Vijećnici HDZ-a iz raznih krajeva Hrvatske i svijeta okupili su se u proljeće 2002. godine u Zagrebu – kao vijećnici AVNOJ-a 1943. u Jajcu – da daju osobni doprinos rušenju nenarodnoga režima Mesića i Račana. Spiritus* Moše Pijade i fizikus* Vladimira Šeksa ujedinili su se u kontinuitetu povijesne pobune na proširenim hrvatskim prostorima. Legenda već napreduje nezaustavljivo. Državotvorci su zagrmili s koncertne pozornice: mi nismo ništa, bit ćemo sve, bez obzira na to pripadamo li sanaderovcima, pašalićevcima, frojndlihovcima ili ostalima. Na okupu nas drži volja za vlašću začinjena mentalitetom čađave mehane. U svakom slučaju, sudjelovanje na tome historijskome summitu* bilo je pitanje časti, prestiža i potvrde ideološke nepokolebljivosti; događaj će vjerojatno ući u čitanke, a odabrani sretnici koji su ga pratili uživo o njemu će pričati pokoljenjima.

Šošićev prijedlog beatifikacije Tuđmana

Za impresivan interes razvila je i politička javnost. Zapaženu moralnu potporu Iviću Pašaliću iz zatvora je unaprijed poslao jasenovački egzekutor Dinko Šakić. Novine su objavile popis ekstraluksuznih službenih vozila koja koristi zapadno orijentirani Ivo Sanader. U dvorani “Lisinski” od inozemnih bratskih partija nije se, doduše, nesumnjivo zbog logističkih problema i razloga sigurnosti, pojavio nitko. Izostali su i predstavnici rumunjske borbeno-nacionalne organizacije “Nicolae Ceausescu”, ruske udruge starih revolucionara “Kliment Vorošilov”, ili američke sindikalne frakcije “Al Capone”. Skup su zato nazočnošću uveličali uzvanici iz HKDU-a, HSP-a, HSLS-a, HIP-a. Uz njih i general Janko Bobetko, zatim brat Ante Gotovine i delegacija HDZ-ovih “barakaša” koji nisu pušteni u dvoranu nego im je posebna pažnja iskazana pred zgradom. Na kraju čak i sam dr. Hrvoje Šošić, ugledni predsjednik Hrvatske stranke koji je iskoristio priliku da se javno zauzme za hitnu beatifikaciju Franje Tuđmana, kako bi na nebu za neko vrijeme s poglavarom mogao razgovarati kao anđeo s anđelom. Da se zabavljao samo Šošićevim prijedlogom, kongres bi već imao smisla.
Obrađivale su se, međutim, i druge presudne teme. Glavna točka dnevnoga reda bio je izbor vođe pokreta, i na tom planu HDZ je dokazao svoju visoku civilizacijsku razinu, jer – suprotno nekim predviđanjima – u “Lisinskom” nije došlo do općega makljanja*(zahvaljujući, doduše, prije svega nazočnosti stotinjak nabrušenih redara). Za razliku od druga Tita koji je – u svoje vrijeme, na svome partijskome kongresu – za predsjednika bio potvrđen bez ijednoga glasa protiv, Ivo Sanader-Slatki morao se suočiti s devet stotina pedeset glasova u korist svojih konkurenata. Njegova partijska karizma evidentno nije lišena manjkavosti. Jedan je drug Tito. Sanader se može utješiti spoznajom da ni Tuđman svojedobno nije postigao unisonost, premda je za svoju protukandidatkinju hrabro odabrao Vesnu Girardi-Jurkić. I potpisnik ovih redaka, međutim, osjeća se nakon kongresa kao psihološki gubitnik, jer kandidat za kojega se javno opredijelio – staložena Maja Freundlich – nije uspio polučiti zapaženiji izborni rezultat, premda je u sebi sublimirao sve temeljne vrijednosti HDZ-a najavljujući tijekom kampanje masovna hapšenja, opću militarizaciju i prekid odnosa sa svijetom. Najbolji ljudi često ostaju neshvaćeni.

Suptilne ideološke razlike

Kad je riječ o budućoj definiciji HDZ-a, neke promatrače zbunjuje činjenica da kongres nije egzaktno odgovorio na sudbinsko pitanje postoje li doista bitne svjetonazorne razlike između Sanadera i Pašalića. Pašalićev politički program, na primjer, glasi: “Na prijevremenim izborima smijeniti Račana te skratiti mandat Mesiću. Nije bitno koja je moja boja, bitno je da nije crvena. Neka crveni broje dane koliko će biti na vlasti kad se protiv njih usmjerimo. Opet su se prevarili, jači smo nego ikada. Oba, oba su pala i past će obadva!” Na taj Pašalićev elegantni intelektualizam Sanader uzvraća adekvatnom salonskom sofisticiranošću, potvrđujući visoku stilsku upotpunjenost hrvatske nacionaldemokracije: “Vi, drugovi, sigurno odlazite, ali to još ne znate! Nećete dočekati kraj svoga mandata! HDZ je spreman na svaki scenarij, i na redovite i na prijevremene izbore. Nikad se nećemo odreći svojih heroja i vitezova, Ante Gotovina nije zločinac nego junak!” I dalje u toj maniri.
Programatskoj promišljenosti i delikatnosti kakvu u obraćanju legitimnoj vlasti iskazuju Pašalić i Sanader, nedostaju još samo bukvalni izrazi iz enciklopedije skarednosti. Ipak, premda su retorički istovjetni, prvi od njih doživljava se na simboličkoj razini kao desničar, a drugi kao umjerenjak. Pobjedu Sanadera publika intuitivno interpretira kao pobjedu “civiliziranoga HDZ-a” nad pljačkašima i fanaticima, potvrđujući spoznaju da je politika u Hrvatskoj metajezička činjenica, zasnovana na neodredljivim tethanima* preuzetim iz scijentologije Rona Hubbarda. Svi govore isto, ali ipak se supstancijalno razlikuju po emanaciji osebujnih ideoloških vibracija koje osjetljivi slušaoci registriraju pomoću specijalnih misaonih detektora, po modelu šišmiša.

Cupkanje po guslarskim taktovima

Podatak da su Sanaderu prevagu na izborima osigurali Vladimir Šeks i Branimir Glavaš, dokazuje da je njegov sukob s Pašalićem krajnje pragmatične prirode, bez velike povezanosti s općim stanjem svijesti u stranci. Šeks i Glavaš neprikriveni su nacionaldesničari, jednako kao i Pašalić. Njihov je nastup agresivan i arogantan. Kreatori su rigidne i netolerantne duhovne klime ili ugođaja permanentne histerije kakav je na hrvatskoj sceni hadezeovska differentia specifica. Sa Sanaderom ih je, međutim, zbližio njihov osjećaj za korisno i svrhovito. Tegleći na sebi hipoteke Dubrovačke banke, Večernjeg lista, afere Grupo i nevraćenih milijunskih zajmova, Pašalić je za HDZ hodajuća diskreditacija. Budućnost partije uvjetovana je njegovim potiskivanjem u drugi politički plan. Znajući to, Šeks i Glavaš racionalno su stavili karte na Sanadera, pružili mu “lip service” ili verbalnu potporu, istomišljenicima izdali direktivu o ponašanju, osigurali navodno regularno brojanje glasova i pobrinuli se da na kongresu ne dođe do gužve koja bi Pašaliću pružila mogućnost da se pozove na nepoštovanje procedure.
Je li racionalna procjena Šeksa, Glavaša i polovice hadezeovskih deputata da je Sanader utilitarniji izbor od Pašalića znak da se u HDZ-u odigrava nekakva pozitivna civilizacijska promjena? Jedva. U dubini svoje suptilne duše Sanader može skrivati zrno apsolutne ljubavi, može biti uvjereni demokrat, kozmopolit, zagovornik kantovske ideje mira, borac za ljudska prava i ljubitelj ljudi kao takvih, ali politički korpus koji on predvodi neizlječivo je definiran folklorno-rudimentarno-nacionalističkim duhom i dobrome predsjedniku – želi li preživjeti – ni ubuduće ne preostaje drugo osim cupkanja po guslarskim taktovima.

STUPAC TJEDNA: ARIEL SHARON I HRVATSKA NEUTRALNOST; ORTYNSKI, FINALE

Da je politički pragmatizam imun na etičke sentimente, upravo je potvrdila hrvatska Vlada koja se lukavo suzdržala od izjašnjavanja kad se u Ujedinjenim nacijama glasalo o rezoluciji protiv Izraela zbog masakra u palestinskome izbjegličkome logoru Jenin. Hoće li takvo ponašanje u Hrvatsku na ljeto dovući “tri milijuna izraelskih turista”, kao što su pompozno najavile dnevne novine, to je zaplet kojim će se pozabaviti pisci rodoljubnih travestija. Režim u svakom slučaju pokazuje dosljednost u hipokriziji: pojedine osobe optužene za ratne zločine – poput Rahima Ademija – izručuje Haagu prije svega zato što se želi konformirati s dominantnim snagama u međunarodnoj zajednici, a pojedine osobe koje bi trebale završiti u Haagu – poput izraelskoga premijera Ariela Sharona – pošteđuje javne kritike također zato jer se želi konformirati s dominantnim snagama u međunarodnoj zajednici.
Sharon je kronični ubojica palestinskih civila, ali za promućurne hrvatske stratege taj podatak nije presudan. Jedini univerzalni zakon po kojem funkcionira Račanov režim, to je prilagodljivost trendovima.

• * *

Državni odvjetnik poput Radovana Ortynskog koji, nakon smjene, u parlamentu za govornicom cmizdri, pada u afekt i paušalno – poput djeteta – optužuje sve i svakoga, podosta govori ne samo o sebi, nego i o ljudima koji su ga bez ikakve psihološke provjere postavili na dužnost.