Objavljeno u Nacionalu br. 332, 2002-03-26

Autor: Denis Latin

Elementa Latina

Povratak drvarskih izbjeglica u domove treba omogućiti hrvatska vlada

Taoci šovinista

“Smatramo da hrvatski političari ne mogu ignorirati prolivenu krv i sjećanje na pogibiju branitelja u obrani svoje domovine, prešućujući i dopuštajući sve ove godine izgon Hrvata u treće zemlje”, rekao je ovih dana izvjesni Marko Đapić, predsjednik kninskih pravaša, pozivajući hrvatsku Vladu da, bez obzira na postojeće zakone, odmah prekine s povratom imovine Srbima povratnicima u Hrvatskoj. Đapićev je prezimenjak takvu izjavu dao potaknut posljednjim valom izbjeglih Hrvata deložiranih u Drvaru kamo su svojedobno dospjeli kao izravna posljedica Tuđmanove i Miloševićeve politike etničkog inženjeringa. Spomenuta izjava nerelevantnog političara ipak je vrijedna citiranja prije svega zato što na najslikovitije opisuje što je alternativa politici koju su međunarodna zajednica i Europska unija utvrdila kao okvir za stabilizaciju stanja u regiji i temelj novog europskog zajedništva. Đapić bi pod krinkom brige za sjećanje na poginule branitelje pozvao na kršenje jednog od temeljnih prava modernog zakonodavstva – prava na nepovredivost vlasništva, prava na dom i domovinu, ondje gdje ste rođeni i gdje ste živjeli, neovisno o politikama i njihovim formulatorima, ideologijama krvi i tla, mržnje i osvete. Umjesto da u nepoštovanju upravo tih vrednota objasni masovni odlazak Hrvata u treće zemlje, Marko Đapić, kao i velik dio hrvatskih neprosvijetljenih političara, rješavanje ljudskih prava i nacionalnih sloboda vidi u oduzimanju tih prava drugima.

Taoci šovinista
Hrvati iz Bosne i Hercegovine očite su žrtve politike koja je zamijenjena mlakom, neangažiranom i neiskrenom, račanovski oportunističkom politikom nemiješanja u poslove susjedne države s kojom tobože nemamo ništa zajedničko. Dvogodišnja nezainteresiranost i desetogodišnja griješnost danas se vraćaju u formi isprovociranih izbjegličkih kolona iz Drvara, nesumnjivo detaljno razrađenih u laboratorijima dugogodišnjih sijača mržnje i promicatelja ideje nemogućnosti egzistiranja bilo kakve Bosne, osim one prolivene krvi i poginulih branitelja, o kojima govori Đapićev kninski prezimenjak. Jedni bi ginuli za Karadžića, drugi žele hadezeovsku autonomiju ne bi li mogli nastaviti po starim hercegbosanskim navadama. Godinama uzgajana i pomno zalijevana uvjerenja o nemogućnosti suživota, uperena protiv čovjeka i njegovih temeljnih ljudskih prava na život i dom, izmanipulirana su od onih koji temelje svoje politike vide u prolijevanju krvi, zatrovanosti ljudskih duša, genocidu i zločinu. Državice bez prava i pravde, bez definiranih ljudskih i socijalnih prava, s vlastima u nacionaliste preobraćenih komitetlija, danas održavaju na životu nešto što se nekoć zvalo Bosna i Hercegovina. Narod je umoran, ljudi su gladni i nesretni, oni nerijetko plaču za Titom, ali nacionalpolitičke zanatlije dobro su obavili svoj posao – vlast u ime svoga naroda, pa bila uperena i protiv njega i njegovih interesa još uvijek je brojnija od one koja bi htjela služiti narodu – ma kako se on zvao.
Tragedija Bosne i Hercegovine leži u totalnoj nesvijest njenog naroda i njene jadne političke elite da postoje i drukčiji politički sustavi koji bi im, kad ne bi pristajali na mržnju i na etnicitet kao vrhunaravno pravo, omogućili skladan život, zajedničko blagostanje i sustav vrijednosti koji neće počivati na interesima zločinaca nego običnih, malih ljudi koje ne mogu desetljećima držati zatočene kao taoce umjesto da desetljećima sjede zatočene u haaškim tamnicama. Lažna sigurnost što mu ih daje koloplet nacionalističke i ove višešovinističke političke elite rasprsnuo bi se u sekundi kad bi zasljepljenom narodu bili prikazani politički sustavi utemeljeni na čovjeku kao najvišoj vrijednosti i politici tek kao običnom sluzi tog istog čovjeka.

Europska ideja
Milošević je u tamnici, sasvim je izvjesno da će ondje završiti i mnogi drugi. Europa kao ideja u kojoj se sreću pojedinci koji samo žele biti sretni i zadovoljni ljudi nosit će nuklearnu bombu u samoj svojoj utrobi ako dosljedno ne rasvijetli sve zločine nad ljudima koji su u 90-ih živjeli na prostoru bivše Jugoslavije. Neće biti dobro ako ne utvrdi tko je odgovoran za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I te dvije države moraju dati svoj obol polaganju istine na oltar bolje Europe i sretnijeg svijeta u kojem politiku neće voditi psihijatrijski slučajevi, spremni da bez grižnje savjesti u grobove u jednom danu odvedu desetke tisuća ljudi. Europa kao humana ideja, a ne kao oduzimanje suvereniteta poddržavama, kako se isključivo i zlonamjerno tumači njen navodni smisao, bez tako debele crte dovest će u pitanju samu sebe, a time i nas koji smo se, tako barem naučeno govore stari frazeolozi, ondje oduvijek i nalazili.
Kako sada stvari stoje, Hrvatska bi kao zemlja u drugom redu kandidata za Europsku uniju mogla doći na red 2006. ili 2007. Za one kojima je europska ideja vrijednost i šansa za novu i bolju Hrvatsku, u kojoj ćemo biti zaštićeniji od strahovlada, diktatura i nedjelotvornih politika i političara, sasvim je jasno, uz cjelokupni napredak koji je u nekim standardima ipak ostvaren, upravo će područje odnosa s Haaškim sudom, odnos prema susjednoj Bosni i Hercegovini te u prvom redu dosljedno poštovanje prava na nepovredivost vlasništva. Izostanak stranih investicija, uz pitanja vlasništva, tiče se funkcioniranja pravnog sustava i stabilnih uvjeta poslovanja. Hrvatska mora biti čvrsta i dosljedna u provedbi tih principa jer upravo na njima može se izgraditi respekt međunarodne zajednice i potencijalnih investitora koji bi trebali zaposliti nekoliko stotina tisuća nezaposlenih.
Hrvatska politika mora se riješiti bosanskohercegovačkih kompleksa koje joj je u naslijeđe ostavila prethodna vlast. BiH je država i hrvatskog naroda. Svojom snagom i autoritetom ona im mora omogućiti povratak u vlastite domove, baš kao što to čini u Hrvatskoj za svoje građane srpske nacionalnosti. Hrvatska mora pokazati interes za izgradnju bosanskohercegovačke države, ali ne po načelima tamošnjih nacionalista zainteresiranih samo za svoja politička lena. Naša se zemlja svesrdno mora zauzimati da se u Bosni i Hercegovini, baš kao i u Hrvatskoj, osiguraju svi institucionalni instrumenti moderne europske države, jer jedino oni mogu hrvatskom i drugim tamošnjim narodima omogućiti temeljna ljudska i socijalna prava. Jer Europa je, možda i više nego za Hrvatsku, za BiH jedino sigurno rješenje. Tamošnji političari Europu ne razumiju jer su s njom u totalnom sukobu. Oni i europska načela jednostavno ne idu zajedno. Hrvatska im mora pomoći da odu otjerani od vlastitog naroda koji će prije toga shvatiti da postoje bolji političari i bolje koncepcije čija je jedina svrha dobro pojedinca i u njemu sadržano opće dobro. Za takav europski razvoj bosansko-hrvatske budućnosti treba mnogo razgovora, osvještavanja i priznavanja pogrešaka. Hrvatska bi zbog svoje sve značajnije europske uloge u tome trebala biti prva.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika