Nenad PolimacSamo tjedan dana nakon prerano iščezle “Sinove sobe” Nannija Morettija u zagrebačkim kinima pojavio se još jedan film u kojem se obitelj više srednje klase suočava sa smrću muškog potomka: riječ je o američkoj triler-drami “U zamci” (tako je domaći distributer naslovio original “In the Bedroom”, iako je doslovni prijevod “U spavaćoj sobi” neusporedivo atraktivniji), nominiranoj za pet Oscara (nijednog nije potvrdila, no bar je Sissy Spacek zavrijedila nagradu – puno više od slavodobitnice Halle Berry) te po sudu američke kritike jednom od najboljih ostvarenja te kinematografije u protekloj sezoni.
Neke scene filma “U zamci” neodoljivo podsjećaju na “Sinovu sobu”: recimo, neugodno oklijevanje kad glava obitelji (Tom Wilkinson) mora javiti najbližima što se dogodilo, zatim, bojažljiv ulazak u sobu pokojnika i pokušaj da se u njoj nasluti tračak njegove nekadašnje prisutnosti ili pak prigušeni plač roditelja koji ne žele da ih netko iz druge prostorije čuje. Oba su ostvarenja na svoj način impresivna. “Sinova soba” izravnije i nemilosrdnije posreduje kako iznenadna tragedija zakomplicira dotad urednu svakodnevicu glavnih protagonista, dok se “U zamci” slojevitije bavi uzrocima i posljedicama. U potonjem filmu stječe se dojam da se sinova smrt uistinu mogla spriječiti. Roditelji nesretnog mladića – mjesni liječnik i učiteljica u primorskom gradiću u državi Maine – različito su reagirali na njegovu vezu sa znatno starijom majkom dvoje djece, čiji je otuđeni muž od samog početka predstavljao neugodnu prijetnju. Otac je prešutno odobravao tu romansu i čak postupao s djecom sinove ljubavnice kao s vlastitim unucima, dok je majka bila izričito protiv: priželjkivala je da joj sin najesen krene u Boston na studij arhitekture, a ne da sebi naprti na vrat stariju ženu s tuđom djecom. Mladić im pritom nije bio od pomoći: lagao je majci da je u pitanju samo prolazni ljetni flert, a zapravo je namjeravao odustati uz ženu koju voli, napustiti studij i baviti se, poput svoga djeda, lovom na rakove. Istodobno, sabotirao je svaki pokušaj roditelja da obavijeste policiju o nasilnim izljevima ljubomornog otuđenog muža i tako nehotice potpisao vlastitu smrtnu kaznu.
Prvih 45 minuta filma suptilno naznačavaju neumitnu nesreću, dok druga polovica podjednako delikatno pokazuje kako se glavni akteri nose s onim što se dogodilo: poput junaka “Sinove sobe”, otac se odmah vraća na posao, ne želeći provoditi čitav dan u kući tuge, a majka se zatvara u sebe. Njihov je problem to složeniji što je u Morettijevu filmu smrt sina slučajna (utapanje pri ronjenju), dok u filmu “U zamci” postoji ubojica s kojim pravosudni sustav ne zna što bi: on je dijete bogatih roditelja koji su u stanju platiti jamčevinu, pa se majka mora pomiriti s činjenicom da u obližnjem supermarketu kupuje dnevne potrepštine neposredno pokraj tipa koji joj je upucao sina. Grozno i neizdržljivo, ali što poduzeti? Nijedno od njih nije ulični osvetnik, nesmiljeni vigilante, poput Charlesa Bronsona u “Smrtnoj želji” ili Sally Field u filmu “Oko za oko”, no prije nego što smisle rješenje moraju se suočiti sami sa sobom, a to je zapravo najteže, Jer njihov brak funkcionira samo na konvencijama, nikad ne priznaju jedno drugom što uistinu misle, pa je prvi otvoreni sukob neugodno bolan za oboje. Čak i kad ostvare ono što su naumili, postaje očito koliko se zapravo razlikuju: muž nakon zadovoljavanja pravde počinje dvojiti je li postupio ispravno, no žena je zadovoljna s učinjenim, iako je zapravo samo čekala na ishod “u spavaćoj sobi”.
Film “U zamci” režirao je kao svoj prvijenac glumac Todd Field (upamtili smo ga kao pijanista Nicka koji potakne Toma Cruisea na opasnu pustolovinu u filmu ”Širom zatvorene oči” Stanleyja Kubricka te potencijalnog ženika zbog kojeg dvoji Anne Heche u feminističkoj humornoj drami ”Šetnja kroz priču”), s budžetom od samo milijun i 700 tisuća dolara, potpuno izvan hollywoodske matice (zbog toga Fields i njegov suscenarist Robert Festinger uopće nisu mogli dobiti nominaciju Američkog udruženja scenarista, koje priznaje samo regularne hollywoodske produkcije). S Hollywoodom “U zamci” zbilja nema puno zajedničkog, budući da je duhovno puno srodniji s intrigantnim triler-dramama iz francuske provincije kakve potpisuje Claude Chabrol. Američkoj publici imponirala je ta različitost i film je dosad zgrnuo više od 35 milijuna dolara bruto u tamošnjim kinima, no izvan domaćeg terena rezultati nisu tako blistavi: možda u Italiji, Španjolskoj i Velikoj Britaniji smatraju da imaju dosta filmaša koji su u stanju snimati nešto takvo, pa im ne treba uvoz iz Amerike.
A u nas? Zagrepčani koji sporadično navrate u kino kikoću se dok Sissy Spacek uvježbava svoj školski zbor u pjevanju hrvatskih narodnih pjesama, no razmišljaju li o tome da “U zamci” stoji tek nešto malo više od prosječnog hrvatskog filma a izgleda bar deseterostruko superiornije? Na srodnost teme ne treba ni upozoravati. Pratite li pozorno u domaćim crnim kronikama slučaj silovane i ubijene 17-godišnje Sinjanke Anđele Bešlić, bit će vam jasno da je to čak potentniji predložak za dramu nego što ga nudi Fieldov “U zamci”. Jedini kojima to nije jasno su hrvatski redatelji!