U slikovitom i gotovo bajkovitom dokumentu iz XI. stoljeća, koji vrlo živo opisuje jedan događaj iz neretljanske povijesti, poznatijem kao Ivanova darovnica, Ivan, sin Gaudijev iz Splita, svećenik i ktitor, govori kako je sagradio crkvicu sv. Silvestra na otoku Biševu i odlučio da nakon njegove smrti pripadne opatu samostana sv. Marije na bizantskom otoku Tremiti. Pri predaji crkvice moli da pri tome činu bude “njegov gospodar Berigoj, kralj i sudac Morjana, s drugim svojim županima koji su dolje potpisani”. Isprava potječe iz vremena najveće moći Neretljanske kneževine, koja je već više od dva stoljeća vladala područjem između Cetine i Neretve, kao i svim srednjodalmatinskim otocima, sa značajnim uporištima na Hvaru, Visu, čak i Lastovu. Dva stoljeća, divlji, kasno pokršteni knezovi, prkosili su podjednako Bizantu i njegovoj prvorođenoj kćeri Veneciji, dalmatinskim gradskim komunama, ali i papinskoj stolici, izazivajući čitav srednjovjekovni već uljuđeni svijet na obje obale Jadrana. Nižu se izvješća o prepadima na papinske izaslanike, bitkama s Venecijom, poput one u kojoj je 887. kod Makarske poginuo i mletački dužd Pietro Candiano ili pak pomorskim sukobima sa snažnom mornaricom Istočnoga carstva, koja će ih napokon, potkraj XI. i početkom XII. stoljeća, uspjeti obuzdati. Ipak, zasad, dok zamišljamo Berigojeve brze veslarke kako uplovljavaju u malu biševsku lučicu, na obali koje ga dočekuje njegov podanik i prijatelj Ivan, sin Gaudijev, neretljanski vladar, ako je vjerovati darovnici, nosi titulu rex et judex Marianorum, dakle kralj i sudac Morjana, koji jedini od Hrvata vladaju svojim morem, i koji, eto, putuje svojom pomorskom državom, ovaj put u pratnji svojih dužnosnika župana Radobana, Bodigrada i Sedraga, kojima se pridružio i vojni zapovjednik, satnik Tihan. Zanimljive slike i još zanimljiviji podaci koje možemo izvući iz jedne vrlo žive darovnice, iz vremena kad je život podanika, ovog čudnog, rekli bismo gotovo samozvanog kralja Berigoja – budući da o njegovoj krunidbi nemamo nikakvih drugih potvrda – bio okrenut moru i postupnom preuzimanju pomorskih, mornarskih, brodograditeljskih i ribarskih znanja od jadranskih Romana. Ručnih i duhovnih vještina koje su se pretakale, spajajući se u nove etničke i intelektualne mješavine kroz, samo naizgled, usporena i zatamnjena srednjovjekovna stoljeća. Neretljani, Morjani, Mariani, Morstici, moru su dugovali svoje posjede, svoju moć, svoju suverenost, kulturu, pa pretpostavljamo i svoju kuhinju. A ona je u to doba, također baštineći i preobraćajući dijelove bogatog antičkog naslijeđa, već bila, pretpostavljamo, sposobna zadovoljiti životne potrebe, proizašle iz specifičnih pomorskih životnih uvjeta svojih suvremenika. Takva kuhinja, ali i takav život, zahtijevao je izdržljivost i određenu trajnost kako ne bi, ne daj Bože, usporavao ili ugrožavao potrebe plovidbe, ratovanja i života na moru. Od antike, pa sve do prošlog stoljeća, osnova naše mornarske prehrane bila je suha ili usoljena riba i suhe pogače, peciva ili biškoti, koje je brodski kuhar čuvao kao svetinju. Iz popisa tereta srednjovjekovnih plovila možemo odrediti koliko je ukrcano tih osnovnih namirnica i koliki je bio njihov značaj za svjetove u buđenju i širenju, poput onoga neretljanskog. Uz slanu ribu i biškote, europska srednjovjekovna kuhinja poznaje i finija jela od konzervirane ribe, koja su se kušala u svečanim prilikama, poput posvećenja crkvice na Biševu, a kojemu je nazočio i kralj Berigoj, ili još svečanijim, kao što je veliki post. Ti pripravci se, poput Mariana – Marjana Neretljana, svi nazivaju po latinskom pridjevu marianus, marinus, morski, i pod imenom marinade ušle su u veliki gastronomski leksikon, kao razgranato i u nekoliko podvrsta, prema načinima upotrebe i pripreme, razvrstano jelo. Latinskim pridjevom marinus zapravo se označavalo jelo koje se čuvalo u posebnim rasolima od morske vode, ili pak životinjsko ili riblje meso, koje se tako željelo smekšati ili obogatiti začinima i okusima. Poslije su osnovni rasol zamijenili kvasina i vino, a marinade, već u doba Rmskog Carstva, dopunjavaju se povrćem i mirodijama. Apicijev recept Ut pisces Fricti diu durent, ili Da duže traju morske ribe, zapravo je jednostavna marinada, osnova svih kasnijih, pa i onih srednjovjekovnih. Naime, on savjetuje da se pržena riba izvadi iz masnoće i polije vrućom vinskom kvasinom uz dodatak presolca. Jednostavna ideja u koju će se postupno useljavati vino, kapula, češnjak, petrusimul, u marinadama ili pajcovima za divljač i meso, namijenjenim dodatnom kuhanju, mrkva, korijen od celera, uza za sve marinade nezaobilazno aromatično bilje, na Sredozemlju poglavito lovor i ružmarin, krupnu sol i papar u zrnu. Od tih kasnoantičkih i sredozemnih marinada, kojima je romanska pa poslije hrvatska i neretljanska Dalmacija obilovala, one će se usavršiti i proširiti na cijeli zapadni svijet, gotovo i nema zemlje iz tog gastronomskog kruga koja nema svoje ili barem svom ukusu prilagođene marinade. Pa ipak, bilo da služe za pripremu sastojaka za daljnje kuhanje, bilo da same daju glavni okus i time postaju posebno jelo, marinade se dijele na dvije osnovne skupine. Nekuhane, uglavnom za meso ili ribu koju još treba kuhati, ili kuhane, pretežito za ribu, rjeđe meso, već pripremljeno ili sirovo, kojemu će marinada dati glavni okusni naglasak. Sve mirisne, prožete i stisnute oko raskošnih miješanih okusa, uglavnom slatko-slanog naboja, marinade su snažna jela i predjela i redovito su bolje za kušanje što dulje odstoje. Gotovo idealna hrana za kralja Berigoja i njegove odvažne Neretljane, posjednute u sjeni tek sagrađene crkvice, na njihovu otoku Biševu, u kraljevstvu mora kojim plove jata njihovih brzih brodica, danas usidrenih u čast počašćenog i uzbuđenog opata, sina Gudijeva, u zaštićenoj lučici, kao ribe u velikoj marinadi.

Recepti:
Marinada od bijele ribe
Najbolje komade od očišćene bijele ribe: velikog zubaca, pagra, gofa, grdobine, može i ugora, kuhajte u vreloj vodi s puno lovora i papra u zrnu, te nekoliko žlica limunova soka, desetak minuta, dok vrelina ne prodre do kosti. Procijedite, ohladite i slažite u redove s listovima lovora, polumjesecima limuna, kaparima, može i koja ljutika, posolite i popaprite paprom u zrnu te zalijte finim maslinovim uljem dok ne pokrijete ribu i spriječite dodir sa zrakom. Staklenku tada dobro začepite i čuvajte na hladnom i tamnom mjestu. Takva marinada može trajati više od mjesec dana, a neki je pripremaju i od velike plave ribe, tuna, luca ili palamide.

Crvena marinada
Uzavrite dobru čašu crvene kvasine, pola litre vode i vina, te u toj marinadi skuhajte na kolute izrezan luk, sjeckani češnjak, ružmarin, lovor, sol, papar i veliku žlicu šećera. Kad povrće smekša, prelijte marinadu po ohlađenoj prženoj ili pečenoj ribi, najbolje srdelama, skušama (lokardama), tuni ili palamidama, slažući sve u redove. Red ribe, red povrća kojemu ste dodali kapare i ljutike posolite, popaprite te ostavite da se dobro ohladi. Tada je zalijte i s malo maslinova ulja. Tako pripremljena marinada dobra je i nakon više od deset dana ako se čuva na prikladnom mjestu, najbolje pokrivena folijom u hladnjaku.

Bijela marinada sa slanutkom
Uzavrite nešto bijele kvasine, vode i bijeloga vina, dodajte češnjak sjeckan na krupnije komade, ukiseljene kapulice pa sol, šećer i papar u zrnu, uz dosta lovora i ružmarina. Friganu i ohlađenu plavu ili bijelu ribu slažite u redove s povrćem iz marinade uz dodatak skuhanog slanutka (može i bez njega), pa prelijte još vrućom marinadom i maslinovim uljem. Pustite da se ohladi i čuvajte kao i crvenu marinadu.