Objavljeno u Nacionalu br. 335, 2002-04-16

Autor: Denis Latin

ELEMENTA LATINA

Hrvatski su birači Račanove, Budišine, Pašalićeve i Sanaderove budale

Nijedan političar ni stranka u Hrvatskoj ne želi preuzeti rizik da radi društvenog napretka dovede u pitanje vlastiti položaj, do čega im je jedino i stalo. Zato Hrvatska stoji na mjestu. Recept po kojem je pao Tuđman kasnih 90-ih kao da se želi ponoviti

Denis LatinDenis LatinHrvatska doživljava novu eskalaciju političkog i drugog nasilja. Učestali napadi na političare, unutarstranačka prepucavanja koja nerijetko završavaju fizičkim sukobima i povećana stopa nasilja nisu samo rezultat otvorenosti medija prema takvim temama nego prije svega nemogućnosti hrvatskog društva da na sadašnjoj točki svog tranzicijskog puta prema liberalnoj demokracije europskoga tipa sustavno riješi nabujale sukobe i društvene frustracije. Izostanak najavljenih društvenih promjena i težnja za povratkom napuštenih hadezeovskih političkih paradigmi, nepropusnost hrvatskog političkog sustava za provjerena europska nekonfliktna rješenja i pojačani osjećaj najširih slojeva hrvatskog građanstva da izostaju pravda i pravedna rješenja, danas eskaliraju očitim valom nasilja.
U pozadini je takve društvene slike ustajalo vjerovanje, svojstveno nedemokratskim društvima komunističkog i nacionalističkog predznaka, da kvalitativne promjene u društvu i državi omogućuje samo gomilanje gole političke moći. Nekoć Brozove, ne tako davno Tuđmanove. Bio je to neukom i neprosvijećenom puku jedino jamstvo boljeg života. Na takvim zasadama nastala je hrvatska politička kasta koja i danas vjeruje da se jedino koncentracijom sirove političke moći, koja u sebi ne mora imati bilo kakav društveno koristan sadržaj, silnice različitih interesa što se manifestiraju u zajednici mogu usmjeriti prema društvu rada, rasta i sigurnosti. Svako znanje, sposobnost i vizija kasti koja je zainteresirana tek za golo gomilanje besadržajne političke moći dvanaest godina nakon nominalne uspostave hrvatskog višestranačja, političarima većim dijelom izraslima na paradigmi komunističkog i neznalačkog dužnosništva, danas se pokazuje najvećim i najljućim neprijateljem. Nesposobnoj da kreiraju politiku stvaralaštva i izgradnje s europskim konceptom kompatibilnog sustava, našoj se političkoj eliti dugogodišnje sudjelovanje u prepolitiziranoj, ideologiziranoj i nekompetentnoj političkoj praksi vraća kao bumerang. Rabeći politiku tek kao poligon izmišljanje društveno nekorisne, nekompetentne i nerazvojno orijentirane profesije, ona se danas, kao u nekim prethodnim režimima, pretvara u separirani društveni sloj koji se zbog očuvanja vlastitih privilegija, mutnih poslova i zadržavanja prava na arbitražu bilo kojeg ključnog društvenog pitanja, polako udaljava od stvarnosti i misije za koju je dobila povjerenje birača.

Posttuđmanovska ispraznost

Sintagma da su svi oni isti, ma koliko god se koalicijskim vlastodršcima od njenog učestalog spominjanja dizala kosa na glavi i koliko god ona bila nezdrava za mlado tranzicijsko društvo, cijelu generaciju političara upozorava na ograničenost njihova političkog roka trajanja. Eskalacija nasilja rezultat je njihove nesposobnosti i oportunizma u detuđmanizaciji, zamjeni političkog arbitriranja neovisnom vladavinom prava i istinskom prihvaćanju ispitanih i provjerenih europskih rješenja razvojnih dilema.
Uzimanje pravde u svoje ruke i porast ekstremizma u raznim društvenim strukturama odraz su politike koja se već više od dvije godine stvari boji prepustiti kvalificiranima u definiranim pravilima igre koja nužno vode u rast i razvoj. Račan i društvo toliko se boje budućnost ove zemlje prepustiti takvim zakonitostima iz vrlo razumljivih razloga. Kad bi naciju vodili stručnjaci u tržišnoj utakmici koja bi imala svoje neovisne i međunarodno verificirane regule, bez njihove političke arbitraže, zastupanja partikularnih interesa i netransparentnog paktiranja s reakcionarnim snagama bivšeg režima – i oni, a i oni koji se ovih dana u neviđenom nacionalnom cirkusu bore za fotelje stranačkih vrhovnika, isto tako besadržajni, ali obdareni golim političkim moćima, njihova bi tek uspostavljena cehovska udruga izgubila svaki smisao, a njihove apanaže i privilegiji ostali pukom tlapnjom.
Politika koja je tek samoj sebi smisao vidjela se možda najbolje ovih dana u jednom od posljednjih činova tragikomične farse u čijoj je nominalno glavnoj roli bio bivši državni odvjetnik Radovan Ortynski. Kako ga je postavilo, tako ga je i skinulo. Kao na vršci, već je postavljen sljedeći. Ortynski, paradigma besadržajnosti koalicijske politike, u svojoj predstavi na najbolji je mogući način razotkrio svu trapavost hrvatske posttuđmanovske politike. Državni odvjetnik nije funkcija koja rješava sklop određenih društvenih i državnih devijacija, nego osoba koja ih tek privremeno glumi. Brzopotezno skidanje starog i neargumentirano postavljanje novog državnog odvjetnika događa se po istom receptu: bitna su samo imena, kadrovsko rotiranje tek je himba popravljanja dugogodišnjih propusta, a ne postavljanje ciljeva koji bi ovu zemlju oprali od zločina i lopovluka. Račan i Budiša nikad ne govore o sadržaju svoje politike, nikad ne postavljaju ciljeve, upravo zato što ni za jedan od njih nisu sigurni žele li ga uopće i mogu li ga ostvariti. Njihova je politika hvatanje plijena koji se sastoji od funkcija, kontrole političke i ekonomske moći, a ne postavljanje društvenih ciljeva i projekata.

Neispunjena obećanja

Ni jedno predizborno obećanje nije ispunjeno. Dosljedna provedba bilo kojeg od njih mogla bi izazvati nestabilnost njihovih političkih pozicija, a to je jedino do čega im je stalo. Država i društvo ne služe za rješavanje osnovnih životnih problema nego za obnašanje funkcija i zadržavanje kontrole nad zauzdanom političkom moći. U tome je tajna nagomilanih društvenih frustracija, političke apatije i pokušaja da se sukobi rješavaju nasiljem, a ne dijalogom kao u državama moderne demokracije. I pozicija i opozicija žele zabetonirati jednom ulovljenu moć, zato ni jedna ni druga ne trasira ciljeve. Nitko u Hrvatskoj ne želi preuzeti rizik da radi društvenog napretka dovede u pitanje vlastiti položaj, zato Hrvatska stoji na mjestu. Recept na kojem je pao Tuđman kasnih 90-ih kao da se želi ponoviti.
Opozicijski cirkus, do jučer u HSLS-u, a danas u HDZ-u, kao da perpetuira takav isprazni politički koncept preživjelih diktatora koji su za vlastitu vlastodržačku poziciju žrtvovali dugogodišnju izolaciju i nazadak naroda koji su istodobno toliko vrijeđali i toliko se puta na njega i njegovo dobro pozivali.
Predstojeći hadezeovski kraval imat će i više nego terapeutske učinke na političku prosvijećenost hrvatske nacije. On će joj omogućiti da bez posrednika, sasvim izbliza, vidi čemu služi politika na hrvatski način i gdje stanuju sve one svetinje na koje su se pozivali oni bez čijeg svetog vodstva nikad ne bi vidjela ovakvu sadašnjost i s njima zajedno priželjkivala već viđenu budućnost.
Svaki čovjek u svakom društvu ima pravo na ostvarivanje vlastite sreće. Političari postoje zato da bi to omogućili. Većini naših političara usađeno je pogrešno uvjerenje. Oni misle da mi postojimo kako bismo im omogućili njihovu sreću. U toj je zabludi i tajna najnovije eskalacije nasilja u hrvatskom društvu.

Vezane vijesti

Latinov povratak u Dnevnik

Latinov povratak u Dnevnik

Denis Latin vraća se u središnji Dnevnik. Godinu i pol od ukidanja njegove 'Latinice' i preseljenja na poslove 'osmišljavanja nove unutarnjopolitičke… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika