Salif Keita – “Moffou” (Universal – Aquarius)
Issa Bagayogo – “Timbuktu” (Six Degrees)
Afel Bocoum, Damon Albarn, Toumani Diabate & Friends – Mali Music (EMI / Dallas)

Na famoznom kubanskom sessionu diskografske kuće World Circuit, gdje je u režiji Rya Coodera za samo dva tjedna snimljen materijal za budući bestseller Buena Vista Social Club, bilo je najavljeno i sudjelovanje skupine glazbenika iz Malija. Cooder je u tandemu s malijskim blues gitaristom Ali Farka Toureom već imao Grammyja za album “Talking Timbuktu” pa su gosti iz Malija a priori tretirani kao znatno pojačanje tada još uvijek nedovoljno poznatim Kubancima. No na kraju su ispali iz svih kombinacija jer nisu na vrijeme dobili kubanske vize. Šest godina poslije, dok Kubanci već polako odlaze u drugi plan, world music market preplavljen je zanimljivim albumima iz Malija. Nimalo slučajno, u igri je opet World Circuit s reizdanjima Ali Farka Tourea, Afela Bocouma i sjajne pjevačice Oumou Sangare, koja uskoro očekuje i svjetsku premijeru novog albuma “Laban”.
Prije Sangare u velikom se stilu vratio veteran Salif Keita, albumom “Moffou” i teško dostižnim duetom s Cesarijom Evorom u pjesmi “Yamore”. Susret bosonoge dive sa Zelenortskih otoka i “zlatnog glasa Malija” donio je potencijalni afro-pop hit koji će vjerojatno jače odjeknuti nakon promocije videospota , dok se ostatak Keitina albuma uklapa u povratak korijenima kakav zagovaraju mlađi muzičari iz Malija. Premda je opet radio s francuskim producentima, Keita se barem za neko vrijeme udaljio od američkog soul mainstreama s kojim je koketirao na prethodnom albumu “Papa”, kao i na soundtracku za film “Ali”. Uz pomoć dugogodišnjeg suradnika Kantea Manfile, kroz “Moffou” se sasvim približio lokalnoj Mandingo tradiciji, a sporijim pjesmama podsjetio je na afro-blues klasike iz repertoara Ali Farka Tourea.
Tragovi afro-bluesa otkrivaju se i na albumu “Timbuktu”, s kojim se daroviti pjevač Issa Bagayogo već dva mjeseca drži na samom vrhu europskih world music top-lista. No Bagayogo se ipak najlakše prepoznaje po originalnoj fuziji elektronike i tradicionalnih zapadnoafričkih instrumenata, zbog čega je u Bamaku dobio nadimak Techno Issa, dok je u Europi nakon oduševljenih poklonika africane pridobio i dio publike naklonjene suvremenoj downtempo produkciji. Iako se pri nabrajanju zaslužnih za uspjeh albuma “Timbuktu” ne može zaobići utjecajnog kalifornijskog nakladnika Six Degrees, čini se da je Bagayogo povukao najvažniji potez kad je u svoju ekipu doveo inventivnog producenta i programera Yvesa Wernerta. Njegov rad sa samplerima i ritam mašinama u bilo kojem europskom studiju bio bi tek rutinska operacija, ali taj je projekt zaokružen u zemlji koja je žalosno siromašna i zaostala čak i prema afričkim standardima.
Veliku ulogu u afirmaciji malijske glazbe neočekivano je odigrao i Damon Albarn koji je snimio album “Mali Music” s virtuoznim glazbenicima poput svirača na kori Toumanija Diabatea i pjevača Afela Bocouma. Pjesme “Tennessee Hotel”, “Niger” i “The Djembe” možda nisu na razini zadnjih radova Keite i Bagayoga, ali pružaju više nego dovoljno dokaza za tvrdnju da frontman Blura i Gorillaza nije putovao u Bamako kao turist. S druge strane, njegova reputacija globalne pop zvijezde mogla bi biti presudna u preskakanju lingvističkih barijera i izvlačenju malijske glazbe iz konteksta world musica, inače će prosječni pop konzumenti još dugo lomiti jezike na imenima Issa Bagayogo, Toumani Diabate i Oumou Sangare.

Fundamental – “There Shall Be Love” (Nation)

Nakon 11. rujna prethodni album Fundamentala “Erotic Terrorism” i remix EP “Why Will America Go To Hell” bili su već zbog svojih provokativnih naslova protumačeni kao prijevremena objava rata, no kontroverzni britansko-pakistanski hip hop band u međuvremenu je ipak uplovio u nešto mirnije vode. Militantni rapper Dave Watts sklonjen je u pozadinu, a lider Fundamentala Aki Nawaz na novom je albumu ugostio roots glazbenike iz Pakistana (Rizwan-Muazzam Qawwali), Indije (Bapi Das Paul), Južne Afrike (Zamo Mbuto) i Mongolije (Huun-Huur-Tu). Kroz 11 pjesama Aki je kreirao nešto poput antiglobalizacijskog manifesta sa žigom Trećeg svijeta, a kako to zvuči uživo, možete provjeriti u subotu, 4. svibnja, na koncertu Fundamentala u SKUC-u.

Gorillaz – “G-Sides” (Parlophone / Dallas)

Kompilacija većim dijelom sastavljena od materijala s lanjskih hit singlova “Clint Eastwood”, “Rock Da House” i “19-2000” najprije se pojavila na japanskom tržištu, no kako se virtualni band Gorillaz u samo nekoliko mjeseci nametnuo kao planetarni fenomen, CD “G-Sides” morao je dobiti mjesto u globalnom pop marketu. Najviše razloga za zadovoljstvo imat će pedantni kolekcionari koji se nisu uspjeli dokopati originalnih singlova ili proširenog britanskog izdanja albuma “Gorillaz”, na kojem se također nalaze dvije snimke iz ove dopadljive kolekcije.

Neil Young – “Are You Passionate?” (Reprise / Dancing Bear)

Prema nekim statistikama ovo je 38. album u diskografiji Neila Younga, a prema prvim reakcijama nekih odanih sljedbenika moglo bi se zaključiti da se radi o jednom od većih promašaja u gotovo četiri desetljeća dugoj karijeri. No “Are You Passionate’” ipak se ne može tek tako ugurati među ozloglašene albume “Trans” i “Everybody’s Rockin’”.
U društvu stalnog suradnika Franka Poncha Sampedra i proslavljenih soul veterana Bookera T. Jonesa i Donalda Ducka Dunna, Young je opet uspio prirediti nekoliko solidnih pjesama, a završna “She’s A Healer” vjerojatno će se pojaviti i na kakvoj kompilaciji njegovih najboljih radova.