim područjima samo obogatila još jednjim oblikom, pretvarajući tragičnu svakidašnjicu u krvavi vestern.
Ova je zemlja, nažalost, odlično potencijalno područje za formiranje eskadrona smrti ili neke takve organizirane a neformalne skupine koja bi se upravo zbog neučinkovistosti pravosudnoga aparata odlučila sama i drastičnim sredstvima obračunavati s pojedinim pripadnicima podzemlja. U prvom redu ima mnogo očajnih ljudi kojima je organizirani kriminal na ovaj ili onaj način razorio živote i takvi bi sasvim sigurno bili logistička potpora kakvoj organiziranoj militantnoj skupini. Drugo, oružje je svima dostupno, a niz je i onih koji su ga silom prilika naučili dobro upotrebljavati. Treće, postoji stalna neutažena žeđ za pravdom, čime bi jedna takva skupina mogla dobiti i širu podršku javnosti, a time bi se, dakako, njen status kod organa gonjenja i politike uvelike promijenio. To bi, dakako, silno otežalo njihovo otkrivanje i onesposobljavanje. Četvrto, iznimno nezadovoljni pojedinci iz policije i pravosuđa mogli bi se pridružiti takvoj skupini. I peto, možda najvažnije: takva bi organizacija imala plemeniti cilj. A nema te svinjarije koju čovjek ne bi učinio iz viših pobuda.
Povijest nam pokazuje da su upravo te više pobude do sada pobile najviše ljudi, a gotovo su sva velika evropska i svjetska kolinja organizirana zbog viših ciljeva. Realna i najveća opasnost od eskadrona smrti je što ih se lako može instrumentalizirati i zloupotrebljavati. Počne se, recimo, ubijati radi časti i pravde, nastavlja po inerciji, a završava iz užitka, u totalnom zločinu. Jer, onoga trenutka kad ubojstvo postane larpurlartističko, a prolivena krv zarazna bolest, na pomolu je tragedija golemih razmjera. A takvih tragedija nam je, kao, uostalom, i vesterna, već dosta.