Academia Cravatica - jedan od najneukusnijih projekata u javnom prostoruLjetos je Zagrepčane i sve one koji se kreću gradom zaprepastila pojava nekoliko, teško mi je to i napisati, skulptura kravata. Možda ne bi bilo lako na prvi pogled shvatiti o čemu je zapravo riječ, ali autori projekta su na postament tih skulptura stavili legendu koja popisuje organizatore, realizatore i tvorce. Naslovljen “KravatArt – Zagreb grad koji veže”, projekt je ubrzo predstavljen u tiskanim i elektronskim medijima i na web portalima, uz relativno malo reakcija i komentara javnosti, osim na platformama socijalnih mreža gdje ga se uglavnom komentira s gomilom strasnog gađenja, nelagode i bunta. Jedini stručnjaci upitani za komentar u medijima, koliko ja znam, bili su dr. Snješka Knežević i dr. Zvonko Maković, koji su oboje, barem u obimu u kojem su mediji njihove izjave prenijeli, izrazito negativno ocijenili pojavu kravata na zagrebačkim trgovima i onu jednu na zagrebačkom aerodromu, lokacijama na kojima se kravate mogu vidjeti.

PROJEKT JE PREDSTAVLJEN kao zajednički, nastao u suradnji Turističke zajednice grada Zagreba i Academiae Cravatice i njezina predsjednika i tajnika Dina Bedrine, prema ideji Marijana Bušića, vlasnika tvrtke Potomac d.o.o. koja se bavi proizvodnjom kravata, i realiziran u suradnji s nekoliko živućih umjetnika (Petrom Ujevićem koji je skulpture kravata modelirao i realizirao te Matkom Vekićem, Igorom Gustinijem, Stjepanom Šandrkom i Ivanom Gregovim koji su kravate oslikavali), te na koncu realiziran i javnosti predstavljen posredstvom Nikole Albanežea, višeg kustosa muzeja kravate u osnivanju. Napominjem da organizacije i pojedinci uključeni u projekt na svojim web stranicama nemaju gotovo nikakve podatke o ovim kravatama i baš niti jednu fotografiju. U projektu sudjeluje i lani osnovana kravat- pukovnija, koja vikendima u podne vrši smjenu straže i ophodnju užim središtem grada. Cjelokupni napor poduzima se da bi se Zagreb promovirao kao “svjetska prijestolnica kravate”. Tek na ovo posljednje reagirali su plemenitaši Plemenite općine Turopoljske, optužujući Zagreb za krađu identiteta i kićenje tuđom kravatom. Zahvaljujući ljetnoj sezoni i nedostatku drugih vijesti, mediji su prepuni ove svađe.

KRAVATA SE VEĆ godinama, valjda u nedostatku drugih dokaza, koristi kao krunski dokaz uljuđenosti nacije. Što se mene tiče, ako to ne shvatimo preozbiljno, u tome nema ništa loše, i doista, popularizaciju kravate možemo zahvaliti Marijanu Bušiću koji neumorno promovira svoju ideju i svoje proizvode. Dapače, kravata je dovoljno nevažna i dovoljno prepoznatljiva da se njome može igrati i Academia Cravatica i Turistička zajednica, pa čak i Sabor, koji je 18. listopada proglasio nacionalnim Danom kravate. Saboru valjda svatko ima pravo poslati prijedlog za proglašenje dana ovoga ili onoga, ali zanimljivo je da je baš kravata uspjela proći saborsku proceduru i da je odluka potpisana 17. listopada, a prvi Dan kravate bio je proslavljen već 18. listopada 2008. godine.

TAKO VEĆ GODINAMA pratimo popratne akcije vezane uz slavlje kravate, jedne se godine radilo o najdužoj kravati na svijetu vezanoj oko pulske Arene, druge godine o nekoj crvenoj niti oko čitave Hrvatske te kravatama vezanima oko spomenika, kamenih i brončanih vratova raznih spomenicima nagrađenih velikana, od Orlanda u Dubrovniku do Šenoe u Zagrebu. S manje ili više ukusa, te su akcije uglavnom bezazlene, iako se javnost uvijek pita: tko to sve plaća? No ove godine Academia Cravatica nas je pomela jednim od najneukusnijih projekata u javnom prostoru viđenih u posljednjih 20 godina. Kravate koje strše po zagrebačkim lokacijama neukusom su daleko nadmašile bezazlenost ove igre. Javnost se više ni ne pita tko to sve plaća, već može li život u ovoj sredini biti nelagodniji nego što jest? Moji kolege koje su mediji pitali za mišljenje o projektu, naveli su niz razloga zbog kojih ove skulpture bude nelagodu u nama, od krivo pretpostavljenih osnova građenja kulturnog, urbanog ili nacionalnog identiteta, do pitanja odlučivanja o korištenju javnog prostora, dakako i financiranju projekta. Moja nelagoda probuđena je očajnim likovnim rješenjem cijelog projekta i svim značenjima koje projekt nosi u sebi. Ove skulpture od stiropora prelivenoga poliesterom, koje bi trebale stajati do sredine prosinca u Zagrebu, prije svega nisu prepoznatljive kao kravate nikome osim nama kojima već 20 godina usađuju kravatizam. Jedna je oslikana glagoljskim znakovima i nazvana Totem, i jasno govori da je u tom projektu sve neprikladno i da bi sve trebalo biti ljepše i starije od originala. Ni motivi drugih slikarija na kravatama nisu ništa bolji, jedna je oslikana uzorkom s jedne i likom psa dalmatinca s druge strane iz potpuno nerazumljivih razloga; treća je naslovljena “Pozdrav iz Dalmacije”, na što nisam čula da su Turopoljci imali primjedbe, ali to već spada u domenu percepcije i razumijevanja likovnosti općenito; a četvrta je naslovljena “Dobrodošlica”, što zbog svoje lokacije u zračnoj luci još jedino ima nekog smisla, ali odmah upućuje na projekt koji će vas ljetos u Zagrebu daviti kravatama.

NIGDJE NIJE NAVEDENO tko je i kojim kriterijem izabirao umjetnike i motive za ovaj projekt. Možemo samo procijeniti da nije bilo nikakvog kriterija, da se radi o narudžbama, valjda po nekom klasičnom rodijačkokumsko- školskofrendovskom principu, jer se ni jedan stručni princip iz ovoga projekta ne nazire. Kravate će biti tu do prosinca, ali problemi na koje one ukazuju ostat će s nama i ubuduće. I dalje će se prisutnost kulture javnosti činiti irelevantnom jer javnost smatra da kultura i politika ničim nisu povezane; pa tako švrljajući po podacima o ovom projektu mogu zaključiti da je saborska odluka o proglašenju nacionalnog Dana kravate zapravo samo rezultat jedne privatne inicijative kojom se pomaže promocija proizvoda jedne tvrtke. Čak i kad ta tvrtka osnuje neproftinu organizaciju, ova se uvelike financira sponzorskim sredstvima državnih poduzeća; uspijeva animirati TZ grada Zagreba za svoju akciju za koju nečijim odobrenjem koristi javni prostor u kojem bez objavljenih ili prepoznatljivih kriterija angažira ljude da sudjeluju u loše zamišljenom i još lošije realiziranom projektu. Gledajući ove teško prepoznatljive kravate, publika će kao i uvijek misliti - ako nešto ne razumijem, to mora biti umjetnost, a budući da je to suvremena umjetnost, mora biti ružno, ne uviđajući da postoji razlika između živućih i suvremenih umjetnika. I da kao svi koji misle da mogu to napraviti sami kod kuće, tako i protagonisti ove priče o kravati misle da mogu ovakav projekt napraviti bez uplitanja znanja. I zato su optuživani da falsificiraju brojne segmente društvenog identiteta, nagrđuju prostor i promoviraju loše vrijednosti loše smišljenim i loše realiziranim projektom.