Pobunjenici na kontrolnoj točki u Tripoliju gaze Gadafijevu slikuTripoli, glavni grad Libije i sjedište vlasti Moamera Gadafija, pretvoren je posljednjih dana u poprište žestokih borbi nakon što je pobunjenička kolona iz strateški važnog obalnog grada Zawiye, uz minimalni otpor, upala praktično u centar grada. Ti su borci u nedjelju krenuli u napad prema zapadu i nakon svladavanja otpora u pojedinim predgrađima - kao da su prošli kroz opnu mjehura od sapunice. U Al-Mayahu osvojili su zatvor i, još važnije, vojnu bazu iz koje se očekivala obrana tog dijela Tripolija. Skladišta tog matičnog kompleksa elitne brigade Gadafijeva sina Khamisa NATO je više puta bombardirao. To je ubrzalo pobunjeničko napredovanje prema tom bogatom izvoru vojne opreme. Režimska rezidencija Bab al-Azizijah odoljela je naletu. Brzinu događanja pokazuje to što je Gadafijev najstariji sin Mohammad navodno zarobljen dok je u svojoj vili davao telefonski intervju televiziji Al Jazeera. Uhićen je i Saif al-Islam (nesuđeni nasljednik vlastodršca i de facto premijer Libije), što su potvrdili i iz Međunarodnog kaznenog suda, gdje je protiv njega podignuta optužnica, a sudbina preostale trojice vladarovih sinova još je neizvjesna.

Moamer Gadafi je u trenutku pisanja ovoga teksta još uvijek slobodan, kao i njegov šef obavještajnih službi Abdullah al-Senussi. Oni su noću pozivali plemena iz okolice Tripolija da obrane grad, ali u kaosu koji je zahvatio grad nije baš jasno tko se i u kojoj mjeri tom pozivu odazvao. Nije jasno ni koliki je razmjer pobune samih građana Tripolija, ili pak sudbina režimskih snaga koje su s istočnih fronti oko nedavno osvojenoga Zlitana navodno krenule u Tripoli. Kako god bilo, situacija se za režim u Tripoliju radikalno promijenila u samo jednoj noći, iako još nije jasno koliki su točni razmjeri prevrata.
Najaktivnije razdoblje u šest mjeseci libijske pobune i pet mjeseci NATO-ove vojne intervencije u toj mediteranskoj zemlji posljednjih je desetak dana, kad je promijenjeno težište pobune protiv Moamera Gadafija - s Bengazija, istočnog grada pred kojim je pobuna zakipjela do razine da se i Zapad odlučio aktivno uključiti, žarište akcije koncentriralo se na pobunjeničke snage na zapadu Libije, s planina Nafusa, južno i jugozapadno od Tripolija. Ti su borci posljednjih tjedana uspjeli u dva smjera izvesti prodor sa svojih planina - kretanjem na sjever dospjeli su zapadno od grada, do strateški važne obalne ceste na granici s Tunisom, kojom su i ušli u grad. Njihov drugi smjer napredovanja bio je na sjeveroistok, gdje su, osvojivši grad Garyanu, došli na južne prilaze Tripoliju i otežali vezu režima s centralnim dijelom države i Alžirom na jugozapadu. Budući da je NATO-ova flotila blokirala libijsku obalu, dok su cestom istočno od priobalnog Tripolija, 100 km od grada, dospjeli pobunjenici iz prije opkoljene Misrate - Gadafiju se stegla omča oko vrata.

Na prvi pogled Nacionalno prijelazno vijeće u Bengaziju glavni je dio libijske pobune - nova vlast priznata od 30-ak država, vlada nove Libije i središte borbe protiv režima u Tripoliju. No ovaj pogled višestruko vara. Dok je to možda i centar političkog dijela pobune, stanje na bojištima ukazuje na drukčije podjele. Iako je već dugo jasno da pobuna u Libiji okuplja desetke potpuno odvojenih naoružanih skupina, koje zajedno drži samo njihova mržnja prema Gadafiju, posljednjih se tjedana pokazalo da snage neposredno vezane na arapski Bengazi gotovo stagniraju - i oko Mers al-Brege, gdje su navodna minska polja gotovo zaustavila vojno napredovanje posljednjih mjesec dana, i u okolici Misrate, iz koje su nekad opkoljeni pobunjenici nakon opskrbe s mora i iz zraka sporo krenuli na zapad do mjesta Zlitan, 140 km istočno od Tripolija, koji su navodno osvojili tek prije koji dan. Bez obzira na to, Bengazi i Nacionalno prijelazno vijeće u njemu i dalje su jedini vidljivi igrač koji pred međunarodnom zajednicom na neki način predstavlja Libiju "nakon Gadafija". Njemu se na raspolaganje stavljaju novčana sredstva nekad zamrznuta državnim vlastima iz Tripolija, njemu se većinom predaju i bivša libijska veleposlanstva iz kojih su protjerani Gadafijevi ljudi, a upravo se s njima pojedine države i dogovaraju o nastavku važenja pojedinih komercijalnih ugovora što su ih strane sile i kompanije posljednjih godina sklapale s Gadafijevom Libijom.

Za razliku od pobunjeničke centrale u Bengaziju, većina vojnih pomaka u borbi protiv Gadafija došla je posljednjih tjedana s relativno neočekivane strane. Nakon duljih priprema u ofenzivu su krenuli pobunjeni Berberi s planina Nafusa - gorskog lanca koji počinje u Tunisu i protežući se na sjeveroistok zatvara obalni trokut na čijem je istočnom priobalnom kraju i sam grad Tripoli. Nakon dužih čarki i navodne vojne pomoći više zemalja, nekoliko tisuća boraca s planina uspjelo je južno od Tripolija osvojiti ključne točke na dva odvojena cestovna pravca u smjeru sjever-jug. Prvo je 8. kolovoza zauzet grad Bir al-Ghanam, pa su tim smjerom pobunjenici 13. kolovoza osvanuli 50 km sjeverno - u Zawiyi, ključnom gradu na trasi Tripoli-Tunis. Borbe za Zawiyu počele su na jugozapadnim prilazima tom obalnom gradu. Iako okončane tek u subotu, bile su dobivene do petka ujutro kad je osvojeno režimsko uporište u tamošnjoj rafineriji nafte - drugoj po veličini u državi i centru naftne industrije zapadne Libije, važnim naftovodom povezanom s glavnim gradom.
Osim kao čvorište energetske infrastrukture, Zawiya je posljednjih dana postala i odskočna daska za daljnje kretanje pobunjenika obalnom autocestom koja prolazi gradom. Osim na zapad prema Tunisu, taj donedavno važan pravac režimske opskrbe pobunjenike je odveo na istok prema Tripoliju, od čijeg ih je centra do nedjelje popodne dijelilo 30 km i niz manjih branjenih prigradskih naselja, koja su relativno brzo svladana.

Slično je bilo i južno od Tripolija. Ondje je prije desetak dana u pobunjeničke ruke pao grad Garyan, 80 km južno od Tripolija, čime je za Gadafija zatvoren još jedan smjer komunikacije. Iako to nije bio i potpuni prekid veza libijskog glavnog grada s većim dijelom područja koja i dalje podržavaju Gadafija, osjetno je otežan pristup režima susjednim zemljama, od kojih je vladar Tripolija i dalje prešutno dobivao pomoć švercom potrepština i pristupom navodnim stranim plaćenicima. Ondje se fronta relativno malobrojnih pobunjenika s planina Nafusa proteklih dana stabilizirala kod prigradskih naselja Al-Aziziyah i Sbea, 40 km od centra Tripolija.
Na istoku Tripolija djeluju pobunjenici iz Misrate koji su organizacijski znatno bliži organizaciji iz Bengazija. Nakon dulje opsade u subotu je navodno ipak osvojen obalni grad Zlitan, 140 km od središta Tripolija. No tamošnje su se režimske snage, predvođene Gadafijevim sinom Khamisom, čini se, uspjele povući zapadno prema Tripoliju. Dok se očekivalo da slijedi opsada Al-Khumsa, idućeg obalnog grada na putu prema 100 km udaljenom glavnome gradu, razvoj situacije na zapadu promijenio je stanje. Ipak, i to je kretanje bilo dovoljno Nacionalnom prijelaznom vijeću za nadopunu priče o opkoljavanju Tripolija, iako se glavnina njegovih snaga zapravo polako kretala zapadno - uz obalu preko Mers al-Brege ili od Misrate prema Tripoliju.
Iako se uklapaju u načelni opći plan borbe protiv režima, djelovanja na istoku i jugu Tripolija provedena su, čini se, bez dubljeg kontakta s "centralom" u Bengaziju, od koje navodno zapad Libije tek ponekad primi sugestije i nešto vojne opreme. I borci s planina Nafusa vidljivo su fragmentirani i relativno malobrojni - što objašnjava i čudnu vijest da je u subotu navečer iz Zawiye na milijunski Tripoli krenulo 600 pobunjenika. Upitno je mogu li oni uopće i vojno držati prostore kroz koje jednom prođu, budući da na svojoj strani imaju prvenstveno samo svoju pokretljivost, dakle, inicijativu i manevar. Iako izgleda impresivno, ovo je pobunjeničko stanje vrlo osjetljivo. Ono na otvorenim prostorima ovisi o režimskoj statičnosti, koju osiguravaju kontinuirani NATO-ovi zračni udari - zato ne čudi da je zračno "omekšavanje" pobunjeničkih meta u Libiji u posljednje vrijeme postalo jednako normalno kao i upotreba pojma "civili" iz UN-ove rezolucije 1973. o Libiji gotovo isključivo za opisivanje pobunjenika. Dok se očekivalo da se ta situacija bitno izmijeni približavanjem pobunjenika Tripoliju - gdje kilometri neprekinutog gradskog terena kompliciraju djelovanje iz zraka i nužno donose žrtve među civilima, radi čije se zaštite NATO navodno i umiješao u građanski rat - sreća se osmjehnula hrabrima i Tripoli je praktično pao u jednom danu.

Dok su nedavna režimska lansiranja ruskog projektila zemlja-zemlja, kao i navodna usklađena djelovanja Gadafijeva topništva na zapadnim prilazima Tripoliju u subotu, ukazivala da u režimu Moamera Gadafija posljednjih dana još ima snage - prodor pobunjenika u grad prošao je uz gotovo simboličan otpor. Od navodnih 65.000 režimskih boraca vidjelo se iznimno malo, čemu je nedvojbeno pomoglo i više od 7500 zračnih udara u pet mjeseci kontinuiranog NATO-ova bombardiranja, a ni zazivana plemenska vojna intervencije još nije vidljivo počela. Iako su pobunjenički vojni uspjesi relativno izvjesni - što nije mala stvar u zemlji gdje sve strane vode intenzivni informacijski rat, tijekom kojeg se neprekidno nabacuju napuhanim poluistinama - to nije do kraja riješilo problem sve raširenijeg kaosa u Tripolija.
Pobunjenici već dugo tvrde da će, čim se približe Tripoliju, u gradu buknuti masovna pobuna protiv tamošnjeg diktatora. I zaista, od kraja ramazanskog posta u subotu navečer gradom odjekuje pucnjava i priča se o borbama u pojedinim gradskim četvrtima. Čini se da se pozivu na borbu koji su uputili pojedini vjerski velikodostojnici u Tripoliju ponajviše odazvalo stanovništvo radničkih kvartova na istoku Tripolija - sa suprotne strane od smjera kojim im dolaze suborci. Dok je ta podijeljenost davala priliku režimu da se s protivnicima obračuna na rate (Gadafi je tvrdio da se radi o upadu vanjskih boraca, "štakora"), nije izgledao vjerojatnim razvoj koji je uslijedio - frontalni prodor malobrojnih pobunjenika u grad. Budući da su tako na vidjelo izišle sve slabosti Gadafijeva režima, najednom se otvorio novi horizont mogućnosti - pri čemu slabosti pobunjenika ipak čine izglednijima opcije od duljih uličnih borbi do kaosa i bezakonja kao nakon pada Bagdada 2003.

Dok su Gadafi i njegovi pristaše uzalud spominjali borbu do smrti na ulicama Tripolija, obistinjuje se tvrdnja iz ustaničkih redova da će s režimom Moamera Gadafija biti gotovo do kraja Ramazana, dakle, do kraja kolovoza. Upravo to i jest razdoblje kad će o mogućem produljenju mandata operacije "Ujedinjeni zaštitnik" (Operation Unified Protector) raspravljati članice NATO-a, organizacije koja se posljednjih dana brani od sve učestalijih prigovora da se pretvorila u ratno zrakoplovstvo libijskih pobunjenika. Naime, krajem ožujka započetoj NATO-ovoj operaciji u Libiji je prvotno zadanih 90 dana mandata isteklo 27. lipnja, što je produljeno na još 90 dana, do 27. rujna. Iako nije sporno da će se u slučaju rastezanja sukoba taj mandat još produljiti, takav razvoj malokomu odgovara.
Dok američki izvori svoj dio troškova za djelovanje u Libiji do kraja rujna ove godine službeno procjenjuju na oko 780 milijuna dolara, Britanci su procijenili da će ih Libija do početka rujna koštati oko 260 milijuna funti ili 430 milijuna dolara - što je procjena troška prije posljednjih planova o rotacijama vojnih postrojbi angažiranih u borbama i slanju nosača helikoptera pred Libiju u rujnu.

Bitno je manje jasno koliki su francuski ratni troškovi. Iznos što ga je francuski ministar obrane Gerard Longuet još u svibnju procjenjivao na 50 milijuna eura do početka srpnja više se nego utrostručio, dosegnuvši navodno 160 milijuna eura. Računajući 40 milijuna eura mjesečno - dolazimo do troška od 220 milijuna eura do početka rujna. Italija, s čijeg teritorija polijeću brojni NATO-ovi zrakoplovi i koja je do početka srpnja pred Libijom također imala nosač zrakoplova, svoje je troškove ratovanja u ovoj godini nedavno procijenila na 202 milijuna eura, dakle, 290 milijuna dolara. Uzevši u obzir samo grubi izračun troškova za četiri najveće zemlje sudionice intervencije, ove godine u Libiji potrošeno je više od 1,8 milijardi dolara - dok bi ukupna cifra zacijelo premašila 2 milijarde dolara da se obračunaju i troškovi ostalih država sudionica vojne operacije. Sve su to iznosi koji unisu bili unaprijed odvojeni u državnim proračunima za ovu, ionako kriznu godinu. Te brojke teško padaju europskim političarima, koji su u vojnu intervenciju u Libiji ušli naglavce, pričajući o zaštiti ugroženih života libijskih civila, pobjedi demokracije, kratkom vojnom djelovanju i jedva nekoliko desetaka milijuna američkih dolara troška.