Nenad PolimacNakon proglašenja pobjednika na ovogodišnjoj dodjeli Oscara razočaranost na licu redatelja Roberta Altmana kad je shvatio da mu je ta nagrada izmakla mogla se mjeriti jedino sa zapanjenošću glumca Russella Crowea, neosporno najvećega gubitnika, koji jedini od ključnih članova ekipe nije primio priznanje za “Genijalni um”, iako je čitav film počivao na njegovoj interpretaciji. Bljedoća i suzdržanost jasno su upućivali na stanje njihova duha, a briljantni skladatelj Randy Newman mogao im je kao rekorder neutaženih nominacija biti odličan terapeut u prevladavanju krize. Nešto ranije te večeri primio je svog prvog Oscara za pjesmu iz filma “Čudovišta iz ormara” te poručio glasačkom tijelu Akademije: “Petnaest ste me puta dosad ponižavali i konačno ste me odlučili odobrovoljiti.”
Altman je također veteran u iznevjerenim očekivanjima, budući da je ove godine peti put nominiran za Oscara kao najbolji redatelj. Prvi put je ostao bez nagrade daleke 1971., kad mu je Franklin J. Schaffner preoteo Oscara za film “Patton – general od čelika”. Altman, tada 46-godišnjak, konkurirao je s crnom ratnom komedijom “M.A.S.H.”, koja je postala veliki hit upravo zbog inovativne redateljske koncepcije (televizijski dokumentaristički prosede i puno improvizacije – dotad nečuveno za visokobudžetni hollywoodski film), međutim, Akademija nikad nije mogla razlučiti je li najbolji redatelj onaj koji potpisuje pobjednički film, onaj koji je pravi virtuoz svog posla ili onaj koji pomiče međaše uobičajenog. Budući da je te godine “Patton” proglašen najboljim filmom a ne “M.A.S.H.”, Altman se morao zadovoljiti samo nominacijom, slično kao i u proljeće 1976., kad mu je Miloš Forman preoteo nagradu jer je režirao pobjednički film “Let iznad kukavičjeg gnijezda”. Altman je s “Nashvilleom” bio favorit kritike, ali ne i članova Akademije.
Tijekom devedesetih dobio je još dvije nominacije, za “Igrača” i “Kratke rezove”, no uz Clinta Eastwooda (“Nepomirljivi”) i Stevena Spielberga (“Schindlerova lista”) nije imao šansi. Ove su ga godine neki svrstavali u favorite, uvjereni da će “Genijalni um” osvojiti samo Oscara za najbolji film, ali ne i za režiju, budući da se redatelja potonjeg, Rona Howarda, minoriziralo kao urednog zanatliju, no bili su u krivu: Oscar je u pravilu vrlo konzervativna nagrada, a modernist Altman može je vjerojatno zaslužiti tek za životno djelo.
S “Gosford parkom” bio je – ako ništa drugo – bar blizu uspjeha. Altmanu je izvjesna zadovoljština to što mu je to najisplativiji film nakon “M.A.S.H.”-a (“Nashville” je bio dosta skup i tek umjereno gledan, blockbuster “Popeye”, koji su kritičari prezirali, ostvario je vrlo skroman profit): prilično paradoksalno u odnosu na činjenicu da se činilo da film neće biti ni snimljen, jer su ga financijaši smatrali suviše rizičnim. Donekle ih treba i razumjeti: u Altmanovoj karijeri bilo je neusporedivo više komercijalnih promašaja nego zgoditaka, a podatak da se ovaj put prihvatio detekcijske priče koja se odigrava na engleskom plemićkom posjedu početkom tridesetih godina još je više obeshrabrivao. Ipak, redatelj je već kontaktirao s vrhunskim engleskim glumcima (poput Woodyja Allena, uvijek je bio u stanju nagovoriti i najveće zvijezde da nastupe u njegovim filmovima za simboličan honorar), uspio je dobiti i početni kapital od Britanskog filmskog savjeta u iznosu od tri milijuna dolara, no kad su potonji zatražili jamstvo nekog američkog distributera, sve se činilo izgubljenim, unatoč činjenici što su Altman i njegov partner Bob Balaban već uložili vlastitih milijun dolara kako bi pripreme za snimanje počele. Uskočila je, na sreću, kompanija “USA films” (najveći uspjeh im je “Traffic” Stevena Soderbergha) i projekt je bio spašen. Nisu požalili, jer “Gosford park” je dosad u američkim kinima utržio četrdeset milijuna dolara bruto te još devet milijuna funti u Velikoj Britaniji. A distribucija u drugim dijelovima svijeta tek je počela!
Za razliku od prijašnjih hvaljenih Altmanovih ostvarenja, koji su stjecali reputaciju otklonom od tradicionalnog, “Gosford park” privlači upravo time što se u njega uklapa. Film, naime, pripada vrlo popularnom engleskom podžanru o međuodnosima gospode i posluge (iz stotina tv produkcija ponajviše se izdvaja u nas nikad prikazana no u anglofonskom podneblju već legendarna serija “Iznad stuba – ispod stuba”), križanom sa zapletom u stilu krimića Agathe Christie i Dorothy L. Sayers. Oscarom nagrađen scenarij debitanta Juliana Fellowesa (inače renomiranog karakternoga glumca), napisan po Altmanovoj i Balabanovoj ideji, i ne trudi se “pofriškati” klišeje iz kojih je ponikao, još detaljnije uranjajući u engleski klasni sustav od svojih prethodnika, a jedina je razmjerna novost postmodernističko spajanje fiktivnih i autentičnih likova. Ivor Novello (glumi ga Jeremy Northam), koji u salonu svojih domaćina zabavlja goste svirkom i pjevanjem, uistinu je bio velika zvijezda dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, a uoči odigravanja radnje “Gosford parka” upravo je krahirala zvučna verzija njegova nijemog hita “Podstanar”, što znači da su i dijalozi što ih on o tom neuspjehu razmjenjuje sa zajedljivom kontesom Trentham (izvrsna epizoda Maggie Smith) povijesno utemeljeni. Jedino film “Charlie Chan u Londonu”, koji hollywoodski producent Morris Weissman (igra ga sam Balaban) priprema dok uživa u gostoprimstvu sir Williama McCordlea (Michael Gambon), nikad nije snimljen, no možda i zbog neugodnih događaja koji potom uslijede. Uzgred, kad je već Novello autentičan lik, to je po svoj logici trebao biti i Weissman, što, međutim, nije slučaj.
Izložen rutinski, “Gosford park” je mogao završiti kao solidna BBC-jeva mini-serija, no Altman je takvom predlošku pristupio iznimno ambiciozno, koristeći načelo “grupnog igranja”, koje je razvio u svojim najpoznatijim ostvarenjima: drama se ne smije usredotočiti oko jednog lika, glavni glumac i epizodist katkad su podjednako važni, a okviri kadra moraju biti nezamjetni kako bi gledatelj stekao dojam da prati radnju u kojoj zbivanja nisu aranžirana za kameru nego se odigravaju kao da ona i ne postoji. U tom pogledu “Gosford park” teče zbilja besprijekorno: glumci se sudaraju jedni s drugima, jurcaju uz stube pa niz stube, gube se u nepreglednim hodnicima, muvaju po jednoličnim zabavama, sjede za bogatim ili siromašnim stolom (ovisi je li riječ o gospodarima ili slugama), a film pritom izgleda kao dokumentarac koji nastaje potajno od znanja aktera koje vidimo na ekranu. Altman je namjerno podjario tu iluziju snimajući radnju s dvije kamere: glumcima nije dopustio da zure u objektiv, nego ih je opremio malim mikrofonima, kako ne bi znali kada su u središtu redateljeva zanimanja.
Našoj se publici – pogotovo onoj koja prati podnaslove – neće baš biti lako snaći u tom kovitlacu. U uvodnoj sceni otmjena svita dolazi sa slugama na posjed sir Williama i tek što ste im vidjeli lica već se svi razdvajaju: gospoda odlaze u odaje na kat, a služinčad završava “pod stubama”. Problem je što se na inzistiranje gđe Wilson (blistava Helen Mirren), šefice sir Williamova domaćinstva, sluge gostiju moraju zvati po svojim gazdama: to bi možda i pojednostavilo stvari da ste zapamtili za koga rade. Nadalje, i među slugama postoji hijerarhija, vrlo bitna za rasplet priče, koju nije tako lako razabrati, a i među gospodom niste sigurni tko je kome muž, a tko kome žena, čime morate odlično vladati ako želite razumjeti međusobna gloženja. Također, neki od likova samo ulete u priču i izlete iz nje, a čini vam se da nisu bez značaja, pa niste sigurni tko je kriv za propust – vaša dekoncentriranost ili Altmanova koncepcija.
I meni je to, priznajem, bio veliki problem, pa sam uz divljenje Altmanovu umijeću povremeno žalio za nekim klasično zadojenim filmašem koji bi znao razdvojiti bitno od nebitnoga i predstaviti svaki od likova kako se pristoji. Rješenje je, naravno, da se “Gosford park” još jednom pogleda i objasne nedoumice, međutim, mora li moderna kinematografija svaki svoj proizvod tretirati kao novi “Memento”?! Tamo je ponovni susret s filmom bio nužan zbog beskrajno komplicirane strukture priče, ali da je novo gledanje nužno i zbog raspetljavanja odnosa prema likovima – to je ipak previše!