Objavljeno u Nacionalu br. 340, 2002-05-22

Autor: Nenad Polimac

FILMSKI TRIBUNAL

Jesu li 'Klonovi napadaju' Georgea Lucasa zbilja slabije ostvarenje nego 'Čovjek-Pauk'?

Tek nešto malo više od polovice američkih kritičara dalo je novom nastavku 'Ratova zvijezda' pozitivnu ocjenu. Prestrogi sudovi rezultat su nevoljkosti da se film procjeni iz konteksta u kojem je nastao: plošni likovi, banalne replike i instant akcija dio su šarma koji je serijal imao od samog početka

Toby Maguire u 'Čovjeku-Pauku' ima previše dramskog prostoraToby Maguire u 'Čovjeku-Pauku' ima previše dramskog prostoraPočetak prikazivanja filma “Klonovi napadaju” imat će isto onoliko neočekivanosti i spontanosti koliko su ih imali i izbori u nekadašnjem Sovjetskom Savezu. Poput Moskovljana u doba Brežnjeva, i američka će publika stati u red iz navike ili kulturne prisile, potiho se nadajući da će nova epizoda biti bolja od prošle i sumnjajući duboko u sebi da je čitav taj prenapuhani sustav truo i pokvaren…

'Čovjek-Pauk' dobio je puno bolje ocjene od filma 'Klonovi napadaju' iako je u pitanju slabije ostvarenje: prvi dijelovi serijala kod kritike u pravilu bolje prolaze nego nastavciTako o novoj epizodi serijala “Ratovi zvijezda” piše A. O. Scott, kritičar uglednog New York Timesa i pritom nije jedini koji najiščekivaniji filmski događaj sezone ispraća sa cinizmom i porugom. Prve, vrlo pohvalne recenzije koje je film Georgea Lucasa dobio u američkom tisku – Richarda Corlissa u Timeu i Todda McCarthyja u Varietyju – nisu bile osobito znakovite za ono što će uslijediti. “Tehnološki egzercir kojem manjkaju sočnost i udivljenje”, hladno je proturječio svojim kolegama podjednako meritorni Roger Ebert u Chicago Sun-Timesu, a s njim se složio i Michael Atkinson u Village Voiceu: “Lucas se približio puno više no što je to itko mogao poželjeti jeftinim, štancerskim hollywoodskim SF serijalima tridesetih i četrdesetih godina”. Kada se pobroje zagovornici i oponenti filma – o čemu precizno izvještava web site Rotten Tomatoes – ispada da su prvi tek u neznatnoj prednosti (55 posto ih je dalo filmu pozitivnu ocjenu), a na Internet Movie DataBaseu ovako su sumirali opći kritičarski sud o “Klonovima”: puno je bolji od “Fantomske prijetnje”; dobro je što je omrznuti Jar Jar Binks samo epizoda; nastupi – osobito američkih glumaca – su uštogljeni; dijalozi su krhki; zaplet je razvučen; specijalni efekti i akcijske sekvence su impresivni.

Tko je podozriv prema hollywoodskim visokobudžetnim igrarijama vjerojatno će se složiti sa svime i možda dodati još pokoju otrovnu primjedbu, no je li taj kritičarski konsenzus baš tako objektivan? Kad sam drugi put gledao “Klonove”, film mi je bio podjednako uzbudljiv i poticajan, a ono što me pri prvom gledanju tu i tamo zasmetalo objasnilo mi se kao posve primjereno konceptu cjeline. Svi se žale na krhke dijaloge?! Gdje su im bile uši kad su gledali prve “Ratove zvijezda”?! Kad Han Solo u kontejneru za svemirski otpad izgovori banalnu rečenicu: “Ovo ne sluti na dobro”, on ne izriče neku osobitu mudrost nego repliku kakva odgovara junaku pulp-serijala, a čitav je film bio nakrcan dijalozima tek nešto inventivnijima od onih iz hollywoodskih jeftinjaka od prije nekoliko desetljeća. “Ratovi zvijezda”, međutim, prvi su se dosjetili revitalizirati trivijalne SF sižee, opremiti ih boljim specijalnim efektima i zanimljivijom ideologijom te postigli senzacionalan uspjeh. Kome je tada smetalo što su princeza Leia i Luke Skywalker dvodimenzionalni stripovski junaci?! “Klonovi napadaju” očito su nastali u razdoblju kad to više ne “pali”, pa čim Obi-Wan Kenobi u labirintima planeta Geonosis izusti posve istu rečenicu – “Ovo ne sluti na dobro” – kritičari se mršte i jadikuju da je George Lucas grozan scenarist, međutim, on samo ponavlja prosede karakterističan za čitav serijal (a u konkretnom slučaju se čak i izravno zafrkava, referirajući na prethodni film).

Napadaju ga i zbog troma zapleta. Opet krivo! Jedini problem “Klonova” je što se radnja u njemu izlaže vrlo pregledno, sustavnim paralelnim montažama dviju ili triju usporednih radnji (svaka scena odijeljena je maskama – kao u nijemim i ranim zvučnim filmovima), no da nije tako nitko ne bi shvatio o čemu je u njima riječ. I ovako nisam siguran da najljući oponenti filma razumiju što se odigrava u Republici, što želi predsjednik senata Palpatine, a što opozicija koju predvodi senatorica Amidala te zašto se stvaraju dvije vojske klonova. Zaplet koji je trom ujedno je predvidljiv i dosadan, a komplicirano narativno tkanje “Klonova” ne zavrjeđuje takvu osudu. Još mogu shvatiti da netko u publici zijevne dok mladi Anakin Skywalker flertuje s Amidalom u nekoliko podužih scena na njezinu rodnom planetu Naboo, ali ti su dijelovi dramski ključ predtrilogije, a pritom su i lijepo režirani: što manjka prizoru u kojem njih dvoje razglabaju o nemogućoj ljubavi, a njezina razgolićena ramena u odsjaju vatre sugeriraju putenost kakvu dosad nismo vidjeli u serijalu.

Glumci su, kažu kritičari, uštogljeni. Ne bih rekao. Ponajprije, oni ne dočaravaju likove od krvi i mesa nego protagoniste pulp-serijala i to izvode, uglavnom, vrlo dobro. Njihov dramski prostor puno je skučeniji nego u junaka “ozbiljnije” vrste filmova, a rečenice koje izgovaraju teže jednostavnom sumiranju situacije u kojoj se nalaze. Možete, na primjer, prigovarati mladom Haydenu Christensenu i njegovoj interpretaciji Anakina, no on je intrigantno dočarao istodobno simpatična i antipatična momka koji još ne zna svoje pravo mjesto u ukupnom svemirskom ustroju. Sumnjam da bi netko drugi bolje obavio takav posao. Za usporedbu, opet se prisjetite prvih “Ratova zvijezda”. Sve nas je impresioniralo kako je Lucas odlično odabrao glumce za svoja tri glavna protagonista i bili smo uvjereni da im je to i “labuđi pjev”: svo troje bili su anonimci, likovi su bili kartonski i tek kad je Harrison Ford nastupio u “Otimačima izubljenog kovčega” shvatili smo da je u pitanju zvijezda izvanserijskog formata. No njihovi nastupi u “Ratovima zvijezda” bili su čisto “funkcionalni”, jednako kao i glumačke izvedbe u “Klonovima”. Glede toga ima još jedan problem. U prvoj trilogiji glavni junaci išli su u susret pustolovinama čiji se ishod još nije znao, pa su se njihove dogodovštine doimale uzbudljivije i poletnije. Glavni protagonisti predtrilogije popunjavaju dramske obrasce čiji je ishod dobro znan: odatle možda prigovori zbog uštogljenosti, koji s umijećem glume nemaju nikakve veze.

George Lucas nije redatelj poput Ridleyja Scotta ili Davida Finchera, koji svaku scenu dovodi do vizualno-zvučnog usijanja (bez obzira na to ima li to ponekad smisla ili ne): on pedantno, pregledno i pomalo sporo izrađuje ono što je zamislio, bez straha hoće li ga netko proglasiti staromodnim, a osjetljiv je jedino na reakcije najšire publike i strasnih poklonika. “Klonovi napadaju” iznimno su bogat izdanak serijala, svakako najzanimljiviji nakon filma “Imperij uzvraća udarac”. Čega li tu sve nema?! SF se drsko spaja s vesternom i ratnim filmom (prizor kad Anakin svjetlosnim mačem proreže šator Pješčanih ljudi kako bi spasio majku izravan je citat iz Fordovih “Tragača”, revolverašku vještinu Janga Fetta već smo vidjeli u “Shaneu” i sl.), a uz inspiraciju pulp-žanrovima ima i pozivanja na rimsku povijest. Spektakularna scena u prenapučenoj areni na Geonosisu, u kojoj se Anakin, Amidala i Obi-Wan suprotstavljaju čudovišnim zvijerima-mutantima, samo je priprema za puno ozbiljniju referencu – prizor u kojem predsjednik senata Palpatine, poput Julija Cezara, naizgled odbija imperatorske ovlasti, iako je povukao apsolutno sve poteze kako bi ih dobio te raspustio Senat i ukinuo Republiku. Znakovita je i završna scena u kojoj pratimo vjenčanje Anakina i Amidale, s robotima R2D2-om i C3PO-om kao svjedocima. “Imperij uzvraća udarac” završava slično, sa zagrljenim Lukeom i Leiom, u društvu iste robotske postave. Luke poput Anakina ima umjetnu ruku, ali još ne zna da mu je Leia sestra, a ni dvoje glavnih protagonista “Klonova” ne slute da će im romanca biti kratkotrajna. Tipično, dva srednja filma u njihovim trilogijama završavaju prividnim zatišjem i s mnoštvom otvorenih dramskih odvojaka koji će se rasplesti tek u završnom poglavlju.

Nevoljkost da se film procjenjuje iz konteksta u kojem je napravljen rezultirala je znatno oštrijim sudovima kritičara nego što to “Klonovi napadaju” zaslužuju. Istodobno, “Čovjek-pauk”, ekranizacija istoimena Marvelova stripa koja je u Americi probila rekorde što ih postižu vikend-premijere, dobio je puno bolje kritike iako je u pitanju nešto slabiji film. Za usporedbu, čak 85 posto američkih kritičara dalo je “Čovjeku-pauku” pozitivnu ocjenu, dok je ostatak bio suzdržan ili nesklon filmu. Neosporno, “Čovjek-pauk” ima svojih aduta, a osim toga je i dvadesetak minuta kraći nego “Klonovi napadaju”. Režija Sama Raimija dinamičnija je i vizualno efektnija nego Lucasova, a Tobey Maguire obavio je impresivan posao dočaravajući naslovnog junaka Petera Parkera kao školarca koji se zahvaljujući fantastičnom spletu okolnosti iznenada mora nositi s nadljudskim sposobnostima i postati zakrabuljeni borac protiv zločina. Maguire je svakako superiorniji Christensenu u “Klonovima”, no upravo zato što ima više dramskog prostora: sve počiva na tome u kolikoj će se mjeri publika poistovjetiti s njegovom interpretacijom, što je zadatak koji Christensenu uopće nije ni bio postavljen. Maguire se čak podmetnuo za zakrpu prilično očitih nezgrapnosti u priči, koje, začudo, američkim kritičarima nisu previše smetale.

Uz činjenicu da je ekspozicija derivativna i da podsjeća na zbivanja u prvom filmskom “Supermanu”, najveći su problemi slabo profiliran ključni ženski lik i nedostatno usredotočivanje radnje oko glavnih protagonista.

Mary Jane (inače izvrsna mlada hollywoodska glumica Kirsten Dunst) u uvodnim scenama ljubaka s bahatim Flashom Thompsonom (Joe Manganiello) i doima se kao školska navijačica koja nema ozbiljnijih životnih ambicija. Kasnije, ona se odlučuje za Parkerova najboljeg prijatelja Harryja (James Franco), sina enigmatičnog tajkuna Normana Osborna (Willem Dafoe), profilirajući se kao cura koja ne bira svoje momke nego prihvaća one koji joj se nametnu. Taj vrlo konzervativan koncept ženske junakinje još je više podvučen njezinim paničarenjima i vrištanjima u kasnijim pogibeljnim dogodovštinama, poprilična suprotnost onom kako se ponaša suverena Amidala u filmu “Klonovi napadaju”. Pravo je čudo da se nitko od trojice angažiranih scenarista (David Koepp, Scott Rosenberg i Alvin Sargent) nije sjetio da “Čovjek-pauk” od samog početka ima u središtu trokut Parker-Mary Jane-Harry. Priča bi dramski bila potentnija, a međuodnosi likova – s, dakako, modernijom i agresivnijom junakinjom – intrigantniji. Također, sučeljavanje Spidermana i Zelenog zloduha (u kojeg se pretvara Norman Osborn) malo i previše podsjeća na zbivanja u serijalu “Batman”, što ukazuje na to da se u “Čovjeku-pauku” nije suviše tražilo nove putove. Ako ništa drugo, ziheraštvo se “Klonovima” zbilja ne može predbaciti.

Američka kritika puno je povoljnije ocijenila “Čovjeka-pauka” nego Lucasove “Klonove” iz jednostavna razloga što se prvom filmu iz serijala uvijek daju blaže ocjene nego njegovim nastavcima. “Čovjek-pauk 2”, čija se premijera najavljuje već za ljeto sljedeće godine, možda bude zanimljivije ostvarenje, no kritičari će tada već biti na oprezu. To najbolje zna George Lucas!

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika