U kolovozu 1971. George Harrison priredio je dva humanitarna koncerta u newyorškom Madison Square Gardenu, za pomoć stradalima od katastrofalnih poplava u Bangladešu. Grandiozni projekt u kojem su sudjelovali Bob Dylan, Eric Clapton, Ringo Starr i Ravi Shankar zaokružen je trostrukim koncertnim albumom i dokumentarnim filmom “Concert For Bangladesh”, a prikupljeno je više od 10 milijuna dolara.

Najtraženije izdanje Croatia Recordsa
Nažalost, najveći je dio novca proslijeđen u Bangladeš tek poslije deset godina jer je Harrison vodio cijelu operaciju bez asistencije menedžera i trebalo mu je mnogo vremena da sam razriješi probleme s autorskim pravima. Prava je šteta što tada pri ruci nije imao nekoga poput Ozrena Kanceljaka! Pomoć bi sigurno stigla onda kad je bila najpotrebnija, a usput bi se nešto i zaradilo. Kako se može zaraditi čak i na dobrotvornom koncertu, Kanceljak je pokazao organizirajući nastup Olivera Dragojevića u pulskoj Areni, 25. kolovoza 2001. Sedam tisuća ulaznica po cijeni od 100 kuna razgrabljeno je već u pretprodaji, a nakon pokrivanja troškova ostalo je oko pola milijuna kuna za Opću bolnicu u Puli. No uspješan završetak jedne doista plemenite akcije za Kanceljaka je bio tek početna faza velikog projekta “Oliver u Areni”. Snimka koncerta otisnuta je na dvostrukom albumu, koji je odmah nakon objavljivanja postao najtraženije izdanje Croatia Recordsa. S obzirom na Oliverovu popularnost u domovini i dijaspori, kao i na cijelom prostoru bivše države, može se očekivati da će prihod od prodaje kasete, CD-a i DVD-a ubrzo višestruko nadmašiti darovani utržak s pulskog koncerta, ali na ovitku nema ni slova o tome da će još neka kuna biti uplaćena u humanitarne svrhe.

Nevaženi statisti
Dakako, odluka se može izmijeniti ako samaritanski menedžer procijeni da se treba izboriti za dodatni publicitet, no vjerojatnije je da će se “Oliver u Areni” uvrstiti među bestselere hrvatske diskografije i bez medijskih manipulacija kakve su viđene kod promocije Gibonnijeva “Mirakula”. Premda se novi Oliverov koncertni dokumentarac teško može mjeriti s izvrsnim unplugged albumom snimljenim prije šest godina u “Lisinskom”, mlađi simpatizeri privučeni hitovima s albuma “Dvi, tri riči”, “Duša mi je more”, “Vrime” ili “Neka nova svitanja”, mogli bi se vezati upravo uz snimku iz Arene. Naime, ovaj izbor od 25 pjesama proteže se na više od četvrt stoljeća i ne zaobilazi evergreene s potpisom Zdenka Runjića, ali ponajprije funkcionira kao retrospekcija posljednjih desetak godina Oliverove karijere. U tom razdoblju on je iskušao mnoštvo novih suradnika i premda je od njih dobio samo nekoliko pjesama za antologiju, superiornom interpretacijom daleko je nadvisio sve ovdašnje estradne zvijezde. Popis gostiju za pulski koncert, na kojem su se našli Vanna, Gibonni, Tedi Spalato i Tony Cetinski, prosječnom se pop konzumentu mogao prikazati kao okupljanje hrvatskog estradnog “dream teama”, no snimka otkriva bitno drugačiji raspored uloga.
Gibonni i Tedi bili su tek nevažni statisti u Oliverovoj predstavi, dok su Vanna i Tony uglavnom smetali na pozornici. Mnogo bolje od domaćih pojačanja uklopio se slovenski veteran Oto Pestner u simpatičnoj, dvojezičnoj verziji Runjićeva klasika “Vjeruj u ljubav”. S druge strane, Oliver se u solo točkama s lakoćom izvlačio čak i iz najdublje “huljićevštine”, a za vrijeme dvosatnog nastupa potonuo je samo jedanput, i to u doista slabašnoj pjesmi Tomislava Mrduljaša “Bez tebe”. Nakon toga je sve do kraja albuma zadržao visok prosjek i još jedanput odgodio potragu za nasljednikom, koja bi sudeći prema formi potencijalnih kandidata ionako bila prilično uzaludna.

Aerodrom – ‘Na travi’ (Croatia Records)
Ničim izazvan povratak Aerodroma nije završio debaklom kakav su prognozirali oni koji se još sjećaju posljednjih samostalnih radova Jurice Pađena, no obnovljena postava s novim gitaristom Tomislavom Šojatom dobacila je samo do rockerskih stereotipa iz sedamdesetih, na liniji Thin Lizzy – Status Quo – ZZ Top. Naoko provokativnim naslovom “Na travi” kamuflirano je deset pjesama koje baš nikoga neće impresionirati, a umjesto priželjkivanog mjesta u nacionalnom rockerskom mainstreamu Pađen i njegova ekipa mogu se nadati samo preporukama za umirovljenje i eventualno nekim odličjima za zasluge iz davne prošlosti. Ovakve albume brzo zaboravljaju čak i oni koji su na njima svirali.

Lidija Bajuk – ‘Tira les / Springing Trees’ (CBS)
Snimka koncerta održanog u svibnju 2001. u zagrebačkoj Židovskoj općini predstavlja Lidiju Bajuk u već uobičajenom izdanju, dopadljivom ako imate preferencije za narodne pjesme iz panonske Hrvatske, ali još nedovoljno profiliranom za premještanje ovdašnje tradicije u kontekst suvremene akustičarske etno glazbe kakva se svira na festivalima poput WOMAD-a. Uz gotovo neizbježnu “Klinček stoji pod oblokom” Lidijin repertoar uglavnom se sastoji od manje poznatih pjesama iz Međimurja i Slavonije, a između nekoliko zvučnih imena u njezinu pratećem bandu po tko zna koji put u prvi plan izlazi virtuozni Matija Dedić.

Roderick Novy – ‘O čemu pjevamo kada pjevamo o ljubavi’ (MD)
U staroj postavi s kraja osamdesetih osječki band Roderick zapamćen je kao jedna od najvećih nada domaće alter-rock scene. Pokušaj frontmana Branka Kostelnika i njegova najbližeg suradnika Danka Burića da nešto od tog kredita prenesu na Roderick Novy podržali su Josipa Lisac, Borivoj Radaković, Marko Križan, Jura Novoselić i naklada MD, afirmirana izdavanjem časopisa Quorum, ali očito nepripremljena za ulazak u diskografiju. Tvrdo ukoričena knjižica s pedesetak stranica dodatnog sadržaja (Kostelnikov esej o erotizmu, art fotografije, kadrovi iz popularnih stripova) nikako ne može nadomjestiti manjak dobrih pjesama na ovom albumu, nakon kojeg se reklama za “najbolju hrvatsku art-rock grupu svih vremena” doima posve besmisleno.