Dajla je bila samo početak. Fratri su Hrvatsku poučili da polako ulazi u međunarodni pravni sustav. Da svatko, a pogotovo ako je iz Europske Unije, ima pravo u Hrvatskoj raspolagati svojom imovinom, kupiti zemljište, kuću, stan, poduzeće, bilo što. I time trgovati ako ga je volja. Da je gotovo s mazanjem očiju neobičnim dokumentom zvanim domovnica. Kakvi ružičasti papiri, kakvi bakrači. Bila je i ostala samo papir za etničko-populacijski inženjering, rok trajanja 2013. Kao što je i intervencija u gruntovne knjige putem DORH-a bila bespomoćna gesta jedne vlasti koja nema više ni deset eura u džepu. Direktori banaka smiju joj se u lice.
Da je u novom sređivanju papira Dajla bila prva, zapravo je dobro. Hrvati su se odmah na početku sreli s jednom jakom pravnom osobom. Katolička crkva je klasična i vrlo razgranata nevladina organizacija i utjecajna država, po imenu Vatikan; ona svojim pripadnicima, ako treba, izdaje putnice. Još je bolje što je došao kraj jednog mentaliteta. Šokiranim Hrvatima se doduše priviđa nekakva SAO Dajla, ali je ona samo zoran primjer vladavine prava. Gotovo je s "Tuđe hoćemo, ali svoje ne damo", "Trst je naš", "Talijani u Italiju", "Hrvatska do Drine", "Srbija do Senja". Trajalo je ionako predugo, sedamdeset godina.

Sad je došlo ono "za čiste račune". Sjeća li se netko te krilatice iz 1971.? Stajala je glave čitavu jednu generaciju, i one koji su bili za Proljeće i one koji nisu. Evo. Nema više "zauzeto, Hrvat". Naprotiv,, nakon Dajle Hrvatskoj u EU može se dogoditi da se suoči s jednom sasvim neočekivanom dijasporom. S njenog tla je nakon 1945. protjerano između dvjesto i tristo tisuća njenih građana talijanske nacionalnosti. Bili su proglašeni fašistima, okupatorima, narodnim neprijateljima. Odlazeći, morali su se odreći svih svojih građanskih prava i svega što posjeduju osim jednog kofera. Egzodus je bio biblijski i potresan kao svako etničko čišćenje. Iz dana u dan pristajao je brod "Toscana" na molu u Puli, ukrcavao ljude i iskrcavao ih u Trstu. Tamo su smještani u prihvatne logore i zatim se raspršili tražeći posao u gradovima poput Milana. Velik broj odmah je otišao dalje, u Ameriku i druge prekooceanske zemlje. Oni koji su se snašli u Trstu i okolici osnovali su zavičajna udruženja. (To mi onda zovemo "ekstremna emigracija", "iredentisti".)
Po čemu se oni razlikuju od drugih naših izbjeglica i emigranata? Zar bi bilo čudno da oni i njihovi zatraže svoje domovnice, moralnu i materijalnu odštetu za oteto i u međuvremenu sto puta preprodano? Da im se vrati barem ono zapušteno: polja, grobovi, vrtovi, zarasli kućerci, tavani kuća? Legija njih, naših sugrađana u EU, mogla bi se pojaviti sa zahtjevima i odvjetnicima. Što ćemo im reći? Vi niste naši - vi niste Hrvati? Tito je potpisao sporazum s Italijom da vi više nemate nikakvih prava? Niste htjeli Jugoslaviju pa sad imate to što imate? Lako bi bilo da ja ovdje zagovaram "talijansku stvar". Naša zemlja je podjednako etnički očišćena i od Nijemaca. Godine 1931. u popisu stanovništva u Jugoslaviji polovici miljuna ljudi njemački je bio materinji jezik. Nakon 1945. u Vojvodini, Srijemu i Slavoniji zabilježen je manjak od njih 400 tisuća. Koliko od toga u Hrvatskoj? Zna se samo "demografski gubitak", 92.000 osoba. Ti naši sugrađani imali su kuće, imanja, tvornice. Nije vrag da se oni toga više ne mogu sjetiti, da su zaboravili hrvatski, da njihova djeca u Austriji i Njemačkoj nemaju stare slike, povelje i krsne listove. Pola Iliraca bili su Nijemci, pod pohrvaćenim imenima. Ili su njihove narodne nošnje bile baš: nacističke, a njihova imovina "neprijateljska" (kako veli AVNOJ)? To su samo veliki brojevi. Ali imamo mi i jednu mikrodijasporu Hrvata židovske vjere u Izraelu. Pod brojnim imenima koja nam zvuče tako izraelski - neka od njih su, uostalom, svjetski poznata - kriju se Zagrepčani i Osječani. Što je njih natjeralo da spakiraju kofere, potpišu da ostavljaju sve, uzmu drugo državljanstvo i promijene jezik? To što su "daleko" - mnogi su otišli i u Australiju i u Ameriku - ne znači da, kad se osvrnete po gradu u kojem živite, ne vidite njihove kuće, stanove, ordinacije, dućane. Sve je to daleka prošlost? Nije. Sve se zbilo u posljednje dvije generacije. Ne, nisu ni Pavelić ni Tito obavili nikakav dobar posao; ni Hadžić ni Tuđman, na kraju krajeva. Ovdje je riječ o živim ljudima, evo ih iza svakog Bajakova.
Primaju nas u EU - dakle, sve je čisto. Mislili su Austrijanci. No onda, kad su ušli, počelo je skidanje slika iz muzeja. Pojavili su se američki advokati nekakvih ljudi iz Kalifornije i ne znam sve otkuda. Da su to njihove slike. Da su im prije pola stoljeća bile poskidane sa zidova i odnesene. Austrija nije dugo inzistirala na tome da je to sad nacionalno blago, da je tada bila strana agresija, da Austrijanci u međuvremenu te slike smatraju svojim kulturnim naslijeđem, da su Klimt i Schiele postali dio njihova nacionalnog identiteta. Dokaz: dolaze turisti iz cijelog svijeta da ih vide.
Hrvatska će dobiti mnogo novca kad uđe u Europsku Uniju, iz raznih fondova za ovakve regije. Međutim, osim ovih 35 poglavlja koja smo zatvorili, postoji i jedno 36. To se poglavlje tek otvara. O tom poglavlju gospodin Jandroković i gospođa Kosor šute. Ovu posljednju posebno dobro razumijem. Puno papira postat će makulatura. No, ne bojmo se EU-a! Naše račune platit će naša djeca, gledajući se u oči s nekom drugom djecom, svojom braćom.