Objavljeno u Nacionalu br. 338, 2002-05-08

Autor: Denis Latin

Elementa latina

Hrvatski političari nisu sposobni čak ni prepisati europska rješenja

Da bi Hrvatska poskočila poput Irske, hrvatski bi političari morali postići konsenzus o uspostavi nepristrane vladavine prava koja bi se primjenjivala na sve podjednako, uključujući i one manjinskoga etniciteta, stranog državljanstva, pa i njih same, no s ovakvim pravosuđem i ovakvim političarima to je nemoguće

Denis LatinDenis Latin“Mislim da je Hrvatska na dobrom putu i vjerujem da će uskoro, ako nastavi s dosadašnjom implementacijom ackuisa, biti u skupini s Bugarskom i Rumunjskom. Ipak, zamijećeno je da administracija nije spremna za opsežan posao koji je čeka i stoga sam ministru Mimici predložio projekt obuke u Vladi Baden-Wurttemberga kako proces stabilizacije i pridruživanja ne bi zaostajao. Čini se da su najveći problemi na području pravosuđa”, izjavio je ovih dana dr. Christoph E. Palmer, ministar za europske integracije njemačke savezne države Baden-Wurttemberga. Objektivni i distancirani promatrač vjerojatno je vrlo precizno i istinito dao točnu ocjenu hrvatskog napretka ka punopravnom članstvu u Europskoj uniji.
Europa je za Hrvatsku, ionako, oduvijek bila samo fraza i putokaz prema boljem životu, opredjeljenje većine građana Hrvatske, zbog kojeg su, među ostalim, napustili državu, smatrajući valjda da će jedino nezavisna hrvatska država moći otvoriti europske horizonte, no izgleda da su birajući svoje predvodnike već dva puta za redom izabrali antieuropejce.
Treba samo pogledati preko plota i vidjeti s koliko se žara i društvene energije implementacijom i usklađivanjem vlastitog zakonodavstva s europskim dugo godina bave naši susjedi Slovenci da bi shvatili kako rangiranje Hrvatske uz bok jedne, za naše predrasudama i stereotipima zaklonjene pogleda za ostale, Rumunjske ili Bugarske, biva objektivnom i istinitom procjenom. Nova hrvatska vlast koja , kako pokazuju neka istraživanja biračkog tijela, vrlo lako može postati stara i omrznuta, europsko opredjeljenje nije shvatila i kao sudbinsko rješenje. Da je drukčije, njeno bi Ministarstvo europskih integracija postalo putokazom, tumačem i usmjeriteljem svih društvenih reformi, a ne tek zakrpa na ionako prekratkim hlačama u kojima nas namjeravaju odvesti u bolju budućnost.
Hrvatska se mora uklopiti u svoje prirodno okruženje jer u protivnom ostaje izolirana, nazadna i samim time anakrona. Kad pokušava primijeniti model irskoga gospodarskog skoka na Hrvatsku, potpredsjednik Vlade Goran Granić ističe: “Oni su postavili tri ključna elementa, a to su: otvorenost, u cjeloj svojoj dimenziji, konkurentnost i stabilnost. To su tri ključne riječi i ako ih prihvatimo, odnosno ako prihvatimo ono što one podrazumijevaju, onda cijeli niz naših današnjih, nazovimo ideoloških rasprava otpada. Ako cijeli sustav postavimo tako da mu u temelju to bude navedeno, onda imamo šansu.”
I Hrvatska doista ima šansu, samo što je redovito ne koristi. Kada ovih dana našu zemlju pohode predstavnici Europskog suda u Strasbourgu i našim pravosudnim stručnjacima dijele lekcije i packe, vrlo se jasno vidi zašto Hrvatska ne želi u Europu i zašto Europa ne želi snažnije k njoj.
Europski je sud za ljudska prava dosad zaprimio 307 tužbi hrvatskih građana. Najzanimljivija je ona bračnog para Kutić zbog nemogućnosti pristupanja sudu, a koju je sudska instanca riješila presudom zbog nepostojanja pravne norme kojom se štite prava građana.
Radi se upravo o onoj stabilnosti, otvorenosti i konkurentnosti o kojoj govori potpredsjednik hrvatske vlade. Kojem bi to zdravomislećem Europljaninu palo na pamet da ulaže u zemlju u kojoj je Zakon o obveznim odnosima, kojim se regulira odgovornost za štetu nastalu zbog nasilja, terora, javnih demonstracija i manifestacija, parlament koji se smatra ozbiljnim i odgovornim pred vlastitim narodom stavio izvan snage.
“Europski sud je ustanovio da je vođenje postupka u Hrvatskoj problem”, kaže Lidija Lukina-Karajković, zastupnica hrvatske Vlade pri Europskom sudu za ljudska prava. Drukčije rečeno, Hrvatska je po svom pravosudnom sadržaju, još više po praksi, problematična zemlja i upravo u tome leži nemogućnost kopiranja irskoga gospodarskog skoka. Da bi poput Iraca poskočili, hrvatski bi političari morali postići konsenzus o uspostavi nepristrane vladavine prava, što bi se primjenjivala na sve podjednako, uključujući i one manjinskog etniciteta, stranog državljanstva, pa i na njih same. Hrvatska će biti otvorena u cijeloj svojoj dimenziji onda kada bude nepristrana ne samo prema onima koji u nju budu željeli ulagati, nego ponajprije prema vlastitim građanima koji će tek tada u nju steći potpuno povjerenje. Umjesto namještena i besadržajna “sukoba” s nemuštim predstavnicima sindikata hrvatska bi politička kasta svoju nekvalificiranu arbitražu i klijentelizam trebala zamijeniti za kvalitetno zakonodavstvo, europsku konkurenciju i sveopći rast standarda koji mora biti svima podjednako dostupan.
Apatija i besperspektivnost, nepovjerenje u politiku kao takvu i nevjera u liberalnu demokraciju kao sustav koji svima omogućava slobodu i ostvarenje vlastitih interesa, svjetonazorskih pogleda i sretna života, problem je s kojim će se sve češće susretati naše političke elite. Činjenica da im iz današnje perspektive svi ti problemi izgledaju nerješivi govori o njihovoj zatvorenosti prema novom, posebno onom što ih prokazuje kao suvišne, neobrazovane i nesposobne.
”Što je pičkice, pičke ste bili prije deset godina, pičke ste i sada, gdje ste bili prije deset godina kad sam ja slavio Prvi maj?”, reći će sindikalnim čelnicima na nedavnoj proslavi u Maksimiru naš “uvaženi” ministar Antun Vujić, demonstrirajući tako cjelokupnu viziju aktualnog političkog vodstva sublimiranu u nešto mekši i jednostavniji ćesićrojskovski balkanski vokabular. Politika je kurva, poručuju nam u sav glas i jedni i drugi, shvaćajući valjda da su im se politički koncepti sasvim potrošili i da dijaloga više nema jer se nema o čemu razgovarati.
Prava je sreća da postoje činjenice i egzaktni pokazatelji te da se ovom narodu može vjerovati više nego onima koji ga imaju namjeru zastupati, varati i potom još i vrijeđati. Narod je redovito pametniji od svojih političara – pokazuje to istraživanje stručnjaka s Instituta za društvena istraživanja o raspoloženju, stavovima i vrijednosnim sudovima mladih u Hrvatskoj, provedeno među mladima od 15 do 29 godina, komparirano s onima što su napravljena još 1986. Izuzetno je zanimljivo percipiranje prioriteta hrvatske politike početkom i krajem 90-ih. Uoči osamostaljenja Hrvatske postotak onih koji su na prvo mjesto stavljali integraciju Hrvatske s EU iznosio je rekordnih 55,7 posto, 1995. pod utjecajem aktualne politike smanjio se na pola – 25 posto, da bi potkraj 90-ih narastao na 35 posto. Osim o zrelosti mladih i neopterećenih ljudi, o prepoznavanju sustava koji im jamči ostvarenje svih životnih ideala – razvidno je kako trulost i agitprop pojedinih režima može značajno utjecati na promjenu vrijednosnih stajališta populacije. Što su režimi autoritarniji i što je njihova vlast i dominacija ugroženija, to je antieuropska propaganda snažnija.
Kako pokazuje spomenuto istraživanje – smanjenje nezaposlenosti, socijalna pravda i sigurnost za sve, osiguranje individualnih prava i sloboda te integracija Hrvatske s EU najvažniji su prioriteti mladih koji su anketirani u posljednjoj godini prošlog stoljeća.
Da bi ih se ostvarilo bilo je dovoljno “prepisati” Europu i prenijeti je u Hrvatsku. Činjenica da to nije učinjeno govori samo jedno – da su europska rješenja i hrvatski političari inkompatibilni, i da je u ovom sastavu njihova koegzistencija neodrživa. Pitanje je tko će prvi odustati.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika