Svaku ulogu, kaže Čavajda, prvo mora doživjeti kroz vlastito tijeloKad je Mislav Čavajda, mladi student zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, prije gotovo deset godina zaigrao ulogu Ivana Juraka, razmaženog tajkunskog sina u prvoj hrvatskoj sapunici, nitko nije mogao ni slutiti da će vrlo brzo pokazati nevjerojatan talent i zaigrati u nekoliko iznimno provokativnih i angažiranih predstava te napokon dobiti zahtjevnu ulogu Edipa i uglednu nagradu Orlando na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama. Sam Čavajda nikada nije sumnjao u svoj umjetnički razvoj, iako je imao, kaže, teških trenutaka i podužih stanki, kad su ga redatelji otpisali strpavši ga u neke krive ladice.

Njega to nije obeshrabrilo i nastavio je polako i strpljivo, a u isto vrijeme s puno strasti i glumačkog znanja graditi svoje uloge – Leonea Glembaya u kontroverznoj Brezovčevoj verziji slavne Krležine drame, zatim dr. Ivana pl. Križovca, također u Brezovčevu uprizorenju druge Krležine drame "U agoniji", a potom i u provokativnim i zabranjenim Frljićevim “Bakhama” na Splitskom ljetu. Kulminacija je bila ovog ljeta kad je briljirao kao Ernesto Roma, “zvjerska sjena” Artura Uija u brijunskom “Cabaretu Brecht” Lenke Udovički i Edip u “Kralju Edipu” Eduarda Milera u Dubrovniku, gdje je, kaže, zbog svih nemilih okolnosti i teške ozljede koljena doživio pravu katarzu, uspjevši snagom volje i zrelošću, teško spojivom s njegovom 31 godinom, pobijediti neizdrživu bol i odigrati predstavu do kraja.

Zato su ga nazvali kazališnim herojem Dubrovnika, a on je već nastavio razmišljati o novom projektu “Opasnih veza” što ga na jesen čeka u Komediji.

Je li vam nagrada Orlando uspjela ublažiti sve muke, stres i fizičku bol koju ste pretrpjeli pripemajući ulogu Edipa?

- Apsolutno, no više emocionalno nego fizički jer i danas osjećam bol na svakom koraku i moram hodati pomoću štaka. Ta je nagrada zaliječila psihičku ranu koja je nastala zbog neopisivog stresa, koji sam morao susprezati kako bih izdržao sav napor i odigrao predstave bez obzira na bol i napor. Donijela mi je i veliko zadovoljstvo nagradivši moj trud, ali i svih ostalih u predstavi.

Iako ste dosad imali nekoliko zapaženih uloga, Edip je kruna vaše karijere. Koliko ste nakon svih peripetija – ozljede koljena, odgađanja premijere i posvemašnje neizvjesnosti – zadovoljni predstavom?

- Od uloge Leonea u “Gospodi Glembajevima” nisam osjećao takav glumački intenzitet kao sada radeći Edipa. Završni proizvod bio je iznad svih mojih očekivanja, možda i zato što je bio potaknut i sudbinskom ozljedom, koja je postala dijelom predstave. Svi smo prošli kroz nevjerojatan stres i neizmjerno sam zahvalan kolegama što su imali hrabrosti, zajedno sa mnom, dopustiti da se na malo okrutniji način isprepletu kazalište i život. Nisam htio odustati od premijere, svoju sam ozljedu shvatio kao sudbinski događaj koji je omogućio da stvaran život magično utječe na kazalište te da se život i kazalište isprepletu na nov način. Dva dana prije premijere, u samo jednom danu, morali smo presložiti predstavu, pronaći novi ključ i moje štake ukomponirati u komad. Nije bilo lako, no nakon svega što se dogodilo ne bih volio da je bilo drukčije. Čak su se i te moje štake pokazale moćnim izrazom pa je Miler rekao da će ih ostaviti u predstavi i sljedeće godine. Edip je nezamisliv bez tih štapova.

Lijevo koljeno ozlijedili ste na generalnoj probi, no unatoč neviđenoj boli smogli ste snage i nastavili igrati. Kako ste uspjeli odigrati predstavu do kraja?

- To su neobjašnjivi mehanizmi koji profunkcioniraju kod nas glumaca, osobito u sudbonosnim trenucima kad se nađete pred punim gledalištem, kao što je bilo na toj generalnoj probi. Tada se uključe neki dodatni akumulatori energije u vašem tijelu, a centar boli transformira se u neki životinjski poticaj tako da se rodi nova životinjska snaga, koja vam pomogne da s povjerenjem u sebe i sve ono što ste naučili izdržite do kraja.

Zašto ste ulogu Edipa odbili čak dva puta?

- Redatelju Eduardu Mileru, kojeg sam tek sad upoznao, bilo je teško pronaći glumca za tu ulogu. Kako sam već bio dobio ponudu od Lenke Udovički za ulogu Ernesta Rome u brijunskoj predstavi “Cabaret Brecht”, morao sam odbiti Edipa jer se nisam usuđivao prihvatiti u gotovo isto vrijeme obje uloge. Ne samo zbog zahtjevnosti i važnosti role Edipa, koji se na Dubrovačkim ljetnim igrama postavljao nakon 34 godine, nego i zbog manjka vremena i fizičke nemogućnosti da u isto vrijeme budem i na Brijunima i u Dubrovniku. Kad su mi je ponudili treći puta, to sam shvatio kao sudbinski znak i počeo istraživati je li ikako moguće fizički uskladiti probe. Napravio sam neke rošade tako da sam cijelo ljeto proveo vozeći se od Zagreba do Brijuna pa zatim do Dubrovnika i onda natrag. Rad na Edipu bio je jako intenzivan – kopali smo po svojim životima puno razgovarajući i o svjetskim problemima, a zatim smo sve te emocije i strasti te rezultat svojih razmišljanja ukomponirali u predstavu. Važan element uspjeha predstave bio je i predivan novootkriveni prostor parka Umjetničke škole u kojem se mogu igrati svi grčki klasici i Shakespeare. To je neki novi Lovrijenac za Dubrovnik. Uživao sam u radu s Milerom koji ima briljantan um i poseban odnos prema glumcima.

Uloge Edipa i Ernesta Rome u brijunskoj predstavi “Cabaret Brecht” Lenke Udovički sasvim su različite, no istodobno su slične jer su obje iznimno angažirane. Kako ste uspijevali iskakati iz antičke tragedije u kaberetsku i provokativnu ulogu?

- Obje se uloge mogu transferirati na današnje vrijeme, ali njihove forme posve su drukčije. No to je nama glumcima uvijek velik izazov – da prelazimo iz jednog u drugi lik, a da istodobno budemo prisutni i u jednom i u drugom liku. Radeći na Brijunima morao sam u jednoj polutci mozga zadržati dio koncentracije na Edipa, a da ne naškodim inspiraciji i spremnosti za ulogu Ernesta Rome na Brijunima. I obrnuto. No to mi je bio velik gušt i mislim da sam u obje uloge uspio staviti dosta safta.

Sve vaše uloge, pa tako i ovogodišnje – Edip i Ernesto Roma, imale su jaku fizičku dimenziju i naglašenu tjelesnost, a već ste nekoliko puta bili ozlijeđeni. Kako se nosite s takvim fizičkim naporima?

- Fizički napor nije mi stran i bio je izražen u svakoj mojoj predstavi. Ne mogu raditi bez tjelesnog elementa i svaku ulogu moram prvo doživjeti kroz vlastito tijelo. To znači da moram biti iznimno fizički spreman pa radim na jačanju muskulature i kondicije.

Svoj prvi uspjeh doživjeli ste ulogom Ivana Juraka, razmaženog tajkunskog sina u prvoj hrvatskoj sapunici “Villa Maria”, koju ste igrali još kao student Akademije. Jeste li se bojali da će vas redatelji strpati u pretinac tzv. sapuničara, dakle, manje vrijednih glumaca?

- Iako je postojala opasnost od takvog rizika, nisam se dvoumio i prihvatio sam tu ulogu. U to je vrijeme televizijska produkcija u Hrvatskoj bila mrtva i kako do tada nije još bila snimljena sapunica kod nas, nisam imao mogućnost uspoređivanja i nisam znao kako će to izgledati. U to sam vrijeme bio pomalo izgubljen i nisam znao kako će se razvijati moja glumačka karijera pa mi je bio potreban dašak svježine i glumački poticaj. Na snimanju “Ville Marije” puno sam naučio – oslobodio sam se i otvorio, popustile su mi neke inhibicije i kočnice, riješio sam se nekih strahova. Našao sam se u luđačkom žrvnju, koji je trajao šest mjeseci, od šest ujutro do sedam navečer, to je od mene zahtijevalo jaku koncentraciju i učenje teksta od dana do dana, što je za mene bio nevjerojatan trening. Problem može nastati ako glumac nastavi raditi samo u sapunicama, jer u tome vidi odličan izvor zarade, i prestanu ga zanimati novi izazovi. Ja sam iz tog iskustva izvukao sve što sam mogao i zatim sam krenuo dalje. Neki su me, naravno, etiketirali kao sapuničara i bio sam bez posla godinu dana, ali to nisam shvaćao kao problem.

Tada vas je otkrio redatelj Branko Brezovec i ponudio vam veliku ulogu Leonea Glembaya, jednu od najvažnijih i najtežih u hrvatskoj literaturi, u svojoj kontroverznoj predstavi “Gospoda Glembajevi” u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, gdje je Severina igrala barunicu Castelli. Kako je uspostavljena ta suradnja?

- Brezovec me znao s Akademije i on je u to vrijeme jedini imao hrabrosti da zanemari moj rad u sapunici te mi ponudio ulogu Leonea, jer je znao što može iz mene izvući. No na premijeri i prvoj reprizi “Gospode Glembajevih” Leonea je igrao Alen Liverić, a ja sam igrao tek od druge izvedbe. To je bila moja prva velika rola i prva glumačka katarza o kojoj svi glumci sanjaju još od Akademije. Ta mi je uloga bila i blagoslov i prokletstvo u isto vrijeme, jer sam tu katarzu doživio vrlo rano, kao mlad glumac, i onda se događa da se poslije ponovno traži takav osjećaj, što je vrlo teško jer se moraju podudariti mnoge okolnosti, pa čak i zvijezde.

Što je pridonijelo uspjehu te predstave?

- Kad smo počeli raditi, između svih nas, od Branka Brezovca i Galliana Pahora, koji je glumio Ozljedu je Čavajda doživio kao sudbinski događajstarog Glembaya, pa do Severine, dogodio se nevjerojatni klik. Radili smo nevjerojatnom brzinom i žestinom, tako da smo drugi čin, u kojem glumimo Pahor i ja, napravili u samo jednoj probi, iako još nisam dobro znao tekst. Imali smo potpuno otvorene kanale i izgledalo je kao da nas je ponijela neka viša energija. Riječi su mi same dolazile, što ni danas ne mogu objasniti, osobito zato što su to teške i dugačke Krležine rečenice. Poslije te probe bio sam obliven hladnim znojem i lagano sam se tresao, a osjećao sam se kao da sam ušao u neko paralelno biće koje prima energiju odozgo. Rad na toj predstavi bio nam je neopisiv gušt i glumac o tako nečemu može samo sanjati, i presretan sam što je Brezovec pristao na takvu našu interpretaciju.

Dio publike predstavu je osudio zbog Brezovčeva navodno morbidnog referiranja na smrt Ene Begović, jer se u predstavi pojavljuju njezina velika fotografija i slupani automobil, što je kod publike budilo različite emocije. Što mislite o takvoj njihovoj ocjeni?

- Brezovec je namjeravao odati hommage Eni Begović, najpoznatijoj hrvatskoj barunici Castelli, i priznajem da na prvi pogled njegova aktualizacija i interpretacija cijelog slučaja može djelovati malo neukusno. Međutim, u kazalištu uvijek treba ići dalje u razmišljanju i ne treba se zaustaviti na prvom planu. Svaka od tih scena s Enom Begoviće ima dublje značenje, kao i one slike hrvatskih političara, čije su glave bile prosvirane mecima, i mogu se povezati s današnjim vremenom i situacijom. Krleža je uvijek aktualan i treba ga znati pročitati u kontekstu današnje vlasti.

Gotovo svaka od vaših predstava na neki je način izazvala skandal, od Brezovčevih “Gospode Glembajevih” do splitskih “Bakhi” provokatora Olivera Frljića, koje su i zabranjene. Jesu li zabranjene iz političkih razloga, zato što se u njoj referiralo na zločine u Lori i citirao Sanaderov govor na splitskoj rivi, ili je to bio marketinški trik tadašnjeg šefa dramskog programa Milana Štrljića, koji je dobro znao da će Frljićevim dolaskom dobiti na publicitetu?

- Možda je Štrljić na početku zaista pozvao Frljića radi publiciteta, ali problem je bio u tome što on zapravo nije znao tko je Frljić i što od njega može očekivati, a kamoli dobiti. Frljić je umjetnik koji reagira na današnje vrijeme i u svojim predstavama mora iskazati svoje stajalište o problemima društva koje nas okružuje. To iznimno cijenim, jer i ja smatram da kazalište mora odgovarati na izazove društva. Kad je Frljić završio predstavu, to je za Štrljića očito bilo previše. Osjećao se uvrijeđenim i povrijeđenim, ne samo na osobnoj razini, nego vjerojatno i zbog nekih političkih prijateljstava, te ju je odlučio zabraniti. To je bio prvi slučaj cenzure u hrvatskom kazalištu od osamostaljenja zemlje. To je, naravno, izazvalo veliki skandal, koji je i nas glumce jako iscrpio, a predstava je gurnuta u drugi plan. Počelo se raspravljati o tim tzv. šokantnim scenama u kojima se govorilo o zločinima u Lori i Sanaderovu govoru, a zapravo ideja uopće nije bila da napravimo šokantne scene radi toga da nekoga šokiramo nego smo htjeli progovoriti o važnim pitanjima za Hrvatsku. Mislim da je predstava imala veliku težinu i značaj, a meni je pomogla da jako napredujem kao glumac.

U “Bakhama” ste nosili mesni kaputić od goveđih odrezaka, što je bila, kako ste jednom izjavili, vaša ideja. I to je neke šokiralo. U čemu je bila simbolika tog sirovog mesa?

- Tekst “Bakhi” vrlo je krvav i pun mesa, jer govori o bakanticama koje su trgale živo meso sa stoke i bacale naokolo, tako da je taj moj mesni kaputić i na toj prvoj tekstualnoj razini bio potpuno opravdan. Međutim, u toj predstavi mi smo se bavili i zločinima iz naše novije povijesti, koji su, na žalost, počinjeni i s hrvatske strane u Lori, a bili su godinama gurani pod tepih. Govorili smo i o ostalim stranputicama hrvatske vlasti i apostrofirali smo, kao i u “Kralju Edipu”, pitanje odgovornosti, koja se prešućuje i zanemaruje. Htjeli smo preispitati te krvave slučajeve i u prvi plan staviti pitanje odgovornosti, koje je posebno važno za ljude u Splitu i okolici, jer su oni morali biti izravno uključeni ili posredno povezani s tom pričom. To je važno zbog težine tog zločina i simboličkog oslobađanja tih ljudi od grijeha. Taj moj mesni kaputić proizišao je iz visoke kreativnosti – bio sam izmučen od posla i svoje glumačko meso trošio sam do krajnjih granica pa sam htio kroz predstavu provući i neku komponentu svog glumačkog mesa, koje truli, a ima potrebu za obnavljanjem. Na simboličkoj razini to je značilo skidanje stare glumačke kože i stavljanje nove, a uključene su bile i politička i perforativna dimnezija. No neki su vam zamjerili da se razbacujete mesom dok milijuni ljudi gladuju... - Nipošto nisam htio šokirati niti se razbacivati mesom. Ljudi moraju naučiti čitati značenje predstave i općenito umjetnosti, ići iza prvog plana i ne gledati doslovno. Na žalost, ljudi nisu odgajani da znaju prepoznati simboličko značenje u kazališnim predstavama i doći do prave poruke, ne shvaćajući da kultura ima veliku težinu u razvoju čovjeka, ali i čitavog društva, jednako kao što je ima i sport. Kultura i njena duhovnost važni su segmenti života, koji omogućuju ljudima da na drukčiji - profinjeniji, dublji i važniji način promatraju svijet oko sebe.

U međuvremenu ste glumili i u nekim serijama, primjerice, “Mamutici”, no stječe se dojam da vam redatelji, usprkos uspjehu u kazalištu, nisu nudili puno uloga. Je li to bio razlog zašto ste prihvatili ponudu frakcije čuvene američke kazališne trupe Goat Island i godinu dana živjeli na relaciji Chicago - Zagreb?

- Upoznao sam ih u Zagrebu, gdje su gostovali sa svojom zadnjom predstavom “The Last Maker”. Odlučili su raskinuti 20-godišnju suradnju i osnovati novu grupu Every House Has a Door, gdje bi surađivali s različitim umjetnicima iz cijelog svijeta. Nakon što sam pohađao njihovu dvotjednu radionicu u Teatru itd., pozvali su mene i moju kolegicu, plesačicu i koreografkinju Selmu Banich, da im se pridružimo u novom projeku “Let Us Think of These Things Always...”, To što rade naziva se "devising theatre", a obuhvaća tekst, ples i glumu. Tretiraju kazalište gotovo kao znanstvenu disciplinu. Polazišta su nam bili Ingmar Bergman i Dušan Makavajev, koji su funkcionirali kao dvije važne točke za američku kulturu i kulture s ovih prostora, svojevrsni most između nas, no svatko od sudionika donosio je vlastite ideje i zatim smo sve to slagali u cjelinu. To mi je bilo apsolutno novo iskustvo, jer se predstava ne temelji na tekstu, nego on nastaje u procesu rada. Snimili smo i film, koji ne prati predstavu nego donosi i nešto novo. Premijera i prve izvedbe bile su u Muzeju suvremene umjetnosti u Chicagu, igrali smo i na kazališnom festivalu u Austinu u Teksasu, zatim u siječnju iduće godine idemo na kazališni festival u New Yorku i onda slijede gostovanja po Engleskoj. Htjeli bismo predstavu prikazati i u Hrvatskoj.

Počeli ste glumiti sa šest godina kod Zvjezdane Ladike. Što je bilo presudno da se odlučite za glumu?

- Kao dijete sam bio jako znatiželjan i morao sam sve proći, od sporta do glazbe, tako da sam po prvim pokazateljima trebao biti slikar. Kao klinac provodio sam dane nad platnom i slikao, čak sam imao nekoliko samostalnih izložbi i o meni je kao dječjem slikarskom vunderkindu snimljen dokumentarac. No ta se inspiracija potrošila i nestala, a u međuvremenu sam se počeo baviti glumom i s vremenom, posebno u XVII. gimnaziji na Gornjem gradu, postalo je očito da ću ići na Akademiju dramskih umjetnosti. No prvo sam upisao pravo, ali od toga nije bilo ništa, a onda iduće godine glumu.

Iako ste glumili i u nekim filmovima i TV serijama, najviše uspjeha postigli ste u kazalištu. Znači li to da je teatar vaš glavni izbor?

Nesuđeni slikar U djetinjstvu je imao nekoliko samostalnih slikarskih izložbi- Apsolutno ne! Kazalište nudi potpunu glumačku katarzu, ali sebe ne doživljavam isključivo kao kazališnog glumca. Film je moja velika i zasad neostvarena želja. Glumio sam, uz taj film u Chicagu, u američko-britansko-hrvatskoj koprodukcije “The Dule” po Čehovljevoj noveli, te u jednom slovenskom filmu. Jako bih se želio okušati na filmu, ali još uvijek pokušavam shvatiti na koji se način ulazi u hrvatski film.

Bavite li se i nekim drugim aktivnostima osim glumom?

- Imam psa, smeđeg labradora, kojeg s radošću šećem, bavim se sportom i uvijek nađem vremena za čitanje knjiga i gledanje filmova. Više ne slikam, ali se bavim fotografijom i stalno obilježavam zanimljive i meni posebno drage trenutke.

Po godinama spadate u digitalnu generaciju, koja bi po definiciji trebala suvereno korespondirati s duhom vremena, Facebookom, društvenim mrežama... Jeste li opčinjeni takvim novitetima?

- Moram priznati da nada mnom nije zavladalo digitalno doba. Funckioniram, kao i većina ljudi, u tom svijetu, ali dugo sam odbijao postati dijelom digitalne revolucije. Čak jako dugo nisam htio kupiti digitalni fotoaparat nego sam radio sa starinskim, koji ima film. Ni danas nisam izgubio duh prošlog vremena, a mislim da nikada i neće izići iz mene. Ponekad mislim da sam rođen u pogrešno vrijeme i da sam trebao živjeti u nekom ranijem dobu. No uvijek pokušavam uzeti najbolje iz obaju vremena.

Stalno se spominje da je svijet hrvatskog kazališta isprepleten utjecajima raznih klanova i da se tu sukobljavaju interesi raznih grupa. Kako se snalazite u toj džungli?

- Ne volim govoriti ni o klanovima ni o sukobima. Uvijek sam pokušavao izgraditi vlastiti put i individualnost, a kloniti se klanova i tračeva. Kao samostalnom umjetniku smeta mi model financiranja hrvatske kulture, a osobito abnormalni nerazmjer u financiranju između institucionalne i nezavisne scene, koja je životnija, a često zanimljivija i kvalitetnija od institucionalne. To je velik problem i volio bih doživjeti promjenu na tom području.

Budući da ste uglavnom glumili u angažiranim predstavama, koliko vam je u teatru bitna političnost?

- Mi građani moramo biti osviješteni i angažirano se odnositi prema svijetu u kojem živimo. Na žalost, građanski se aktivizam izgubio u zadnje vrijeme, ljudi nemaju osjećaj odgovornosti prema budućnosti. Kazalište danas nema toliku snagu da može promijeniti situaciju, ali mora ustrajati na "kazivanju", prokazivanju situacija i društvenih problema kako bi nakon toga i sami mogli nešto učiniti. Mi sami moramo nešto činiti, moramo sami biti ta promjena. Bez toga kazalište nema svrhu.