Doktor Zdravko Tomac, hrvatski političar kojeg smo na ovom mjestu više puta isticali kao lakmus-papir za ono što se u politici nipošto ne smije poduzimati, dobio je i svog desnog brata blizanca u liku bivšeg hadezeovskog ministra i veleposlanika, također doktora i čak, štoviše, akademika Davorina Rudolfa. Njih su dvojica, shvativši da su vječiti gubitnici u svim partijskim podjelama funkcija, osnivanjem tzv. Foruma hrvatske sloge odlučili zaobići unutarstranačke borbe i okolo-naokolo dobiti bitku za zajednički cilj: mirnu, naprednu Hrvatsku poput Danske, Švedske ili Irske.
Da čovjek ne zna da je dr. Rudolf obnašao vrlo odgovorne dužnosti u bivšoj vlasti, te da isti dr. Tomac vrlo važne funkcije ne zadržava bez imalo grižnje savjesti u ovoj novoj, neznalica bi u likovima te dvojice mogao prepoznati upravo uskrsnule hrvatske političke preporoditelje. Taj dvojac osim spomenute udruge povezuje još jedno zajedničko iskustvo: sudjelovanje u ratnoj Vladi demokratskog jedinstva. Uspomene na vrijeme homogeniziranja hrvatskog naroda zbog obrane od agresije za obojicu su vrlo ugodne: upravo u doba njenog mandata dogodili su se dugo prikrivani ratni zločini, počele su pretvorbe kojima je obavljena hrvatska pljačka stoljeća i guranje demokracije pod tepih u ime viših nacionalnih ciljeva. Sve se to moglo obaviti bez demokratske borbe, bez kritičke opozicije i bez javne kontrole. Takva vlada za obojicu je bila idealna jer je i svako njeno činjenje odnosno nečinjenje bilo zaogrnuto nedodirljivom aureolom vlade koju nitko nije napadao jer je spasila Hrvatsku.

A revizija pretvorbe?
Ne demokracija, ne testiranje vlastitih političkih programa pred javnošću, ne opora kritika, ne unutarstranačka borba za demokratsku Hrvatsku – to je ono što želi spomenuti dvojac. Svi smo mi ipak Hrvati, nama politička borba u toj “prljavoj” areni nije potrebna, sugeriraju nam Tomac i Rudolf. Njima ne trebaju demokratske institucije, pravna država, stranke, njima ne treba čak ni vodstvo EU jer, kaže Rudolf, to je šaka jada. Oni se neće financirati iz stranih političkih fondova i političkih zaklada. “Mi nećemo trčati po stranim metropolama i tužakati vlastitu zemlju. Naši unutarnji problemi mogu se i moraju rješavati isključivo u Hrvatskoj. Imamo za to, hvala Bogu, izgrađene institucije i legitimne demokratske puteve”, laže akademik Rudolf. Da imamo, vjerojatno bi i Tomac i Rudolf bili podvrgnuti preispitivanju njihove uloge u Vladi demokratskog jedinstva, sudjelovanja u radu vlade koja je prikrivala ratne zločine i omogućila pretvorbu koja će opustošiti zemlju. Tomac bi mogao odgovoriti zašto je na prethodnim izborima zajedno sa svojim stranačkim kolegama obmanuo birače da će revidirati pretvorbu, uhvatiti lopove i građanima vratiti ukradeni novac.
Ne, ali zagovornici sloge zapravo su zagovornici vlastitog političkog opstanka. Akademik Rudolf tako će predložiti ponovno organiziranje omladinskih radnih akcija na kojima će se graditi autoceste i na kojima bi se okupili mladi iz Istre, Međimurja, Vukovara i Imotskoga. “Hrvatska mora biti zajedno!”, kliče akademik baš kao što su neki, ne tako davno, istim praznim frazama obvezivali na klicanje jednoj drugoj državi u kojoj se integralizam među mladima poticao na potpuno isti način. Klicatelje jugointegralizmu i nastajućem kroatofilstvu povezuje nedostatak osjećaja za demokraciju, tvrdi izolacionizam i očiti strah od konkurencije koja će pomesti političare boljševičkog mentalnog sklopa.

Nasljednik Tuđmanovih moći
Dr. Tomac kao vertikala političara za sve sisteme, koji svoj politički profil gradi isticanjem svojih nedostataka, izoliran u vlastitoj stranci, prokazan kao rigidni tuđmanist, mentalno zacementiran i zaljubljen u vrijeme Vlade demokratskog jedinstva, anakron je i diskvalificiran iz svih ozbiljnijih političkih igara. I Rudolf je diskvalificiran iz ozbiljne utakmice, povrijeđen je jer je izgubio veleposlaničku misiju, a i nitko ga ništa ne pita. “To je politički balkanski primitivizam. Neodgovornost”, tvrdi Rudolf praveći se da on i Tomac nemaju apsolutno ništa s ideologijom podobnosti koju su zajedno sa subraćom, u oba sustava, distancirano promatrali, ali i ubirali sve njezine zrele plodove. “Promjene u Hrvatskoj mogu ostvariti samo nove generacije, dolazak novih ljudi”, tvrdi on upadajući u kontradikciju naizust izgovorenih iskrenih i istinitih riječi.
Lista političara čiji je rok trajanja istekao iz dana u dan se povećava. Vrlo je značajno istraživanje što ga je ovih dana obavila i objavila agencija Media Metar na uzorku od tisuću ispitanika. Na listi najnegativnijih političara uvjerljivo vode Ivica Račan (10,2 posto), Ivić Pašalić (9,6), Dražen Budiša (7) i Ivo Sanader (6,7). Ti rezultati pokazuju da je hrvatska javnost sazrela u razumijevanju smisla i zadaće političara u modernom društvu.
Račan je prvo mjesto zaslužio kao autentični nasljednik Tuđmanovih moći, kruti pragmatik, političar bez čvrsto postavljenih ciljeva osim onog da se svakako održi na vlasti i veliki kandidat za nasljednika Ivića Pašalića. “Definitivno je jedini nasljednik Tuđmanove političke moći. Ustavne institucije njegove vlasti s tom se moći ne poklapaju. Ta neravnoteža, tek će se pokazati, proizvest će nove hrvatske krize”, sasvim je precizno opisao jasno vidljivo Račanovo petljanje u sve i svašta Zdenko Mance, glavni urednik Novog lista. Račan nema nikakv program. On se ne slaže ni s radom Haaškog suda, niti rado prihvaća suradnju sa susjedima, njega ne zanima sadržaj Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji, on ne želi instaliranje pravne države, njega ne zanimaju slobodni mediji, on ne razumije razvoj, on ne želi revidirati pretvorbu i vratiti opljačkani novac, on ne želi dirati u ni u što što bi dovelo u pitanje stabilnost njegove vlasti, čak ni po cijenu zaborava predizbornih obećanja. Kako nema ciljeva, nema kamo ni stići, a kako mu je jedini cilj ostati na vlasti – jedino u tome i uspijeva.

Potrošeni prodavači magle
Iako nema nikakvu državničku ulogu, dr. Pašalić je uz silno kajanje i javna pranja u očima hrvatske javnosti najomraženiji političar. Nije mu pomogla ni sramotna činjenica da ni za jedan od svojih grijeha nije odgovarao pred hrvatskim pravosuđem. Kao naputak za ostale političare vrijedi zapamtiti da se jednom pokvareno u politici i pred biračima, osim, i jedino, golemom istinom, ničim ne može ispraviti.
Dražen Budiša sve svoje poteze gradi iz gubitničkih osjećaja razočaranja. Zato i svaki njegov novi korak završava na upravo takav način. No njegova uloga nije sasvim negativna. Iznoseći javno vlastitu ozlojeđenost za koju javnost nije pokazala odveć razumijevanja, Budiša je raskrinkao Račanovo pašalićiziranje unutar Vlade, što će nam pružiti veliku pomoć u razumijevanju njegovih budućih poteza i zakulisnih igara.
Zanimljivo je da je Ivo Sanader na četvrtom mjestu najnegativnijih, ali i na trećem mjestu najpozitivnijih političara. Zaključci su logični – kad bi se odrekao zlog nasljedstva i prestao opravdavati ono što se opravdati ne može, Sanader bi daljnjim reformiranjem HDZ-a mogao postati značajnijim političkim faktorom, pogotovo uzme li se u obzir činjenicu da u Hrvatskoj gotovo i nema birača koji njegova glavnog takmaca Pašalića svrstava među pozitivne političare.
Uz uredno prvog Mesića, po težini funkcije drugog Račana, trećeg Sanadera, četvrtu Vesnu Pusić, petog Tomčića i šestu Đurđu Adlešić, vrijedi zabilježiti i da se proeuropski HNS prometnuo u treću hrvatsku stranku, što pokazuje da vrijeme radi za političare i programe koji su jasni, napredni, moderni, one koji svoju politiku grade na opipljivim projektima, a politiku shvaćaju tek kao služenje općem dobru koje za sve građane mora biti podjednako dostupno. Birači više ne vjeruju prodavačima magle, zaplotnjacima i neoboljševicima. Oni postaju mudriji od političara i zato Hrvatska ima šanse.