Bilić traži još jednu priliku da vrati sve izgubljenoPrije dva tjedna Slaven Bilić proslavio je petu obljetnicu otkako je postavljen za izbornika hrvatske reprezentacije. Bilo je to pet fascinantnih godina jer ni jedan izbornik u svojoj prvoj godini nije bio toliko slavljen, a u posljednjoj ne toliko omalovažavan koliko odbačen od onih koji su se kleli u njega. Izbornik koji je u prvoj godini bio hvaljen jer je u reprezentaciji promovirao nove igrače kao što su Luka Modrić i Eduardo da Silva, koji je roker s vlastitim bendom, koji kažnjava reprezentativce koji lumpaju do zore u narodnjačkom klubu, koji je tetoviran i koji je Englezima u lice rekao da im je igra na Svjetskom prvenstvu 2006. bila “čisto sranje”, koji se razveo a da tabloidi nisu rastezali tu priču i kojeg bi svaka majka poželjela za zeta, taj izbornik uspio je za četiri godine sve to prosuti, toliko da novinari danas na njemu treniraju loše pjesničke izraze kojima bi opisali njegovo stanje.

U NAJVEĆEM BROJU slučajeva radi se o novinarima koji su mu medijskom promocijom pomogli da postane izbornik i koji su godinama zatvarali oči pred onim što se moglo naslutiti da će se dogoditi, a sada se svemu čude. Bilić je od prvog dana izbornikovanja pokazao da je jako tašt i da jednako puno drži do toga što mediji pišu o njemu. Kad je Nacional u listopadu 2006. objavio tekst o posljednjih osam godina u životu Slavena Bilića, koji se temeljio na činjenicama i ničem osim njih, on je nazvao autora teksta i davio ga gotovo pola sata da je tekst sramotan, a na pitanje “Što je netočno u tekstu?” odgovorio je: “Sve je točno, ali je teksttendenciozan i ja znam tko stoji iza njega.” Tek tri godine kasnije Bilić je u jednom intervjuu priznao da je čitao sve što se piše o njemu, ali da u posljednjih godinu dana to više ne radi. Pitajte je li prestao čitati i Igora Flaka, novinara Večernjeg lista, koji mu je uvijek davao bezrezervnu podršku. Nakon što je napisao da Bilić kao izbornik nije trebao svoju menadžersku agenciju “Nane Sport” prebaciti na svog brata, nego ju je trebao privremeno, dok je izbornik, ugasiti, Bilić mu je na sljedećem susretu pokazao što misli o tom tekstu.

BILIĆEVA TAŠTINA bila je dobro hranjena nepune dvije godine njegova izborništva, kad se hrvatska reprezentacija s lakoćom i prilično euforično 2008. plasirala na Europsko prvenstvo, pri čemu je u kvalifikacijama dva puta pobijedila Englesku, a to što je u prijateljskoj utakmici u Splitu izgubila 0:3 od Nizozemske nikog nije zabrinjavalo. A onda je došla četvrtfinalna utakmica u Beču protiv Turske, 21. lipnja 2008. godine, kada ne samo da je realno slabija Turska jedanaestercima pobijedila Hrvatsku, nego se pokazalo da je Bilić lošiji izbornik od mnogih starijih i iskusnijih kolega, u tom slučaju od Fatiha Terima. Terim je tada imao 55, Bilić 39 godina, Terim je vodeći Galatasaray osvojio 2000. Kup UEFA-e, nakon toga trenirao je Fiorentinu, Milan i ponovno Galatasaray, dok je Bilić 2002. pola sezone vodio Hajduk, a u ljeto 2004. postao je izbornik mlade reprezentacije koju nije uspio odvesti na završni turnir Europskoga prvenstva. Terimovo iskustvo, unatoč slabijim igračima, pobijedilo je Bilićevo neiskustvo. U tom trenutku nije bilo razloga za Bilićevu smjenu. Em je on govorio da se u četiri godine najbolje može obaviti posao, em su svi nogometni stručnjaci govorili da će na Svjetskom prvenstvu 2010. hrvatska reprezentacija po godinama biti najzrelija. Da Silva će imati 27, Olić 30, Kranjčar 26, Srna 28, Modrić 25, Ćorluka 24, svi će sazrijeti, svi će imati dvije godine iskustva više igrajući pretežno u snažnoj engleskoj ligi, što znači da će pokazati koliko su jaki. Nitko u to nije sumnjao sve dok nisu počele kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Do 10. rujna 2008., kad je u Zagrebu u kvalifikacijskoj utakmici Engleska pobijedila Hrvatsku 1:4. I opet je iskusni izbornik Fabio Capello, koji je tada imao 64 godine, koji je s Milanom četiri puta bio prvak Italije, jednom s Romom i dva puta s Juventusom, koji je s Realom iz Madrida dva puta bio prvak Španjolske, a s Milanom osvojio Ligu prvaka, taktički “provozao” neiskusnog Bilića. Ne može se reći da Bilić nije nešto i naučio.

Budući da je tri gola tada postigao desnokrilni Theo Walcott, sva tri puta prošavši pokraj Utakmice je gubio zbog neiskustvaDanijela Pranjića, Bilić je shvatio da Pranjić ne može igrati lijevog beka i od tada igra lijevog veznog. Svaka škola skupo se plaća. Od tog trenutka Slaven Bilić i njegova reprezentacija, kao i njihova igra, izgledali su oprezno i prestrašeno. Prestrašili su se čak i Ukrajine koju nisu uspjeli pobijediti u dvije utakmice. I opet isti problem, izbornik Ukrajine bio je Aleksej Mihailičenko, pet godina stariji od Bilića, ali i iskusniji, koji je vodeći Dinamo Kijev 2003. bio prvak Ukrajine i koji je vodeći mladu reprezentaciju Ukrajine izgubio tek u finalu U21 Europskoga prvenstva 2006. Onog istog prvenstva na čiji se završni turnir Bilić i njegova mlada reprezentacija nisu uspjeli ni plasirati. Reprezentacija se pokušala spasiti 9. rujna 2009. na utakmici protiv Engleske u Londonu, a Bilić je opet nešto naučio, a to je da mu Nikola Pokrivač ne može igrati lijevog beka. Iako Pokrivač nikad nije igrao na toj poziciji, Bilić je prvo poluvrijeme odlučio s njim iskušati neke varijante. Englezi su postigli dva gola, oba preko pozicije koju je kontrolirao Pokrivač. Ta je škola bila najskuplje plaćena, Hrvatska nije otišla na Svjetsko prvenstvo 2010. Iako je Bilić tvrdio da su četiri godine optimalne za izbornika, iako je HNS i za manje greške smjenjivao izbornike, kao što su smijenili Zlatka Kranjčara 2006., iako je reprezentacija te godine igrala na Svjetskom prvenstvu, Biliću je produžen mandat. U tom trenutku Bilić je pomalo promijenio odnos prema medijima. Do 2008. vrlo je često davao intervjue engleskim medijima, između redaka tvrdio da bi se mogao prihvatiti vođenja nekog engleskog kluba, da bi za hrvatske medije to prešućivao i time radio pritisak na HNS da učvrsti svoj položaj, pa i poveća svoju plaću. Nakon neodlaska na Svjetsko prvenstvo nema više razgovora za engleske medije, najnovije vijesti kažu da je ukrajinski Dnjipro zainteresiran za Bilića.

BILIĆ SE TADA PONAŠAO poput kockara koji je imao mnogo, izgubio sve, a sada traži još jednu priliku da sve izgubljeno vrati. Ne trebate biti kockar da znate kako ta taktika rijetko uspijeva, naročito u ovogodišnjim kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2012. Portugalac Fernando Manuel Santos je 57-godišnji izbornik Grčke koji je još 1998. bio prvak s Portom i iako je reprezentacija Grčke jako loša, bez problema su izvukli neriješeno s Hrvatskom u Zagrebu u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2012. A tek Temuri Ketsbaia, Bilićev vršnjak i izbornik Gruzije, koji je 2008. odveo kao trener ciparski Anorthosis u Ligu prvaka, taj je pokazao da njegovo nogometno znanje vrijedi više od milijuna eura i funta koje zarađuju hrvatski reprezentativci. Gruzija je 26. ožujka ove godine pobijedila Hrvatsku 1:0, a 3. lipnja do 76. minute u Splitu vodila 1:0 protiv Hrvatske i nakon toga primila dva gola. Hrvatska danas, jedva ili nikako, ne može pobijediti Gruziju, 63. reprezentaciju na svjetskoj rang-listi. Hrvatska je na toj listi deseta, a Vlatko Marković, 74-godišnji predsjednik HNS-a, na to ponosno kaže: “Pokažite mi u čemu je to još Hrvatska među prvih deset u svijetu?” Prema starosti predsjednika nacionalnog nogometnog saveza sigurno jest. U ovom trenutku neshvatljivo je da se malo tko odlučuje na analizu i kritiku Bilićeva vođenja reprezentacije i njegova izborničkog znanja. Svi se nešto čude, analiziraju kako se to izbornik zainteresirao za vjeru i velečasnog Suca te zašto je nedavno pustio bradu, a oni koji ga nogometno analiziraju tvrde da Bilić od svih dosadašnjih izbornika ima najveći postotak pobjeda u izborničkoj karijeri. Najveći postotak pobjeda, a reprezentacija prvi put od samostalnosti nije igrala na Svjetskom prvenstvu, dok odlazak na Europsko prvenstvo opasno visi. Bilo bi dobro da netko već jednom kaže da Bilić ne može više kvalitetno voditi reprezentaciju. Neka to učini, recimo, netko iz HNS-a.