Objavljeno u Nacionalu br. 823, 2011-08-23

Autor: Tanja Simić

Vlatko Stefanovski

Za mene je rock bio spas

Makedonski gitarist i nakon 40 godina na sceni nalazi nove izazove u glazbi, eksperimentira raznim žanrovima i jednako je popularan kao i 70-ih i 80-ih s grupom Leb i sol

'Bez poštovanja i ljubavi nema dobre glazbe', kaže Vlatko Stefanovski'Bez poštovanja i ljubavi nema dobre glazbe', kaže Vlatko StefanovskiAko se ne igram i ne zabavljam radeći svoj posao, kome bi bilo zabavno to što radim? Igram se non-stop, ali za tu se igru pripremam čitav život - 40 se godina igram da bih mogao sebi dati tu slobodu da improviziram i da na licu mjesta izmišljam stvari, govori makedonski gitarist Vlatko Stefanovski koji je, nakon Slovenije, BiH, Srbije, Italije i Bugarske u subotu nastupio sa svojim triom na varaždinskom Špancirfestu. Od njegova zadnjeg nastupa u Hrvatskoj nije prošlo puno; početkom kolovoza u Opatiji je održao neobičan koncert - s beogradskim violinistom Stefanom Milenkovićem Stefanovski je pomirio električnu gitaru i električnu violinu, etno-rock i klasiku. Takvi ga eksperimenti najviše vesele, kad radi nešto što dotad nije. Stoga, uz okosnicu svoga rada koji predstavlja Vlatko Stefanovski Trio, nastoji činiti što više izleta u različite glazbene žanrove i suradnje.


Jedan od njih bio je blues album "Thunder From The Blue Sky" iz 2008., nastupio je i s Bečkom filharmonijom, piše glazbu za kazalište, TV, filmove i balete, na nastupe svoga trija često poziva goste, a u početku je samo izlet trebala biti i njegova suradnja s beogradskim gitaristom Miroslavom Tadićem - s kojim u akustičnom duetu svira već više od 10 godina. Trenutačno radi na jednom drukčijem projektu - priprema novi solo-album, i to vokalni, koji će, kaže, biti više "rock-pop orijentacije, s glasnom gitarom i bubnjevima". Na njemu radi već dvije godine, svaki detalj odvaguje, sve provjerava 20 puta. Ne zna kad će ga izdati, ne želi žuriti. "Imam taj privilegij razmaženog slikara, da jedno platno dugo slikam. To ne znači da ćemo napraviti remek-djelo, ali bar da sam pred sobom miran znajući da sam napravio najbolje što sam mogao", priča. To i ne začuđuje budući da je u glazbenim krugovima poznat po pedantnosti i po tome što se i danas ponaša kao da mu je karijera tek u usponu - neprestano vježba, promišlja o svakoj sitnici, uštimava stare i isprobava nove gitare tražeći bolji zvuk, ništa ne prepušta slučaju.

Zbog toga se, siguran je, u glazbenim krugovima o njemu pričaju svakojake priče, ali one su, kaže, često pretjerane. "Ima tu puno mitologije, nešto se preuveličava, a nešto ignorira. Pričaju se priče da su me hvalili veliki gitaristi poput Knopflera i Claptona, priča se i o mom odnosu s drugim glazbenicima poput Štulića, ali to je sve kao pokvareni telefon. Bio bih sretniji čovjek da sam manje odgovoran, da se manje brinem o glazbi, tehnici, opremi, sviračkoj kondiciji, gitarama. Prilično sam zagrižen oko svega toga. Gledam glazbenike oko sebe, zaboravljaju kabele, rezervne žice, ležerno se odnose prema opremi i prema svom stanju prije nego što iziđu na pozornicu. Ja sam jednostavno drukčije odabrao."
No bez obzira na ostale projekte, u prvom mu je planu njegov Vlatko Stefanovski Trio - bend za brze intervencije, kako ga zove. "Uvijek smo spremni odgovoriti na poziv. To je bend koji se brzo organizira, brzo uči novi materijal, brzo se pakira. To je bitno jer puno putujemo, od zemalja bivše Jugoslavije preko Grčke i Bugarske, Francuske i Njemačke do SAD-a i Kanade. Još uvijek imamo jako dobru energiju iako već dugo sviramo skupa. U kombiju je uvijek humor na visini, dobra je atmosfera, što je vrlo važno. Toga nam je, recimo, ponestalo dok sam bio u grupi Leb i sol; nakon 20 godina rada došlo je do zasićenja u međuljudskim odnosima. Više nismo jedan drugome gledali talent nego mane. Time počinje nekakav ciničan krug koji ne funkcionira na sceni. Bez poštovanja i ljubavi nema dobre glazbe. Isto tako, koncerte nikad ne odrađujemo. Nedavno sam bio na talijanskom Umbria Jazz Festivalu i shvatio da smo mi na Balkanu prilično razmaženi. Glazbenici na zapadu su u puno goroj situaciji, oni ginu na sceni kao da im je svaki koncert zadnji. To je mentalitet koji me potpuno opčinio. Naravno, to je zbog bespoštednog kapitalizma u kojem žive i siguran sam da si tek rijetki mogu priuštiti da se igraju raznim projektima iz čiste znatiželje ili zadovoljstva, kao što to ja mogu."
Upravo su jedan od takvih projekata i njegovi nastupi sa Stefanom Milenkovićem, s kojim je Stefanovski već triput napunio beogradsku koncertnu dvoranu Sava centar. No kaže da je taj koncept mnoge iznenadio, ako ne i uvrijedio.

"Imali smo odlične recenzije u novinama, ali ljude zbunjuje kad vide Stefana Milenkovića i mene skupa na plakatu, jer očekuju da ćemo uzeti akustičnu gitaru i violinu te svirati nježne note za ljetne terase. Zato je neke iznenadilo kad su čuli glasni fusion-bend i žestoku svirku, električnu gitaru i električnu violinu. Naša ideja nije ni bila svirati lake note klasične literature pomiješane s malo folklora, nego udružiti se na električnoj žici, naći se na visokoj struji. Klasičare je ta količina zvuka, pretpostavljam, uvrijedila. No mi smo se odlučili za glazbu koju publika nema često priliku čuti i to od izvođača koji nisu uobičajeni - Stefan nije običan violinist, a bome nisam ni ja jedan od prosječnih gitarista. On je bio dovoljno hrabar da uđe u jedan električni bend, da izađe iz zadane, napisane glazbe i uđe u more improvizacije. Za klasičara je to vrlo neuobičajeno, ali i drugi to glazbenici rijetko rade jer je to uvijek sklizak teren. No Milenković ima cigansko uho i izvanrednu muzičku inteligenciju, on ono što čuje vrati odmah, kao jeku."
Rođen u makedonskom gradu Prilepu, Stefanovski je uvijek isticao svoju ljubav ne samo prema balkanskoj tradicionalnoj glazbi, nego i prema Balkanu općenito. Za njega, u poslovnom smislu, Jugoslavija kao da se nije raspala - jednako je tražen da nastupa u svim bivšim državama, jednako popularan i slušan kao i 70-ih i 80-ih godina kad je bio gitarist i kantautor jedne od najpopularnijih jugoslavenskih grupa Leb i sol. Jedino je, kaže, bilo napetosti kad je 90-ih nastupao u zemljama bivše zemlje, ali nikad ni u jednoj nije imao neugodnosti. "Sudeći prema tome koliko se fotografiram s ljudima po restoranima, plažama, aerodromima, graničnim prijelazima i benzinskim crpkama, izgleda da sam popularniji nego što mislim. Često se iznenadim kad mi ljudi priđu, kao na primjer neki dan u Solunu. Bio sam u prodavaonici IKEA-e i pristupili su mi neki ljudi rekavši: 'Jao, vi jako sličite na Vlatka Stefanovskog!' Ja sam se uvijek klonio nacionalističkih priča, a Leb i sol bio je jedan od prvih bendova koji su nakon Daytona iz onih dijelova bivše zemlje nastupili u Zagrebu. Osim toga, Makedonija je mala zemlja koja se uvijek trudila imati prijateljske odnose sa susjedima."

Sa suprugom i dvoje djece Stefanovski živi u Skoplju i kaže da nikad nije razmišljao o životu u inozemstvu. Želio bi jedino da se u Makedoniji popravi ekonomska situacija te da se "ljudi počnu bolje osjećati u svojoj domovini i u svojoj koži". Kad je riječ o pristupanju Makedonije EU, skeptičan je. "Malo je strog mentor ta Europa i predugo čekamo, kandidatski status imamo još od 2005. Možda mi nismo dovoljno disciplinirani, ali se puno traži od nas. Predugo mi traje ta tranzicija, sve smo stariji te se nadam da će naša djeca dočekati bolja vremena. No sve me to nervira. Jugoslavija je trebala u paketu ući u EU, bez ikakvih uvjeta. Tako bi Europa spasila Balkan od ratova, a ovako su nas stavili na stražnje sjedalo vagona dok su, prema nekim kriterijima, Bugarska i Rumunjska već davno primljene."

Stefanovski je odrastao u kazališnoj obitelji, uz oca redatelja i majku glumicu, a brat mu je dramski pisac koji živi u Velikoj Britaniji. Kao glazbenik bio je crna ovca u obitelji: "Koliko razumijem obitelj, djeca obično traže teritorij za sebe - mislite da će vam dijete biti glazbenik, a ono postane košarkaš. Svaka nova generacija je generacija za sebe i dok ne zbuni prethodnu, nije postigla svoj cilj. Djeca moraju zbuniti roditelje, svojom kulturom, frekvencijom na kojoj rade, moraju ih prepasti svojim frizurama, modom, ponašanjem. Ja sam to uspio i već vidim da ću izgubiti bitku sa svojom djecom. Koliko god ja mislio da je rock 'n' roll najbolji medij za to, moja djeca su pronašla nešto drugo. Sin mi je u kompjutorima. Nedavno smo mu kupili iPad i ne mogu mu više ništa reći, stalno je u virtualnom svijetu. Izborio se za svoj teritorij. Za mene je rock'n'roll bio spas, omogućio mi je da stvorim svoje područje i u njemu djelujem, a da ostali ne razumiju to što radim."

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika