Zubin Mehta u Hrvatsku je stigao na poziv Juliana RachlinaJedan od najvećih dirigenata današnjice kao da je sklon provokacijama. Usred Tel Aviva, unatoč žučnim protestima, njegov je orkestar svirao Wagnera. Mašta o tome da će jednoga dana u Izraelskoj filharmoniji svirati Arapi, a ove godine na glazbeni je festival Rachlin&Friends u Dubrovnik doveo Beogradsku filharmoniju. Preslušavši snimke, izabrao je Mariju KuharŠoša, sopranisticu iz Zagreba, i Ipču Ramanovića, baritona iz Beograda, koji su pjevali duete iz Mozartova “Figarova pira” i “Don Giovannija”.

ZUBIN MEHTA potječe iz Indije, rođen je u tradicionalnoj obitelji Parsa u Mumbaiju. Pripadnost Parsima vjerojatno je odredila njegov odnos prema životu i glazbi, jer se njihova monoteistička religija, čiji je osnivač prorok Zaratustra, zasniva na suprotstavljenosti svjetla i tame, istine i laži, a osnovni je imperativ – misli i govori pozitivno i čini dobro. "Svatko treba iskoristiti svoju priliku u životu", kaže maestro, "a ako ste uvjereni da činite dobru stvar, morate nastaviti unatoč protivljenju. Kad idem na jug Izraela, gdje arapsku djecu podučavam glazbi, znam da me Židovi kritiziraju, ali unatoč tome ja to činim. Izraelska me banka financijski podupire, jer vjeruje u mene i ono što radim.

Danas, unatoč napetosti koja postoji na ovim prostorima, dovesti u Dubrovnik Beogradsku filharmoniju smatram nečim pozitivnim. Ovaj most koji gradimo dovest će do nečeg što je još pozitivnije. A ovo je tek početak. Mislio sam da u Dubrovniku odsviramo obje himne, ali odustao sam od te zamisli, jer je himna nešto nacionalno i zaista bi djelovalo kao provokacija. Jednoga dana, kad oba predsjednika budu prisustvovala koncertu, a ne samo Ivo Josipović, mi ćemo to učiniti." Mehta ne pristupa glazbi samo kao umjetnosti čija je jedina svrha ona sama, nego želi da ona ima misiju: "Vrlo je jednostavno – volim prenositi dobar osjećaj. Britanci su tri stotine godina bili u Indiji. Ne želim vam pričati kako je to izgledalo, ali mi smo danas prijatelji. Izrael i Njemačka, naravno, nitko nije zaboravio što se u nedavnoj povijesti događalo, ali oni surađuju. Stvari moraju ići naprijed, inače potvrđujemo da je loš dio prošlosti bio u pravu. Takvo razmatranje više je u mojem shvaćanju kao Indijca nego kao Parsa. Smirivati, a ne pogoršavati situaciju, u indijskom je vjerovanju gdje se teži unutarnjem miru."

TOLERANCIJA PREMA različitosti kod Mehte potječe još iz njegova djetinjstva dok je u Mumbaiu pohađao školu koju su vodili španjolski isusovci na engleskom: “Mojim roditeljima bilo je jako važno da dobijemo dobro obrazovanje. U razredu nas je bilo 40 učenika i tu su bili hindusi, Sikhi, muslimani, Parsi, židovi i kršćani. U toj školi vrlo sam rano stekao poštovanje prema različitosti." Zubin Mehta kaže da je za most prema zapadnoj kulturi i njegovu ljubav prema srednjoeuropskoj glazbi bio zaslužan njegov otac Mehli, koji je sam naučio svirati violinu i, kako bi se usavršio, otplovio je u Ameriku. Kad se vratio iz New Yorka, s još se više žara nastavio baviti glazbenim životom Mumbaija. Zubin Mehta kaže da je njegov otac bio "čudo", jer u njegovoj obitelji nitko nije imao nikakva doticaja s kulturom Zapada. Mehli Mehta došao je u kontakt s europskom kulturom tek kasnih 20-ih godina kad su europski glazbenici gostovali u Indiji. "Kad je 1927. veliki violinist Jascha Heifetz prolazio kroz Mumbai, moj ga je otac sreo na teniskom meču i nije mogao vjerovati da je sviranje violine tako lako da možete danju igrati tenis, a navečer svirati Paganinijev violinski koncert. Ratni engleski muzički amateri, zatim židovski izbjeglice, uglavnom liječnici i pravnici, svirali su komornu glazbu u našoj kući, što je bila velika tradicija srednje Europe. Ti su amateri osnovali orkestar koji je vježbao u mojoj kući, a ja sam im pisao notne transpozicije. Orkestar je bio sastavljen od Parsa amatera, katolika iz Goe i židovskih izbjeglica za gudačku sekciju, dok su na udaraljkame mornari svirali u uniformi. Moj je otac bio prva violina, dok je na čelu bio belgijski dirigent. Da nije bilo mog oca, ne znam što bih radio u životu."

RODITELJI SU ODLUČILI da Zubin studira medicinu i ništa drugo nije dolazilo u obzir. Tradicionalno su, za obitelji u Indiji koje pripadaju određenoj kasti, prihvatljiva samo neka zanimanja. "Odrastao sam s glazbom i nakon što sam prošao tri semestra na medicini, shvatio sam da to nije za mene i rekao da bih se želio posvetiti glazbi. 'Ako želiš, možeš', rekao je otac i počeo me podučavati violinu. No ja sam od početka znao da želim biti dirigent." Tako se s 18 godina našao u Beču na studiju dirigiranja. "Ondje je bio moj tri godine stariji bratić, koji je došao kao izbjeglica iz Šangaja, i moji su roditelji imali povjerenja u njega."

JEDNA KONTROVERZNA priča zanima Zubina Mehtu: kad se cionistički lider Haim Arlosoroff iz Pod ravnanjem maestra Mehte izvedena su djela Mendelssohna, Mozarta i BrahmsaNjemačke vratio u Palestinu pod britanskom upravom, doveo je sa sobom njemačku katolikinju s kojom je živio u kibucu; kad su u Njemačkoj nacisti osvojili vlast, nju je ponio nacionalni osjećaj i napustila je Arlosoroffa, a vrativši se u Njemačku postala je gospođa Goebbels. “U Izraelu nema grada ili sela bez Arlosoroffove ulice. A on je živio u kibucu s gospođom Goebbels. To je tema!" Danas 75-godišnji Mehta bio je na čelu mnogih orkestara, simfonijskih orkestara Montreala, New Yorka, Los Angelesa, Münchena, Valencije. Bio je najmlađi dirigent Bečke i Berlinske filharmonije, a već pedeset godina vodi Izraelsku filharmoniju, čiji je doživotni šef-dirigent. U lipnju 1994. u opkoljenom Sarajevu, na ruševinama razorene Narodne biblioteke, ravnao je Sarajevskim simfonijskim orkestrom i zborom koji su izvodili Mozartov "Rekvijem". "Kad sam prvi put došao u Tel Aviv, moj kolega Daniel Barenboim poveo me u šetnju. Tamo svi govore u isto vrijeme, živo je na ulicama kao u Mumbaiju i osjetio sam kao da sam kod kuće. Izraelska filharmonija ima odgovornost pokazati svijetu lijepu i plemenitu stranu Izraela. Mi mnogo i posvuda putujemo, a već i prije kraja hladnog rata posjetili smo Sovjetski Savez, Poljsku, Kinu, Indiju.” Bilo je mnogo komentara u svjetskom tisku o Zubinu Mehti povodom sviranja Wagnerove glazbe u Izraelu. “Sviranju Wagnera nije bilo mnogo otpora. Dva člana orkestra koja su preživjela koncentracijski logor nisu u tome htjela sudjelovati. Na kraju koncerta, kad smo svirali Beethovena, obratio sam se publici i rekao da mislim da živimo u demokraciji, gdje govorimo i jedemo što želimo i da trebamo izvoditi Wagnera i tko želi napustiti auditorij, neka izvoli. Svi su ostali, ali je najprije bila napeta tišina. Jedna je osoba rekla – 'Vi to nećete svirati!', a netko je odgovorio i počela je svađa. Mi smo počeli i kad smo u miru 'Lieben Toth' priveli kraju, nastale su ovacije. Ali dobili smo 'poruku'. Jedan me policajac prepoznao na ulici i rekao mi: 'No Wagner! Moj otac ima broj ovdje' - i pokazao mi na ruku. To mi je slomilo srce. Ne sviramo više Wagnera u Izraelu, jer još uvijek u publici sjede ljudi s tetoviranim brojem. Nisu oni protiv Wagnerove glazbe, ali ne žele biti vraćeni u doba terora kad su ga morali slušati u logoru. No moram biti jasan. Izraelska vlada nikada nije uložila protest, a njihov radio puštao je Wagnera prije nas."

U SVOJOJ AUTOBIOGRAFIJI "Partitura mog života", koju je pisao na njemačkom, Mehta otvoreno govori o svom privatnom životu. U prvom je braku bio s kanadskom sopranisticom Carmen Lasky s kojom ima dvoje danas odrasle djece. Dan nakon njegova vjenčanja umro je njegov 91-godišnji djed Naorogji, kojega su Mehtini roditelji doveli u Manchester. Nakon šest godina braka rastao se 1964., a dvije godine potom Carmen se udala za Zubinova brata Zarina, s kojim ima također dvoje djece. Zubin se pak 1967. oženio bivšom filmskom glumicom Nancy Kovack, koja je ovih dana s njim bila u Dubrovniku, plava i stasita poput Walküre uz pratnju svite ušetala je prije koncerta u gledalište između Kneževa dvora i dubrovačke katedrale. Zubin Mehta priznaje da se kaje što ju je prije 20 godina povrijedio, kad se iz jedne njegove paralelne veze rodio sin Ory koji danas živi u kibucu. Ory nije njegovo jedino izvanbračno dijete. Između dva braka rodila se Alexandra koja danas živi u Los Angelesu i Nancy se puno brinula o njoj dok je odrastala. Tako je taj Pars iz Mumbaija, poliglot, koji nije postao doktor medicine, ali je kao mladić pjevao u zboru Musikvereina, postao građaninom svijeta. "Građanin svijeta je divan izraz, ali ja se osjećam kao kod kuće na barem šest odredišta. U L.A.- ju živim od 1962. i zahvalan sam Americi na onom što me naučila. Mislim pritom na američke glazbenike. No ja ne mogu promijeniti svoju nacionalnost, ne mogu postati Amerikanac, iako je moja supruga Amerikanka. Na prvom mjestu ja sam Indijac. Jako je važno imati osjećaj vlastite pripadnosti, a onda možete biti bilo gdje. Kad odem u Indiju, zaista osjetim da sam kod kuće."