Objavljeno u Nacionalu br. 332, 2002-03-26

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Hrvatski paradoks: ako ubojstva sudaca i odvjetnika postanu masovna, javnost će otupiti umjesto da počne reagirati

Postoji narodno vjerovanje da se sve zlo događa u petak

Postoji narodno vjerovanje da se sve zlo događa u petak. Stoga je taj dan na zlu glasu, iako mu se nerijetko radujemo jer tada počinje vikend. I dobro je da je tako, pa svoje petke obično percipiramo kao dane zadovoljstva i opuštanja. Prošli je petak, međutim, potvrdio svoj zao glas donijevši veliku i bučnu tragediju. Antun Nikl je u Slatini iz pištolja teško ranio svoju bivšu suprugu Maricu i ubio odvjetnicu Mariju Brnić-Bljakaj, koja ju je zastupala u brakorazvodnoj parnici. Poslije toga vratio se kući i, nakon što je bacio dvije bombe, da pusti još malo buke i dima, pucao sebi u glavu. Kako vidimo, hrvatski vestern se nastavlja. Štoviše, polako postaje trakavica. Jer ubojstva u revolveraškom stilu događaju se u kontinuitetu: sjetimo se samo Mate Oraškića, Stjepana Jurića ili Josipa Kostanjevca, koji je pucao u svog profesora.
A kao i u svakom vesternu, što je mrtvih više, manje se na njih obaziremo. Pogotovo ako su Indijanci. Jer Indijanci tamo pogibaju masovno, bez individualnosti, bez imena i prezimena, karaktera ili vlastitih priča. Kod nas bi, međutim, ulogu Indijanaca uskoro mogli preuzeti suci i odvjetnici na koje se često puca. Žrtve tih pravosudnih revolveraških ubojstava javnost doduše percipira kao iznimno tragične, ali s njihovom masovnošću kao da otupljuje oštrica i senzibilitet javnoga mnijenja za takav tip ubojstava. I ta nas masovnost, kao i svaka druga, uostalom, može nekako emotivno uspavati, iako se istoga trena jave i mediji i struka Ova mučka ubijanja sve više postaju udarna jednokratna senzacija, a sve manje povod da se o stanju u pravosuđu i nasilju povezanom s time ozbiljno razmišlja i djeluje. Ono pak što posebno tragično zvuči, a što ljudi iz struke često ponavljaju, jest: bit će toga još.
Kad se na novinskim naslovnicama pojave vijesti o takvoj tragediji, koja nije samo osobno pitanje ugroženih, nego i prvorazredno društveno pitanje, svi zajedno često se pitamo o dvije stvari: čime su motivirane javne reakcije ljudi iz struke i politike, i kakav je profil ubojice?
Javnost obično reagira pijetetom, konsternacijom ili optužbama. Jednokratna senzacija toga tipa uvijek je argument za optužbu protivnika, bez obzira na to radi li se o politici ili struci. Načelno se žali, brine i paušalno optužuje. A oni koji žale i optužuju misle zapravo na druge stvari, a ne na problem sam: na bonton, svoju sliku u javnosti i osobne kratkoročne ciljeve. Prigovor ovome je, dakako, da je tako uvijek i u svim društvima. Slažem se, ali kod nas je to tako prokleto prozirno. A stvari javne prirode u većini slučajeva i nisu pitanje dobrote, nego stila i takta.
Kad bismo se upitali koja je riba ljudima najzanimljivija, odgovor bi svakako bio da je to morski pas. Mnogobrojne znanstvene emisije i filmovi o morskim psima temelje se upravo na tom interesu u kojemu strah ima značajno mjesto. Zato se James Bond i Spielbergovi junaci često sukobljavaju upravo s tim ribetinama koje prati glas nesmiljenih ubojica i terminatora. Na tome se, uostalom, temelji i uspjeh horora kao žanra. Zanima nas ono što je opasno i čega se bojimo. Ubojice u većini slučajeva zanimaju ljude kao što ih zanimaju i morski psi: kao biološko-psihijatrijska činjenica i kao društveni fenomen. Tragično je što ih manje zanimaju kao ljudi. A u tome možda i valja tražiti jedan od razloga zašto i postaju ubojice.
Ono što iz novina možemo saznati o Antunu Niklu potvrđuje stereotipni portret junaka crne kronike: nesređeni obiteljski odnosi, sin koji ima problema s drogom, alkoholizam, nasilničko ponašanje, otkaz na poslu. Ovakav stereotipni novinski portret ubojice samo pomaže većem dijelu javnosti da ga svrsta u određenu ladicu koja je rezervirana za ubojice i teške nasilnike i da čitavu stvar protumači kao nešto normalno. Čovjek koji sjedeći na zahodskoj školjci zatvara novine, ima osjećaj da je opet sve u redu jer je svaka vijest, pa i ova najtragičnija toga dana, legla u svoju ladicu. Nerijetko su upravo stereoptipi i predrasude temelj tragedije i pokušaj njenog objašnjenja.
Pomalo izvan stereotipa, o slatinskom revolverašu mogli bismo možda razmišljati i kao o bolesniku koji boluje od tri neizlječive bolesti: mačizma, nevažnosti i kverulantne sumanutosti. U prvom redu, u pozadini ovoga ubojstva moguće je primijetiti muško-ženski sukob situiran u sumanutoj patološkoj svijesti, koji je, uostalom, došao do izražaja i u slučaju Mate Oraškića. Žena odvjetnica poistovjećena je sa ženom protivnikom. Za mačističku svijest sve su to u prvom redu babe koje nam zagorčavaju život i koje imaju svoju strogo definiranu funkciju. Izvan te funkcije neprihvatljive su i opasne, pogotovo ako su društveno ili intelektualno superiorne.
Drugo, ubojstvo je oblik trgovine. U trenutku kad se odlučuje na tako spektakularno ubijanje, čovjek mora trgovati sam sa sobom. U prvom redu mora odbaciti i vlastiti život da bi si dao “oduška” i upustio se u nasilje. Takav je čovjek svjestan da će dugo boraviti u zatvoru, pa nerijetko izvršava samoubojstvo koje je sastavni dio te priče o nasilju. Naravno, uvijek ću braniti pravo svakog ponaosob da čiste svijesti i savjesti razmisli o samoubojstvu. Međutim, neki se ne mire s tim da odu sami i da odu tiho, nego im za to treba revolverska i medijska buka. Možda misle da su čitavoga života zapravo bili nevažni pa je ta nevažnost u njima postala kronična bolest. Pogotovo ako postanu nevažni i onima kojima su neko vrijeme bili najvažniji: vlastitoj obitelji.
U Leksikonu zdravlja pak kverulantna sumanutost definira se kao oblik duševne sumanutosti koja se manifestira kao traženje tobožnjeg prava ili pravde iza neke pretrpljene nepravde. U većini slučajeva to su izgubljene sudske parnice, a bolesnik sumanuto prosuđuje sve okolnosti u vezi sa spomenutom nepravdom. To je bolest onih koji su upravo opsjednuti nepravdom i na svaki su je način spremni ispraviti. Žrtvujući tome i vlastiti život. Ono što nas, međutim, treba zabrinuti jest mogućnost epidemije kverulantne sumanutosti u Hrvatskoj. U prvom redu zato što je nepravda postala konstanta u našem društvu, a i zato što se pravosudnim strukturama tradicionalno ne vjeruje. A ne vjeruje se zato što nisu učinkovite. Za to, dakako, nisu krivi oni koji ih javno kritiziraju, nego oni čiji je posao da stanje u pravosuđu srede.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika