Ako hitro ne iskoristi momentum u svrhu potpunoga razvlaštenja Pašalića, dottore će razviti podzemnu operaciju trajnoga ugrožavanja Sanaderove predsjedničke pozicije.Za pojedine promatrače izborni kongres HDZ-a bio je možda veličanstvena pobjeda umjerenjaka nad fanaticima, ili trijumf demokracije nad ekstremizmom, s obzirom na to što je za predsjednika stranke ponovno izabran “građanski orijentirani” Ivo Sanader. Konstrukcija je, međutim, krajnje nategnuta. Ivo Sanader-Slatki osvojio je tek pedesetak glasova više od svojih tuđmanovski-nacionalno egzaltiranih oponenata, i to na političkoj retorici koja se bitno ne razlikuje od retorike prononsiranoga radikala Ivića Pašalića. Obojica su – kao što je poznato – bjesomučno napadali “crvene” koji su po njima na vlasti, Stipi Mesiću i Ivici Račanu prijetili smjenama i nacionalnom revolucijom, i veličali kultove optuženih generala. Realno stanje duha u HDZ-u – partiji koja ideološki pokriva gotovo trećinu hrvatske političke scene – pokazalo bi se da je Sanader nekim čudom progovorio jezikom civilizirane politike, tj. da se Pašalićevoj tuđmanoidnoj gestikulaciji i sektaškome nacionalizmu suprotstavio pozivom na kulturni dijalog sa suparnicima i radikalnu promjenu hadezeovskoga mentaliteta.

Među: Legalitet u politici

Avaj, bilo kakav nedvosmisleni odmak od šovinističkoga radikalizma u izravnome obraćanju hadezeovskome populusu* za Sanadera je neprihvatljiv rizik. Čovjeku je jasno s kim ima posla; za lisicu je zavijanje poput vuka jedini način da preživi u čoporu vukova, i na kraju čak preuzme njegovo vodstvo. Zapjenjena retorika kao univerzalna forma političkoga ulagivanja stranačkome “izbornome tijelu” nije, međutim, jedina značajka hadezeovske zapažene predstave. Kongres je među ostalim fenomenima izravno otvorio i pitanje legaliteta u hrvatskoj politici. Postojala je, na primjer, vrlo realna mogućnost da se za predsjednika velike parlamentarne stranke, koja agresivno pretendira na preuzimanje vlasti, izabere osoba čiji je istražni dossier debeo poput opće enciklopedije.
Bez obzira na to što za svaku asocijaciju na kriminal novinare voli vući po sudovima, Pašalić je otvorena knjiga: pod Tuđmanom se – zahvaljujući ekskluzivnome uvidu i nadzoru nad serijom državnih poslova – obogatio poput Kreza. Za račun svoje obitelji izvlačio je ogromne kredite koji nisu vraćeni, prijatelje i partnere pretvarao je u magnate i posjednike proizvodno-trgovačkih lanaca, bez uložene vlastite lipe proglašavao se suvlasnikom banaka i medijskih kompanija, a pravni imunitet osiguravao mu je pokojni diktator. U novome poretku, takvoj osobi bilo bi mjesto na stolcu pred istražnim sucem; umjesto toga, ona se – neometana od pravnoga sustava – cinično bori za fotelju šefa svoje stranke, posredno i za položaj šefa Vlade, ili barem položaj kontrolora koji će državom upravljati iz sjene.
Na takvu vrstu cinizma režim u pravilu uzvraća rezignacijom. Za skup vladajućih iluzionista potpuno je logično, moralno, normalno i uobičajeno da se dužnosnik* i aktivist koji bi morao pred državnim odvjetništvom, sudom i javnošću položiti račune zbog sudjelovanja u sustavnome političkome uništavanju temelja hrvatskoga gospodarskoga poretka, danas arogantno nameće kao glavni opozicijski sugovornik režima, kao osoba bez koje se u politici ne može, odnosno kao fanatični borac za nacionalne interese i kriterij patriotizma. Navedena hipokrizija karakterističan je oblik ponašanja za hrvatski parlament u cijelosti, koji funkcionira znatno manje na temelju principa bezuvjetnoga poštivanja pozitivnih propisa, a znatno više na temelju specifičnoga usklađivanja interesa između “dobrih i loših momaka”.

Aritmetika i etika

Za egzotičnu osobu imenom i nadimkom Ljubo Ćesić Rojs tek je nedavno zatraženo ukidanje zastupničkoga imuniteta zbog podatka – nedavno objavljenoga u Nacionalu – da je iz blagajne Ministarstva obrane podmirivao milijunske račune nogometnoga kluba na temelju idejne bliskosti njegovome vodstvu koje se razmeće ultranacionalizmom. U međuvremenu, dok još nije bila otvorena spomenuta istraga o financijskim malverzacijama, dotični Ćesić uživao je status parlamentarnoga dostojanstvenika i reprezentanta određenoga biračkoga korpusa s kojim vlast ćaska, razgovara, pregovara, od kojega se – među ostalim – u foajeu povoljno nabavljaju mobiteli, bez obzira na objavljenu činjenicu da je taj zastupnik i grlati rodoljub tijekom glamočke kampanje bezrazložno likvidirao četvoricu razoružanih srpskih zarobljenika.
Politika, dakako, nije predavanje iz morala, ali se unatoč svemu mora baviti zaštitom nekih temeljnih civilizacijskih vrijednosti. Mehanička činjenica da se netko ugurao u parlament zahvaljujući manipulaciji glasovima “iz dijaspore”, ili prodaji nacionalističkih opsjena, u uljuđenome poretku takvoj osobi još uvijek ne jamči autoritet. Hrvatski sabor zasnovan je, međutim, na aritmetici kudikamo više negoli na etici. Vlast je numerički fenomen: danas smo mi, sutra su oni, pa bili “oni” i personifikacije pokvarenosti. Na planu odnosa politike i legaliteta, situacija u HDZ-u razmjerno je vjeran odraz situacije u parlamentu. Ivo Sanader se u usporedbi s Ivićem Pašalićem ukrasio aureolom bezgrešnosti, koja ga je na kraju lansirala na položaj. Prevladao je opći dojam da je Pašalić mutio, a Sanader je čist. U kontekstu te primijenjene kolektivne psihologije nitko se nije htio javno opteretiti pitanjem koliko je pošteni Sanader stekao imovine dok je služio Tuđmanu.

Među: Što je bilo, bilo je

Čovjek je za hadezeovskoga režima postao kućevlasnik i bogataš, ali financijski grijesi partije koncentrirali su se isključivo na Pašalića, jer je iz egzistencijalističkih hadezeovskih interesa poželjno da se Sanaderov moralni lik ne dovodi u pitanje. “Građanska javnost” i “demokratski dio nacije” fascinirani su Sanaderovom pobjedom do te mjere da hladnokrvno prelaze preko činjenice kako su za navedenu pobjedu – kao izmišljeni uvod u progresivnu transformaciju HDZ-a – najzaslužniji Branimir Glavaš i Vladimir Šeks. Radi se, kao što je pratiocima zbivanja poznato, ne samo o ortodoksnim partijskim desničarima i manipulatorima stanovima, nego i osobama koje supod neugodnom hipotekom zbog pojedinih poteza iz prošlosti.
Udovica šefa osječke policije Josipa Reihla-Kira, danas zastupnica u parlamentu, javno je posumnjala da je Branimir Glavaš početkom devedesetih, u turbulentnim društvenim okolnostima, sudjelovao u organizaciji ubojstva njezinoga supruga. Glavaš suvereno kontrolira osječko pravosuđe i svi predmeti s njim u vezi u pravilu završavaju u košu. Ipak, on je danas popularan “borac za drukčiji i bolji HDZ”, zaštitnik demokrata Sanadera, promicatelj progresivnih koncepcija jednako kao i Vladimir Šeks, koji je 1991. godine na položaju državnoga tužitelja izravno zataškao vrlo teške ratne zločine koje su počinili pojedini pripadnici pričuvnih snaga MUP-a. Šeks se prije izvjesnoga vremena za tadašnje ponašanje smjerno i jedva zamjetno ispričao hrvatskoj javnosti, da bi se zatim slavodobitno promovirao u hadezeovskoga reformista. Što smo propustili, propustili smo; što smo uzeli, uzeli smo; tko je stradao, stradao je; što je bilo, bilo je. U društvu zasnovanom na neprincipijelnim kompromisima, pojam legaliteta neiskorjenjivo je podređen dnevnoj pragmatici.

STUPAC TJEDNA: PAŠALIĆEVA PROSLAVA POBJEDE

Tajni informatori došapnuli su autoru ove kolumne da je popularni Ivić Pašalić – zajedno s društvom svojih suboraca i istomišljenika – u zagrebačkome restoranu “Okrugljak”, gdje se ritualno voli okupljati i ljevica, i desnica, i srednjica, proslavio svoj trijumf na kongresu HDZ-a. Održao je i prigodni govor u čast svoje društvene misije, a suflirao mu je navodno desničarski brat Bosiljko Mišetić.
Pašalićevo postkongresno razmetanje nije posve lišeno smisla. Osvojio je više od devet stotina glasova; u središnjem odboru partije njegovi ljudi tvore većinu. Sanader ga ne može brzopotezno najuriti iz Zaklade hrvatskog državnog zavjeta – njegovoga financijskog vrela – jer je Pašalićev utjecaj u administrativnim tijelima stranke ostao razmjerno jak. Za Sanadera, u svakom slučaju, ne radi vrijeme. Ako hitro ne iskoristi momentum* u svrhu potpunoga razvlaštenja Pašalića, dottore će razviti podzemnu operaciju trajnoga ugrožavanja Sanaderove predsjedničke pozicije. Sanaderu je bolje da radikalizira frontu; u suprotnom, konobari u “Okrugljaku” zadovoljno će trljati ruke nakon Pašalićevih proslava.