Mate GranićMinistar Picula prvi je put javno progovorio o lošoj koordinaciji hrvatske vanjske politike i o grotesknim situacijama u kojima se često nalaze hrvatski diplomati radi nekoordiniranosti. Organiziran je i sastanak hrvatskih veleposlanika u zemljama EU s najvišim predstavnicima vlasti u Hrvatskoj nakon snažnih kritika oporbe i jednoglasnog zaključka Odbora za vanjsku politiku Sabora. To što je da je o tom velikom problemu javno progovorio i ministra Picula budi nadu da će se riješiti. Iz vladajućih krugova čuje se da je održan i sastanka državnog vrha o problemu koordinacije hrvatske vanjske politike. Ali to nije dovoljno. Osim dobre koordinacije potrebna je i jasna i jedinstvena strategija hrvatske vanjske politike, a posebno u odnosima sa susjedima, s obzirom na europske integracije, ljudska prava i stavove o međunarodnim kriznim žarištima. Bez toga neće biti napretka u hrvatskoj vanjskoj politici.
Posjet ministra Picule Beogradu korak je naprijed u rješavanju otvorenih pitanja između dviju država. Ako se problemi koordinacije hrvatske vanjske politike i jedinstvene strategije hitno ne riješe, u inozemstvu sadašnju vladu nitko neće ozbiljno shvaćati.
Što se tiče europskih integracija, učinjen je korak naprijed, taj proces ima značajnu podršku hrvatske javnosti. Ministar Picula ga ozbiljno vodi. Ali sljedeće važne korake treba učiniti hrvatska Vlada. Ustavni zakon o zaštiti manjina treba uputiti u saborsku proceduru. Treba reformirati pravosuđe, a samo pravosuđe treba djelotvornije funkcionirati. Javna televizija još je daleki cilj, a Vlada treba tješnje surađivati s OESS-om te uz pomoć međunarodne zajednice riješiti i posljednje probleme s povratkom izbjeglica. Kopenhagen se približava, a sa njim i šansa Hrvatske da se odlijepi od ostalih zemalja obuhvaćenih procesom stabilizacije i pridruživanja te da bude prihvaćena u posebnu skupinu zemalja kandidata za EU. Ali bez stvarnog zaokreta u koordinaciji hrvatske vanjske politike, jedinstvene strategije i odlučnosti u provedbi reformi stvarnog pomaka prema EU neće biti.

Vlada i sindikati

Sama sindikalna parola “Promijenite sebe, a ne Zakon o radu”, pokazuje da sindikati više ovoj Vladi ne vjeruju. Unatoč brojnosti sindikalni prosvjedi nisu bili ni agresivni ni rušilački. Najžešća bitka u Maksimiru vodila se za porciju graha, na nju se čekalo satima, to je ono što duboko zabrinjava. Očito je da će se Vladi teško vratiti povjerenje sindikata, te da će i reforma radnog zakonodavstva ići teško bez obzira na najave popuštanja Vlade.
Predstavnici Vlade i vladajuće koalicije podcijenili su sindikalne prosvjede, ali i pokazivali znakove izrazite nervoze. U tome su prednjačili visoki dužnosnici SDP-a, a posebno Slavko Linić, Antun Vujić i Davorko Vidović. Bilo je i situacija na granici incidenta. SDP se teško miri s tim da mu sindikati, koji su mu bili glavni saveznici pri dolasku na vlast, a posebno SSSH, okreću leđa. Nije baš uvjerljivo ponašanje sindikata tumačiti sindikalnim predizbornim ponašanjem. Mnogo ozbiljnija i dublja su ona obrazloženja o kojima ovih dana govori i profesor Josip Županov, da Vlada ne može izvući zemlju iz krize, da je ne može odlučno povesti u reforme te da previše ovisi o međunarodnim financijskim institucijama (MMF, Svjetska banka). Vjerojatno je ipak o tome riječ. Sam Račanov savjetnik Lajos Bokros ovih je dana izjavio da hrvatska javnost i ne zna u koliko je teškoj gospodarskoj situaciji Hrvatska.

Jenin

Međunarodne organizacije za ljudska prava, a posebno Amnesty Inernational i Helsinky Watch, optužuju Izrael za ratne zločine u palestinskom izbjegličkom logoru Jenin. Govori se o 52 poginula civila, uključujući i djecu (ne o nekoliko stotina kao što kažu palestinski izvori). Vijeće sigurnosti UN-a oštro je osudilo djelovanje izraelske vojske te pozvalo glavnog tajnika UN-a da hitno uputi povjerenstvo u Jenin koje bi trebalo istražiti sve okolnosti djelovanja izraelske vojske, uključujući i moguće ratne zločince. Kofi Annan je zaista imenovao respektabilno povjerenstvo, priznato i prihvatljivo u cijelom svijetu: Martti Ahtisaari, bivši predsjednik Finske i međunarodni pregovarač, Sadato Ogata, bivša visoka povjerenica UN-a za izbjeglice, ugledna i visoko cijenjena u svijetu, te Cornelius Samaruga, bivši predsjednik Međunarodnog crvenog križa.
Hrvatska javnost sve ih dobro poznaje, a osobno sam tijesno surađivao sa svim imenovanim članovima komisije. Na zahtjev Izraela komisija je dopunjena stručnjacima za borbu protiv terorizma, ali usprkos energičnim zahtjevima Kofija Annana i cjelokupne međunarodne zajednice, premijer Sharon nije prihvatio povjerenstvo UN-a, a posebno nije prihvaćao da povjerenstvo UN-a po svom izboru razgovara s izraelskim vojnicima i časnicima. To je velika pljuska međunarodnoj zajednici, a posebno UN-u, Kofiju Annanu osobno, komisiji za ljudska prava (ni Mary Robinson nije uspjela doći u Izrael), međunarodnom pravu, ali i SAD-u, kao jedinoj svjetskoj supersili.
Nitko razuman ne dovodi u pitanje pravo Izraela da se bori protiv agresivnog i militantnog palestinskog terorizma te zaštiti sigurnost svojih građana i svoje države. Sjećanja na holokaust još su svježa, a neke radikalne islamske države, nesumnjivo, pomažu palestinskom terorizmu svim sredstvima, uključujući i naoružanje. Ali baš zato Izrael se treba ponašati kao odgovorna i jednakopravna članica međunarodne zajednice te poštovati načela na kojima počiva naša civilizacija i o kojima ovisi naša budućnost, uključujući i budućnost Izraela. Ne mogu jedna pravila važiti za Balkan, a druga za Bliski istok. To je sumrak međunarodnog prava, međunarodne politike, a posebno UN-a. Hrvatska vlada ne može, a niti se to od nje očekuje, riješiti ovaj veliki svjetski problem, ali se može radi vlastite prošlosti (Domovinski rat) i budućnosti jasno odrediti o događanjima u Jeninu i odbijanju misije UN-a.