Objavljeno u Nacionalu br. 321, 2002-01-08

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Hrvati su za marku tako emotivno vezani da je njeno ukidanje bolno kao rastanak s ljubavnicom

Neprivlačni euro papirići

Prvoga siječnja stigao nam je euro. Novac, čija je vrijednost obrnuto proporcionalna njegovoj ljepoti. Naime, tu se o ljepoti uopće ne bi moglo govoriti. Štoviše, ružnija od njega još je samo bosanska registracija. Ono što jednu registarsku oznaku s ruba Evrope i novu evropsku valutu čini tako neprivlačnima jest, barem što se mene tiče, drastičan nedostatak ljudskosti. Ta registracija koja se sastoji od samih brojaka koje neupućenima ništa ne znače, a čitava je stvar i zamišljena tako da je razumije što manji broj ljudi, da se kamufliraju mjesta i identiteti, pa da se tako onemoguće i sukobi koji bi mogli proizići iz pretjerane opće potrebe za identitetom. Pogotovo ako se taj identitet osjeća ugrožen od drugog identiteta, pa je odlučeno da se entiteti liše identiteta. U bosanskoj registraciji stoga nema gradova i njihovih skraćenica, samo brojevi koji podsjećaju na matematičku bilježnicu ili logaritme. A ima li normalnom čovjeku dosadnije stvari od logaritama?
Hladni arhitektonski dizajn eura s gotičkim prozorima i klasicističkim portalima izaziva slične asocijacije kao i bosanska registracija: nešto između nadrealizma i tuge. Naime, ono što definitivno smeta ovim banknotama jest nedostatak ljudskih lica. Upravo su čovječje fizionomije davale evropskome novcu onu prepoznatljivu humanu dimenziju koje počesto nismo bili svjesni, ali smo je, držeći te valute u rukama, itetako osjećali. Evropski se novac u ovom trenutku približio arhitektonskom nadrealizmu Giorgia de Chirica u kojem dominacija građevina nad ljudima izaziva osjećaj nelagode i lagane jeze. Emocija koja dominira tim slikama, a dominira i kad se malo bolje zaglededamo u euro, jest tuga. I to onaj oblik tugaljivosti koji nerijetko osjećamo gladajući mrtve prirode i počesto ne znajući da proizlazi iz nedostatka ljudskih likova na slici. Sva ta cvijeća, vaze, fotografije, mrtve ribe, lubenice i žlice zapravo boluju od jedne zajedničke bolesti: nedostatka čovjeka.

Neprivlačni euro papirići
Ono što se, međutim, u ovoj evropskoj priči o euru čini optimističnim jest činjenica da ljepota novca ne mora utjecati na njegovu vrijednost i uspješnost njegove gospodarske misije. Povijest obiluje ružnim novcem, kao što obiluje i ružnim ljudima koji su je i takvi ružni mijenjali i modificirali. Jedan njen dio obilježit će valjda i ovi neprivlačni četvrtasti papirići koji više nalikuju bonovima Crvenog križa ili onim dječjim parama iz igre monopoly, nego ozbiljnom evropskom novcu koji je na sebe preuzeo tako važnu funkciju kao što je monetarno ujedinjenje Evrope.
Kad mi je umro deda, imao sam sedam godina i upravo sam pošao u prvi razred osnovne škole. U njegovom radnom stolu pronašli smo nekolicinu zlatnika: francuskih, austrougarskih i talijanskih. Bila je to njegova skromna zbirka vrijednosti od koje se nije odvajao do smrti. A upravo je ta zbirka, kad smo je malo bolje pogledali, svjedočila o dugoj povijesti osvajanja ovih krajeva i o jednoj važnoj činjenici koja se, čini mi se, ne uzima dovoljno u obzir kad se govori o političkoj povijesti nekog naroda: ne govori se o povijesti njegova novca. Jer ona najmarkantnija dominacija ne krije se u domeni zastave i himne, nego u ekonomskim kategorijama. Istinsko osvajnanje moguće je provesti samo u slučaju kad novac osvajača postaje glavno sredstvo plaćanja u pokorenim zemljama. Napoleondori i dukati možda su nas i jače obilježili nego išta drugo što nam je došlo iz tih zemalja, oni su kreirali naše predodžbe o vrijednosti.

Emotivno vezani za njemačku marku
A kad se govori o predodžbama vrijednosti, možda nas je najjače obilježila njemačka marka. Povijest inflatornih dinara na ovom području učvrstila je marku kao univerzalno sredstvo plaćanja, ali i mjerenja svake vrijednosti. Stoga smo za marku vezani tako emotivno da ćemo dolazak eura još dugo, čini mi se, shvaćati kao raskid s vrlo dragom ljubavnicom. Nestanak Clare Schumann s popularne stotke, ili braće Grimm s nedostižne hiljadarke, za nas su bolno kolektivno iskustvo. Uz to kolektivno iskustvo, što me boli kao i većinu građana ove zemlje, bolit će me štošta tu i individualno. Naime, već desetljećima za vrijeme velike nužde zamišljam da sam odnekud dobio ogromne pare. Ponekad je to nasljedstvo od nepoznatog rođaka, američkog Židova, a ponekad vražja isplata za prodanu dušu. Istina, već sam dugo svjestan da sam dušu prodao odavno, a da onakvih rođaka nigdje nema. Međutim, još uvijek nastavljam s maštanjima. To mi pospješuje probavu. Do sada sam najbolje maštario u markama. Tako su mi vrijednosti bile najbliže: stan – toliko, jahta – toliko, avion – toliko, doživotna renta – toliko. Na taj sam način mogao vrlo precizno izračunati koliko mi nasljedstvo treba, ili koliko mi vrijedi duša. Počeo sam s dva milijuna maraka, još u osnovnoj školi. Početkom gimnazije, vrijednost duše mi se za vrijeme velike nužde povećala na okruglih 40 milijuna maraka, a ovih dana, kad se nešto češće zatvaram u prostorijicu za maštanje, dospio sam do 10 milijardi maraka.
I onda je došao euro i sve poremetio. Mali dehumanizirani papirići zbog kojih nisam siguran hoću li uopće moći dalje maštati. Zato što mi je teško zamisliti ?avola kako nosi pune kofere eura. To je novac suvremene ere, eini mi se nekako izvan jurisdikcije neeistih sila, lišen ?avolskog, ali i ljudskog. Valuta ružnoga lica i praznog srca. A kako da s tim maštamo?

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika