Rowan Atkinson još je uvijek popularan zahvaljujući serijama 'Crna guja' i 'Mr. Bean'Rowan Atkinson došao je u londonski hotel “Langham” na intervju za Nacional s imobiliziranom rukom, što je posljedica prometne nesreće 4. kolovoza kad se slupao prebrzo vozeći svoj McLaren F1. Iako smo se pribojavali, nije otkazao intervju, ali to je vjerojatno zato što promovira svoj novi film “Johnny English Reborn”, nastavak popularnog filma iz 2003., koji se u hrvatskim kinima počinje prikazivati 15. rujna. U toj komičnoj varijanti tajnog agenta Jamesa Bonda, Atkinson glumi nespretnog tajnog agenta kojem na neki smiješan način sve na kraju uspijeva. Iako već 15 godina ne glumi u tv-serijama, Atkinson je još uvijek popularan zbog uloga u tv-komedijama “Crna guja” iz 80-ih i “Mr. Bean” iz prve polovice 90-ih koje se neprestano repriziraju.

Posljednja serija koju je snimio bila je “Tanka plava linija” iz 1996. nakon čega se posvetio filmu pa je glumio u dva nastavka filma “Mr. Bean”, dva nastavka filma “Johnny English” te mnogim drugim komedijama. Bez obzira na svoju popularnost, Atkinson ne voli ni slavu ni šoubiznis, privatno je prilično zatvoren, zanimaju ga samo brzi automobili i miran obiteljski život, i pitanje je kako bi se njegov komičarski talent razvijao da mu kolega na fakultetu nije bio Richard Curtis, scenarist serija “Crna guja” i “Mr. Bean” te filmova “Četiri vjenčanja i sprovod”, “Dnevnik Bridget Jones” i mnogih drugih hitova.

On je zapazio njegov smisao za humor pa su njih dvojica kasnije postali autori nagledanijih britanskih komedija.

Čini se da ne volite svoj automobil McLaren kad ga i drugi put uništavate?

- Da, prvi put to je bilo prije 12 godina, što je velik, čak dovoljno dug vremenski razmak. Ne bih vam mogao mnogo toga reći što se ovog puta dogodilo s obzirom na to da još uvijek traje policijska istraga pa u skladu s time ni ja nemam mnogo toga reći. Skrenuo sam s ceste, malo uništio auto, malo uništio sebe, ali i automobil i putnik su dobro.

Zar je automobil “dobro”? Nije tako izgledao?

- Da, bit će sve u redu s njim, što će me, naravno, ipak stajati pozamašnu svotu.

Zašto ste toliko opsjednuti automobilima i brzinom? U novom filmu “Johnny English Reborn” brzo vozite čak i invalidska kolica.

- Volim mehaniku na kotačima, ponajprije na četiri kotača. Na dva baš i ne, ne vozim motore niti ih posjedujem. A četiri kotača, to je nešto u čemu se osjećam vrlo ugodno, vožnja mi pruža nevjerojatno zadovoljstvo. Iako to mnogi misle, nikad nisam želio biti profesionalni vozač automobilskih utrka, ipak sam već bio u godinama kad sam si napokon mogao priuštiti brz automobil. Čak i ne uživam u automobilima i vožnji onoliko koliko bih htio. Znate, svaki put kad trebam snimati film, osiguravajuće društvo mi ne dopušta da vozim. Ne samo tijekom snimanja filma, već mi tri mjeseca prije početka snimanja zabrane vožnju. Dakle, sedam mjeseci godišnje ne dopuštaju mi brzu vožnju, i to je uvijek u ljeto.

Budući da likom Johnnyja Englisha imitirate Jamesa Bonda, mislio sam da je vaš omiljeni automobil Aston Martin.

- Ne, godinama sam kupovao puno automobila, bilo je tu i nekoliko Aston Martina, ali trenutno nemam ni jednog, premda mislim da sam tijekom godina kupio pet ili šest raznih modela Aston Martina. McLaren je moja omiljena marka zbog koje sam sada bolestan, ali sve će biti u redu.

U filmu vozite i model Rolls-Roycea. Koliko vam je on privlačan?

- Kad vam se počne sviđati Rolls-Royce, to je jasan znak da ste ušli u krizu srednjih godina. No moderni Rolls-Roycei, linija Phantom, jako mi se sviđaju, toliko da ih u svojoj kolekciji imam dva. Zato sam i smatrao da bi bilo dobro da Johnny English vozi Rolls-Royce jer to odražava njegovu zrelost, ipak je on gotovo 10 godina stariji u odnosu na prvi dio filma.

U posljednjih 15 godina ne glumite u serijama u kojima ste se bavili aktualnim temama, nego ste glumili u filmovima. Nedostaju li vam tv-serije?

- Većina filmova u kojima sam glumio su bezvremenski, ne bave se određenim razdobljem ili temom. Film nije dobar kontekst za komentiranje ili bavljenje određenim temama jer nešto što biste sada komentirali bit će irelevantno za pet ili deset godina. S druge strane, svijet televizije se promijenio u posljednjih 10-ak godina tako da trenutačno razmišljam o prihvaćanju uloge u jednoj tv-drami koja bi se snimala sljedeće godine. A planiram i ulogu u tragično-komičnoj kazališnoj predstavi koja se ne temelji na Shakespeareu. Ne znam, moram vidjeti.

Znači li to da nikad više nećete biti Mr. Bean?

- Nikad ne reci nikad. Ni ja to neću reći, ali mislim da to ipak nije vjerojatno. Štos je u tome da sam na Mr. Beana uvijek gledao kao na bezvremensku osobu koja ne stari, ali stvarni ljudi stare. Zato je on u međuvremenu postao lik u crtanom filmu. Mr. Beanu nikada niste mogli odrediti godine, on je imao između 25 i 45 godina. A kako ja imam puno više od 45 godina, osjećam da sam s tim likom odglumio sve što sam imao odglumiti. Ne mislim pritom da ga tjelesno više ne mogu glumiti, nego mislim na konceptualnu stranu. To što je Mr. Bean postao lik iz crtića dobar je način da netko postane bezvremenski lik.

Je li istina da vas filmska industrija u stvari uopće ne privlači te da vam je privlačna samo zato što vam omogućuje kupnju, primjerice novih automobila?

- Da, potpuno ste u pravu, kupnja automobila i uživanje u životu. Ne uživam previše u slavi i 'Johnny English Reborn' nastavak je hita iz 2003. godinesvemu što slava donosi, ali uživam u plodovima uspjeha. Šoubiznis shvaćam kao posao, on to za mene i jest. Ne morate voljeti svoj posao da biste ga obavljali, a to je kod mene slučaj. Volim obaviti posao, ali ne uživam u poslu. Iskreno, ne uživam u snimanju filmova, za mene je to vrlo stresno.

Znači li to da vas, kako starite, posao u filmskoj industriji sve više frustrira?

- Pa, sretan sam što sam izoliran od noćnih mora koje imaju ljudi koji moraju prikupiti novac za snimanje filma. Neki ljudi u britanskoj filmskoj industriji provedu 95 posto svog života nastojeći prikupiti novac kako bi obavili svoj posao.

Johnny English je komična verzija Jamesa Bonda. Koji je vaš omiljeni Bond?

- Ne znam, to bi bio križanac Seana Conneryja i Piercea Brosnana. Uživao sam i u izvedbi Rogera Moorea, ponajviše stoga što sam smatrao da je on najbliži Johnnyju Englishu, taj osjećaj samozadovoljstva koji je on nosio u sebi. Zato sam uvijek smatrao da prvi film “Johnny English” nije daleko od filmova Jamesa Bonda s Rogerom Mooreom u glavnoj ulozi, s tim da u filmu “Johnny English” ima više šala.

Kako biste opisali Johnnyja Englisha?

- Johnny English je dobar u srcu, pozitivno razmišlja, ali njegove su ambicije veće od njegovih mogućnosti. On misli da je bolji nego što jest i to je glavna šala filma. On je osoba koja će pokušati preskočiti prepreku, a kad padne, on će to ponizno prikazati kao da je namjerno pao. U drugom dijelu Johnny English je postao malo glamurozniji, više cool i nešto manje glup. Uvijek mi je smetalo što je prvi film neki marketinški stručnjak bio opisao kao “Bean susreće Bonda”, na što bih ja mogao odgovoriti - “Da, ali... ne baš!”

U kojem ste trenutku svog života shvatili da ste talentirani za komičara?

- Kad sam imao 11 ili 12 godina glupirao sam se ispred svojih vršnjaka u školi, a oni su se smijali. No sve do odlaska na fakultet bio sam prilično ozbiljan, e da bi se na fakultetu ponovno počeo glupirati. Tada sam shvatio da je komedija nešto u čemu sam dobar. Tada sam bio akademski nastrojen, prilično bistar, a sjećam se da sam bio grozan u sportu. Zato sam se počeo baviti nečim što mogu, a što drugi ne mogu, i tek sam tada shvatio da je gluma upravo to što tražim.

Vaš humor je sofisticiran. Kako nastaju vaše šale?

- Da, radi se o određenoj vještini, mislim da je najbolje reći da o mom stilu humora treba puno razmišljati. Nastanak šala nazvao bih dvosmjernim procesom. One se sastoje od mene i jednog ili više pisaca. Nađemo se u sobi, nabacujemo ideje, a u razgovoru iznenada nešto iskrsne, bilo s moje bilo s njihove strane. Iznenada, jedan od nas ustane, prošeta sobom i kaže - “Znam!”, i tako ideju počnu teći. Nikad mi ideja nije pala na pamet dok sam sam sjedio u sobi. Glavna ste zvijezda filmova u kojima glumite, uspjeh, dakle, ovisi o vama.

Kad prihvatite ulogu u nekom filmu, razmišljate li o tome koliki će pritisak biti na vama?

- Svjestan sam toga, ali ne razmišljam previše o tome jer sam sve to već prošao. Snimajući filmove o Mr. Beanu i prvi “Johnny English” osjećao sam golem teret odgovornosti, ali valjda jedini način na koji mogu raditi jest taj da neprestano kontroliram proces nastanka filma, prisutan sam od prvog sastanka filmske ekipe do posljednjeg reza u montaži. Kad snimamo, potpuno se predajem projektu iako to možda i nije nužno. Jednostavno, ja sam control freak. Nemojte me zvati perfekcionistom jer perfekcionizam je bolest, prije nego kvaliteta.

Jeste li i privatno control freak, kad završi snimanje filma?

- Kad odem sa snimanja filma, samo se isključim, ne osjećam nikakvu odgovornost, ne osjećam da bih trebao išta kontrolirati. Tada radim samo najnužnije, samo ono što moram, i to ne kontroliram. No to ne volim previše, jer onda to ne napravim najbolje.

Zbog svojih komičnih uloga vrlo ste popularni među djecom. Kako se odnose prema vama kad vas upoznaju?

- Ne znam zašto, ali mnogo stvari koje radim utječe na djecu. Mora da je nešto u meni, nešto što zabavlja djecu i cijele obitelji. Mislim da filmovi o Mr. Beanu i o Johnnyju Englishu spadaju u obiteljske komedije, što je danas rijetkost. Većina današnjih komedija nisu obiteljske komedije, više su posvećene dvadesetogodišnjoj publici. Danas se ne snimaju filmovi u kojima će uživati osmogodišnjaci. Ja to ne radim samo zato da bih iskoristio komercijalnu stranu dječje publike nego prirodno naginjem upravo toj publici. Volim zabavljati širokk dijapazon ljudi, što obuhvaća i djecu. A kad sretnem djecu, ne pretvaram se u nekog od njihovih omiljenih likova, to ne bih radio ni da mi plate. Dobra stvar s djecom jest da se stalno pojavljuju nove generacije, a na sve te nove generacije Mr. Bean očito utječe, oni uživaju u njemu.

Većina komičara ne voli pričati viceve, ne voli zabavljati ljude u društvu. Jeste li i vi takvi?

- Jesam, nikad ne pričam viceve u društvu.