Predsjednik države Stipe Mesić – širitelj međunarodne vjere u Hrvatsku – prošetao se zadnjih dana ulicama Hvara u društvu skupine izraelskih članova parlamenta, razvijajući pred njima ideju o Hrvatskoj kao turističkome raju ili mediteranskoj slikovnici koja u idili renesanse, mora i kamena strelovito prevladava svoje političke inhibicije iz davne i nedavne prošlosti. Prema bombastičnim najavama glasila orijentiranih na tzv. pozitivne političke senzacije, neposredan rezultat Mesićeve prosvjetiteljske misije biti će “sto tisuća izraelskih turista već sljedećega ljeta”. Bravo. To se zove posao. Dođu li k Mesiću u dogledno vrijeme delegacije Kine ili Indije, domaći “turistički djelatnici” mogli bi – po analogiji – na ljeto očekivati i suočenje s desetak milijuna oduševljenih azijskih konzumenata hrvatskoga rekreativnoga asortimana. Jezikom domaćih sportskih novinara rečeno: ministar financija “zadovoljno će trljati ruke”.

Kontradiktorni principi
Pokazujući Izraelcima Hvar, Mesić je doduše imao i značajnu dozu sreće: za njegov tour de rive nisu unaprijed saznali aktivisti dignitetskoga stožera i pripadnici hrvatske nacionalističke falange, koji bi – sa svojom ksenofobijom, metafašističkim sloganima i slijepom agresijom prema benevolentnome predsjedniku – pred uvaženim posjetiocima mogli prezentirati potpuno drugačiju sliku Hrvatske od oficijelne. Turističku razglednicu naglo bi zamijenila psihološko-politička nakaza. Pučina, sunce, stari ribari i preskupa restoranska riba dobili bi svoj dramski kontrapunkt, odnosno: pokazali bi se u realnome društvenome kontekstu, definiranome iracionalnim antagonizmima, nelagodom u civilizaciji, prljavom borbom za vlast i teškim socijalnim i svjetonazornim suprotnostima.
Rituali proslavljanja desete obljetnice međunarodnoga priznanja Hrvatske – koji su upravo u tijeku – prilika su, među ostalim, za javno definiranje hrvatskih kontradikcija. Gloriozna dekada protekla je – na esencijalnoj društvenoj razini – većim dijelom u politički stimuliranome divljanju lokalnih bizantinaca koji su nanjušili svoj životni trenutak za brzo bogaćenje. Nakon smjene vlasti, dekadu je definiralo izbjegavanje pravosudnoga obračuna s navedenim polusvijetom. Država o kojoj je riječ, i njezina “mlada demokracija”, utemeljene su na višestrukim, farizejskim i međusobno suprotstavljenim etičkim ili antietičkim kriterijima. Dijametralno različita načela primjenjuju se, na primjer, za potrebe međunarodne propagande, u političkome konformiranju s lokalnim ekstremistima i ratnim fanaticima, za dijalog sa sudom u Haagu, za manipuliranje domaćim sudovima, za razmetanje historijskim mitovima i opsjenama, za stranačku podjelu državnoga novca, položaja i utjecaja, za opću amnestiju bandita iz Tuđmanovog vremena, ili za retoričko umirenje građanskoga nezadovoljstva zbog sporosti provedbe egzistencijalnih društvenih promjena… Itd.

Hipokrizija kao konstanta
Od trenutka međunarodnoga priznanja Hrvatske prošlo je, dakle, krležijanskih “deset krvavih godina”, koje su započele s političkom hipokrizijom, a s njom i završavaju. Naravno, obljetnice su povod za retrospekcije i analize. Senzibilna javnost energično postavlja poetsko pitanje: je li hrvatska “sloboda umjela da pjeva, kao što su sužnji pjevali o njoj”? “Sloboda” je, dakako, vrlo relativan pojam, posebno ona koja pjeva. Individualna sreća ovisi o afinitetima. Uživajući apsolutnu slobodu paradiranja s nacionalističkim insignijama i fetišima, prosječan hrvatski građanin ujedno je – pod Tuđmanom kao i pod Račanom – bio obdaren i zavidnom količinom slobode da živi i umre u siromaštvu, ako ga providnost ne lansira u redove saborskih zastupnika, članova skupština, općinskih funkcionara, ili u politbiroe stranaka koje sudjeluju u podjeli vlasti.
Hrvatska suverenost i samostalnost obilježene su raskošnim procvatom nomenklature i političke birokracije, čiji je metajezik prerastao u zamjenu za realnost. Prigodne političke laži ponavljanjem se agresivno pretvaraju u historijsku istinu. Država formirana u tragediji, nastavila se razvijati u farsi. Političko priznanje realizirano je na vojno nepotrebnome žrtvovanju Vukovara i njegovih branitelja, da bi autor spomenute tragične kukavičke opsjene – Franjo Tuđman – u naknadnoj propagandnoj proceduri bio promoviran u vojskovođu, stratega i nacionalnoga junaka bez premca, kojem se danas iz taktičko-političkih razloga na grobu klanjaju i njegovi nekadašnji nominalni oponenti, istaknuti predstavnici aktualnoga režima.
Zadržavanje pokojnoga Tuđmana u statusu kulta ili polukulta, dakle: u statusu čovjeka-ideje s kojim se ni nakon smrti nije uputno konfrontirati, funkcionira – dakako – kao metoda amnestiranja cjelokupnoga političkoga i gospodarskoga kriminala koji je cvjetao za njegovoga života, odnosno kao praktičan dokaz ucijenjenosti Račanovoga poretka hadezeovskom nacionalističkom mitologijom. Opisana situacija ima, međutim, i bitne sociopsihološke konotacije. Posttuđmanovska vlast prešutno se konformirala s pragmatičkom hadezeovskom teorijom – preuzetom od totalitarnih povijesnih uzora – po kojoj država i nacija moraju imati svoj monument, točku masovnoga okupljanja, svoga “vizionara”, “kreatora” i “oca”.

Carstvo podivljaloga merkantilizma
Princip nadautoriteta ili velikoga ujedinitelja bio je – na istome prostoru – prije Tuđmana sublimiran u Josipu Brozu. Brozovi učenici, koji danas čine značajan dio hrvatske vlasti, sukob s balkanskim mitovima po iskustvu izjednačuju s borbom protiv vjetrenjača, i puštaju da pokojni Tuđman – kao izmišljeni “otac domovine” – u miru psihološki i dalje radi za njih i za “oporbeni” HDZ. Prethodna rečenica možda je jedna od preciznijih ideoloških definicija suvremene Hrvatske, nacionalne države kakva je formirana u proteklih deset godina. Navedena ideološka definicija u praksi se očitovala kao odsutnost pravnih normi, racionalne ekonomske politike, etičkoga utemeljenja i građanske sigurnosti. Država je zasnovana kao obiteljski feud ili pljačkaška balkanska tiranija, a nakon “reformacije” nastavila je funkcionirati kao sredstvo zataškavanja kriminala koji je tijekom devet godina tuđmanizma ugrađen u njezinu društvenu supstancu.
Ekonomska pseudoliberalizacija začeta pod Tuđmanom, pretvorila se pod Račanom u carstvo podivljaloga merkurijalizma i merkantilizma, gdje nebrojene inozemne veletrgovine – puštene u promet pod javnosti nepoznatim uvjetima – glume adekvatnu zamjenu za realnu nacionalnu ekonomiju. Ostaje otvoreno pitanje s kojim će novcem građani države koja ne proizvodi gotovo ništa, a uvozi, prodaje i rasprodaje gotovo sve, u budućnosti servisirati filozofiju pretvaranja zemlje u megamarket, kakvu razvija Vlada. Pozitivna činjenica koja proizlazi iz desetogodišnjega razdoblja hrvatske “samostalnosti i suverenosti”, očituje se danas prije svega na psihološkome planu: građanska “tiha većina” počela je državu napokon doživljavati kao sredstvo zaštite njihovih interesa, i vrijednost te države ocjenjivati prema stupnju njezine efikasnosti. Kult hrvatstva – u ime kojeg je provedena masovna pljačka – polako ustupa mjesto pragmatičkome racionalizmu. “Približavanje Europi” možda znači upravo to.

Stupac tjedna: Cyrus Vance
Umro je Cyrus Vance, bivši američki državni tajnik, perfidna osoba, političar premazan svim mastima. U Hrvatskoj se početkom devedesetih materijalizirao niotkud, već kao debeli umirovljenik, da zajedno s britanskim lordovima Peterom Carringtonom i Davidom Owenom provede operaciju uspostavljanja “pravednoga mira” između Srbije i Hrvatske. Operacija je s Vanceove strane uključivala nadgledanje pada Vukovara i likvidaciju više stotina zarobljenih hrvatskih ranjenika i branitelja.
Nakon te političke epopeje isforsirao je kod impresioniranoga Tuđmana podjelu Hrvatske na četiri UNPA-zone, uspostavu crte razgraničenja između hrvatske i srpske vojske i stacioniranje snaga UN-a, što je promatračima ozbiljno zasmrdjelo na tzv. ciparsko rješenje, a u svakom slučaju produžilo je hrvatsku agoniju za pet godina. Ohrabren tim trijumfom, s Owenom je izmislio politički plan podjele Bosne koji je bio uvod u bosanski Armagedon, a Tuđmanu je sugerirao da “neki krugovi” na Zapadu podržavaju njegovu ideju pripajanja zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Kad je sve to propalo, Vance se zajedno s lordovima povukao u miru na svoj veleposjed.
Pokoj mu vječni; iza njegovoga misionarskoga mirotvorstva ostale su stotine tisuća mrtvih, odnosno mir groblja.