Joj, joj, joj... Guštam, štono bi Srbi rekli, ko prase u malo vode, pače, ko dete u liftu, nad jučerašnjim komentarom kolege Becka i komentarima anonimaca ispod njega.

Imam broj Roberta Pauletića, znamo se i, štono bi Splićani rekli, u dobre smo, ali ga nisam zvao zadnjih dana, premda me baš vuklo da ga nazovem. Računao sam, štono bi rekla moja teta Olga sa Zrinjevca - svaki osel na svoj posel. Nek se Robi sam gomba u kašeti brokava u koju se ionak sam hitil, nisan ga ja gurnija...

Ljudi božji, on je na Facebooku osnovao grupu (i okupio na njoj stotine "prijatelja") za one koji se bune protiv kajkavizama u sinkronizaciji crtanih filmova (ne lajkaju kajkanje, reklo bi se u mom selu), a povod su mu "Štrumpfovi", crtić kojemu su takav naziv dali, još tamo ranih osamdesetih, srpski prevoditelji, i to tako da su, umjesto neke "srpskohrvatske" ili "hrvatskosrpske" riječi, upotrijebili germanizam, koji s likovima i radnjom nema apsolutno nikakve veze. (Recite sami - kakve veze imaju Štrumpfovi sa čarapama?)

U nekim banjalučkim novinama, prije par godina (pisao je o tome prijatelj Dežulović u jednoj od svojih sjajnih kolumni) neki je tamošnji lingvist, jamačno i akademik, znamo njih, objavio članak u kojem se zgraža nad time što se srpska omladina sve češće, pod nevjerojatno štetnim uticajem gledanja sve više hrvatskih televizija, jelte, pozdravlja s "bok!". I vapi, vapi lingvist: "Gde je nestao dobri srpski 'ćao'?". E, jebiga, Robi, ako ti je to ekipa...

WikipediaJa sam rođen u Zagrebu, a živim već 18 godina u Splitu. Djeca su mi Splićani i kajkaju (savršeno!) samo kad me provociraju jer ih nečim gnjavim. Moj faterinski je zagrebački asfalterski sleng, moj materinski je bednjanski - jedan od najzajebanijih hrvatskih govora, dobrim dijelom nerazumljiv i samim kajkavcima. Moj trenutni govor je standardni novoštokavski hrvatski s jakim splitskim naglaskom, pa i ponekim spalatizmom u rječniku. Vjerojatno je u tome stvar, u tom čušpajzu na buzaru, pa ja uživam u svakom hrvatskom dijalektu i umišljam si da kužim svakoga od njih. Ja slušam ljude i veselim se svakoj novoj hrvatskoj riječi i frazi koju čujem i zapamtim. I presretan sam što moj jezik ima toliko mogućnosti izbora za verbalnu ekspresiju trenutnoga stanja u glavi - bilo vlastitoj, bilo nekog lika iz crtića.

S druge strane stoji činjenica da od "Velog mista" do "Novog doba", dakle više nego dvadeset godina, nije bilo nijedne televizijske serije kojoj bi se radnja događala u Splitu, pa da ljudi čuju taj govor za kojim Robi toliko pati. Naravno, samo kajkavci su za to krivi, nisu Splićani i ini Dalmoši, kaj ne?

U vrijeme premijernog prikazivanja "Velog mista", dobro pamtim, u pokojnom je "Studiju" svakog petka objavljivan rječnik spli'skih riči, da bi se moglo razumjeti o čemu to Meštar, Mare Mulica, Papundek, Ferata i ostali melju. Danas to više nije potrebno, vjerojatno i zato što se "Velo misto" reprizira u svakoj ljetnoj shemi HTV-a, pa se čeljad po Čakovcu i Koprivnici već navikla, i smije se napamet na one scene gdje se smijala i lani.

U dvije riječi, Robi: odi vrit!

P.S. I daj si prije toga pročitaj knjigu "Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci" od Ive Žanića, Kaštelanina i profesora u Zagrebu. Knjiga se bavi upravo sinkronizacijom crtića u Hrvata i nemreš bilivit koliko je u njoj zanimljivih otkrića.