Pripadnik snaga koje su srušile Gadafija odmara se između dviju borbiTjedan koji je slijedio intenzivne pobunjeničke uspjehe na bojnim poljima Libije primaknuo je Nacionalno prijelazno vijeće iz Bengazija još bliže vlasti u zemlji. No nakon spektakularno lakog ulaska u Tripoli njihovi su se problemi počeli mijenjati. Grad Tripoli danima je poprište sukoba, Moamer Gadafi i njegova vrhuška uspjeli su pobjeći, mrtvi se broje na stotine a ranjeni na tisuće. Uz to, nakon prvih dana euforije, u žarište su dospjela ponešto praktičnija pitanja. Dostave struje i goriva u glavni grad Libije nema već gotovo tri tjedna, počelo je nestajati i vode, a snaga reda nema još od povlačenja Gadafijeve policije prije tjedan dana.

Posljednjih su dana počele masovne pljačke, prvo vojnih objekata, pa državnih zgrada, a onda i poslovnih i stambenih građevina. Funkcioniraju samo telefonske linije i bežični internet. Nakon ulaska pobunjenika u Tripoli 20. kolovoza slijedilo je više od tjedan dana uličnih borbi. Njihovu žestinu odaje i to da su već legendarno nerealni pobunjenici tek u subotu 27. kolovoza objavili da potpuno kontroliraju Tripoli, što prevedeno znači: “Tu smo, kraj nije ni blizu, ali polako napredujemo!” Budući da nemaju dovoljno ljudi, a NATO-ovo zrakoplovstvo manje je efikasno u gradu, pobunjeničke mobilne grupe kruže gradom okupljajući se ondje gdje su doživjele intenzivniji otpor – što je povod glasinama da je baš tu negdje opkoljen Gadafi. Dok se istočni dio grada digao na pobunu koordinirano s dolaskom pobunjenika iz Zawiye, zapadne su četvrti ostale bitno mirnije, podcrtavši još jednom podjele u Libiji. Zato se većina borbi koncentrirala upravo na zapadni i južni dio Tripolija, posebice oko Gadafijeve rezidencije Bab al-Aziziya. Sve prognoze pobunjenika za Tripoli nisu se ispunile, a slično su prošla i njihova očekivanja za ostatak Libije. Grad Sirt, rodno mjesto Gadafija na centralnom dijelu libijske mediteranske obale, nije se predao. Dok obranu „omekšava“ bombardiranje zapadnih saveznika, a plemenski pregovori teku, pobunjenici su stali s obje obalne strane grada. S istoka, nakon Brege i Ras Lanufa, došli su na oko 150 km do grada i, baš kao prije nekoliko mjeseci, zaglavili u zasjedama kod mjesta Bin Jawad. Sa zapada im nije išlo mnogo bolje – od nekad opkoljene Misrate stigli su 100 km zapadno od Sirta, praćeni navodnom terenskom podrškom britanskog SAS-a. No još je ponešto Libije pod kontrolom Moamera Gadafija. Dok su prije koji dan konačno osvojili trasu strateški bitne autoceste Tripoli-Tunis, pobunjenici iz Bengazija i dalje ne kontroliraju Sabhu, centar povijesne pokrajine Fezan, kao ni niz manjih gradova koji Sabhu vežu sa sjeverom i Sirtom.

SVE TO PRATI i svojevrsni skandal – na vidjelo izlazi punina djelovanja NATO-a i pojedinih njegovih članica u Libiji. Više nije sporno da je NATO, koji je svoje djelovanje u Libiji temeljio na rezolucijama UN-a, krajem srpnja i početkom kolovoza radikalno izokrenuo taktiku svog vojnog djelovanja. Osim o isporukama oružja pobunjenicima, čime je izričito prekršena prekršena rezolucija UN-a broj 1970 iz veljače ove godine, počelo se govoriti i o prisutnosti specijalnih postrojbi Britanije, Francuske, Italije, Katara i Ujedinjenih Emirata. Dok su stranci na početku vodili obuku pobunjenika, izgleda da su poslije preuzeli i borbenu koordinaciju napredovanja, preciznog navođenja zrakoplovstva, ali i lov na Moamera Gadafija. Sve to dovodi u pitanje i pridržavanje rezolucije UN-a broj 1973, koja zapadnim silama dopušta djelovanje "za zaštitu vicila i civilima nastanjenihpodručja Libijske Arapske Džamahirije kojima prijeti napad, uključujući tu i Bengazi, dok isključuje strane okupacijske snage ikoje vrste na bilo kojem dijelu libijskog teritorija...".

IAKO JE NACIONALNO prijelazno vijeće nakon osvajanja Tripolija najavilo svoje preseljenje u glavni grad, to se još nije potpuno dogodilo. Tripolijem se upravlja putem mreže Vijeća gradskih četvrti, njih zasad oko 20, koja zajedno čine Vijeće Tripolija - tijelo predstavljeno u Nacionalnom prijelaznom vijeću. Za to vrijeme, vojna organizacija pobunjenika bitno je nejasnija - uz navodnih 6 pobunjeničkih brigada, po 600 ljudi svaka, koje su krenule u osvajanje Tripolija i koje su do prije nekoliko dana navodno sačinjavale formaciju zvanu "divizija Tripoli", u samom se gradu očito našao i niz lokalnih postrojbi. Tek predstoji njihovo, makar i načelno, organiziranje u jedinstvenu vojno-sigurnosnu organizaciju. Dok predstavnci Nacionalnog prijelaznog vijeća na međunarodnim skupovima o Libiji ubrzano traže novac za funkcioniranje vlasti, isplivale su i prve procjene troškova pobunjeničkog sustava. Riječ je o velikim i ne baš detaljno obrazloženim iznosima od 2,5 do 5 milijardi USD. Naravno, dok pobunjenici tvrde da je taj novac nužan za opstanak njihova pokreta, zapadni se političari tek slažu oko toga da je isplata potrebna. Naravno, dok pobunjenici tvrde da je taj novac nužan za opstanak njihova pokreta, zapadni se političari tek slažu oko toga da je isplata potrebna. Vidjet će se hoće li novac uskoro dospjeti do Tripolija, ako se Nacionalno prijelazno vijeće uspije preseliti u glavni grad Libije. Zauzimanje Tripolija nepobitno itekako mijenja odnose snaga u Libiji – što se vidi i kroz niz međunarodnih priznanja koja su u proteklih tjedan dana praktično zasula Nacionalno prijelazno vijeće iz Bengazija. Njih kao legitimnu vlast u zemlji vidi gotovo 60 država, uključujući i Hrvatsku. Uz to, međunarodni prijatelji pobunjenika iz Bengazija počeli su ofenzivu vanjskopolitičkih aktivnosti – o Libiji su organizirani summiti u Kataru i Istanbulu sredinom prošlog tjedna (tijekom rasprave UN-a o Libiji), a uslijedili su i sastanci Afričke unije i Arapske lige, zaključeni najavama skupa “prijatelja Libije” u Parizu, i onda opet razgovora o Libiji pred UN-om u New Yorku.

PRI TOME JE JASNO vidljiva određena podjela na “tabore” unutar međunarodne zajednice i Sirijska oporba očekuje da će predsjednika Assada zadesiti Gadafijeva sudbinaVijeća sigurnosti UN-a. Države pokretači intervencije u Libiji nastoje dodatno kapitalizirati svoje djelovanje, izlazeći u susret Nacionalnom prijelaznome vijeću, bilo kroz odmrzavanje dijela novčanih sredstava bivšeg libijskog režima u svojim bankama (za što ipak, prije nove rezolucije o općem ukidanju sankcija, trebaju posebne odluke Vijeća sigurnosti), bilo nudeći novčane pozajmice koje će Libijci postupno otplaćivati. Amerikanci su oslobodili oko 1,5 milijardi USD zamrznutih u Sjedinjenim Državama, očekuje se britanska pomoć u iznosu od milijardu funti, a talijanska naftna kompanija ENI ponudila je pozajmicu od 350 milijuna eura. ZA TO VRIJEME Ruska Federacija i Kina (članice Vijeća sigurnosti koje su početkom godine svojim protivljenjem intervenciji išle na ruku Gadafiju) sada sve više uviđaju moguće probleme oko provedbe poslova sklopljenih s bivšim režimom. Otkad se sredinom ožujka uzdrmala njihova podrška Tripoliju – kada su sa suzdržanošću omogućile donošenje rezolucija kojima je zasnovana intervencija – one su postajale sve kritičnije prema Gadafiju, postupno se približavajući zapadnim gledištima. Izgleda da im u Bengaziju nisu oprostili početna kolebanja, što bi se lako moglo odraziti i na njihove gospodarske interese. Znakovito je da njihovi predstavnici nisu pozivani na sastanke koje o Libiji organizira Zapad. Sličan je, ali još slabiji, položaj Brazila, Indije i Njemačke, zemalja koje su također bile suzdržane pri donošenju ključnih odluka UN-a u ožujku.

Posebna su priča afričke zemlje, što jasno odražava i ponašanje Afričke unije oko pitanja Libije. Nakon Gadafija, koji se posljednjih desetak godina aktivno zalagao za uspostavu i djelovanje Afričke unije, pobunjenici su napravili velik zaokret libijske vanjske politike prema arapskim zemljama Perzijskoga zaljeva. Dok je Gadafi ulagao u zemlje Afrike, taj se dio svijeta posljednjih dana osjeća posebno zanemarenim u Libiji. Međutim, budući da se na njihove pokušaje posredovanja tijekom sukoba gledalo s podsmijehom, posljednji su dani pokazali da takav animozitet Zapadu može otežati život. Upravo otuda i protivljenje Južne Afrike u Vijeću sigurnosti odmrzavanju 1,5 milijardi dolara za Libiju. Zato je Vijeće za mir i sigurnost Afričke unije u petak pozvalo libijsko Nacionalno prijelazno vijeće da uspostavi širu vladu, koja bi obuhvatila i predstavnike snaga bliskih bivšem režimu. Uz to, Afrička je unija odbila dati predstavnicima Bengazija puna članska prava, za razliku od Arapske lige tijekom njihova sastanka u subotu. Ove se podjele izravno odnose i na pitanja eksploatacije nafte – tradicionalnog izvora oko 95 posto libijskoga izvoza.

NOVI GOSPODARi Tripolija optimistički tvrde da će proizvodnja nafte otpočeti na veliko već za koji tjedan. Umjesto današnjih do 60 tisuća barela dnevno, Ali Tarhouni – osoba zadužena za financije u Nacionalnom prijelaznom vijeću – najavljuje skorašnju proizvodnju od 500 do 600 tisuća barela dnevno, a spominje čak i ubrzano dostizanje predratne proizvodnje od oko 1,6 milijuna barela dnevno. Međunarodni su izvori tu bitno oprezniji. Iako su naftni izvori razasuti libijskom pustinjom ostali praktično netaknuti ratnim zbivanjima, određenu štetu pretrpjele su rafinerije u Ras Lanufu i Bregi. Izvori iz talijanske naftne kompanije ENI, koja već neko vrijeme ima svoje ljude na terenu u Libiji, prognoziraju proizvodnju do 750 tisuća barela u ovo vrijeme iduće godine, očekujući za sebe status libijskog „naftnog partnera broj 1“. Za potpun oporavak proizvodnje na predratnih oko 1,6 milijuna barela dnevno prognoze su bitno umjerenije – između 18 do čak 36 mjeseci. A sve je to još jako daleko od oko 3 milijuna barela dnevno, koliko se u Libiji proizvodilo prije revolucije kojom je Moamer Gadafi 1969. godine s vlasti zbacio kralja Idrisa.