Mate GranićHrvatska je prošloga tjedna skromno obilježila desetu godišnjicu primanja u UN (22. svibnja 1991.). Skromnost jest vrlina, ako se tiče utroška novca, ali nije ako se odnosi i na sadržaj programa. Jedva zabilježeni prijam u MVP-u (bez obzira na prisutnost predsjednika Mesića), bez prisutnosti oporbe, a posebno predsjednika političkih stranaka, nepriličan je način obilježavanja tako važnog datuma, jer UN je ne samo najvažnija svjetska organizacija, koje je Hrvatska članica, nego i organizacija koja je obilježila proces stvaranja moderne hrvatske države.

Mirovne snage UN-a (posebno Unprofor i UNTAES) u Hrvatskoj su od 1992. do danas (UN-pvo promatrači na Prevlaci). Hrvatska je članica svih specijaliziranih agencija UN-a, hrvatski predstavnik u UN-u u New Yorku je predsjedavajući Ekonomsko-socijalnog vijeća UN-a, a Hrvatska predstavnica u Ženevi članica je Izvršnog odbora važne Komisije za ljudska prava. Hrvatska je dala i mirovne snage u Sijera Leoneu, UNTAES je bitno pridonio uspjehu mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja. Hrvatska je odlično surađivala ne samo s SFOR-om nego i s UN-ovom misijom u BiH. Hrvatska je od objekta UN-a postala subjektom.

Velika je šteta što hrvatska Vlada to nije iskoristila, što nije organizirala ozbiljan stručni i znanstveni skup o odnosima Hrvatske i UN-a te što nije pozvala glavnog tajnika UN-a Kofija Annana u Hrvatsku (naravno, na vrijeme) te najvažnije voditelje misija UN-a u Hrvatskoj, Jean-Paula Clainea i Paula Walkera. Tu bi svakako bilo mjesta i za uspješne međunarodne pregovarače u organizaciji UN-a, primjerice, Mattija Ahtisaarija, predsjednika Finske, te bivšu visoku komesarku za izbjeglice Sadako Ogata, kao i sadašnju predsjednicu UN-ove Komisije za ljudska prava Mary Robinson. Na tako važnom skupu svakako bi imali što kazati i svi bivši predsjednici državnih komisija za odnose s UN-om te hrvatski političari i diplomati koji su tijesno surađivali s UN-om i uživali velik ugled u toj organizaciji, njenim misijama ili specijaliziranim agencijama.

Šteta je što je Hrvatska takvu priliku propustila, jer bi ona povećala međunarodni kredibilitet Hrvatske više nego mnoge druge kudikamo skuplje akcije. Taj bi skup, primjerice, bio neusporedivo jeftiniji nego posjet samo jedne državne delegacije na razini bilo kojeg ministra, pogotovo ako tu delegaciju prati nekoliko savjetnika ili gospodarstvenika (a da o višem rangu i ne govorimo) bilo kojoj izvaneuropskoj zemlji.

Kriminal u pretvorbi

Vlada očito nastavlja predizborne aktivnosti. Jedino tako može se shvatiti sjednica Vlade prigodom rasprave o prvom izvješću Državne revizije o pretvorbi i privatizaciji (o prvih 100 poduzeća u kojima je provedena revizija). Unatoč vrlo kritičkom nalazu revizije (u gotovo 80 posto poduzeća otkrivene su veće ili manje nepravilnosti ili kriminal), Vlada je negativno ocijenila izvješće Državne revizije i traži da se ono ne prihvati u Saboru, traži dopunu izvješća te je posebne zadatke dala i Državnom odvjetništvu i pravosuđu. Bilo je ocjena da je državni vrh bivše vlasti planirao i proveo pljačku u pretvorbi i privatizaciji (ministar Radimir Čačić, čovjek koji svakako u Vladi ima najmanje kredibiliteta za takve izjave). Zanimljivo je da dosad ova vlast nije imala primjedbe na nalaze Državne revizije, ali da je i barem dio bivše vlasti bio nezadovoljan nalazima Državne revizije.

Da je Vlada u prvih šest mjeseci svoga mandata ovako ocijenila pretvorbu i privatizaciju, bila bi zaista uvjerljiva i u skladu s predizbornim obećanjima. Danas, godinu dana prije izbora, to je suviše prozirno, posebno ako se sjetimo afere s Riječkom bankom i njene sanacije, “Viktora Lenca”, Slobodne Dalmacije (drugi dio, prvi je vezan za HDZ-ovu vlast), hotela “Excelsior”, pšenične afere itd. U pretvorbi i privatizaciji sasvim je sigurno bilo mnogo nepravilnosti i kriminala, ali ova Vlada propustila je taj problem riješiti na jedino mogući način – funkcioniranjem pravne države, tj. putem Državnog odvjetništva, MUP-a i sudstva odmah nakon izbora. Ozbiljni financijski stručnjaci upozoravaju da bi Državna revizija trebala istražiti i pretvorbe po tzv. Markovićevu zakonu, jer je 1989., 1990. i 1991. bio najslabiji nadzor nad poduzećima (slom bivše države i stvaranje moderne hrvatske države), te mnogi procjenjuju da je u to vrijeme najviše novca izvučeno u inozemstvo. Retrogradno mijenjati zakone ne bi se usudila ni jedna afrička država, a kamoli europska država koja želi biti dijelom europskih integracija.

Ta sjednica Vlade sigurno neće povećati njen ugled, a prerana predizborna kampanja može biti i štetna. To je već viđeno. I HDZ je imao sličnu sjednicu VONS-a o kriminalu bez ikakva rezultata.

Milan Đukić i popis stanovništva

Klub DC-a potaknuo je raspravu a svi predsjednici klubova u Saboru prihvatili ocjenu da je izjava saborskog zastupnika Milana Đukića o genocidu nad srpskim narodom u Hrvatskoj i usporedi s NDH neprimjerena, neutemeljena i neodgovorna. Đukić je to izjavio nakon informacije u medijima iz tzv. povjerljivih Vladinih izvora da Srba u Hrvatskoj prema novom popisu stanovništva ima 4,05 posto. Đukić je spominjao i potrebu za teritorijalnom autonomijom.

Nikakve izjave prije službenih izvještaja o popisu stanovništva nisu korisne i neće pridonijeti poboljšanju položaja srpske manjine u Hrvatskoj, ali ni kredibilitetu Hrvatske u svijetu. Ali Đukić se igra vatrom. Rezultate popisa stanovništva, kakvi god oni bili, treba što prije objaviti (čuli smo da će to biti 17. lipnja), pažljivo proučiti i analizirati, saslušati obrazloženja Državnog zavoda za statistiku i tek nakon toga davati izjave.

Odnos prema srpskoj manjini u Hrvatskoj danas, povratak izbjeglica i poštovanje ljudskih prava odredit će ponašanje međunarodne zajednice prema Hrvatskoj, mnogo više nego današnji postotak Srba. Naravno, treba ozbiljno i pažljivo proučiti sve uzroke smanjena broja Srba u Hrvatskoj, pogotovo ako je navedeni podatak od 4,05 posto točan. Ali zastupnik Đukić kao da zaboravlja da su Srbi u Hrvatskoj skupo platili Miloševićevu politiku Velike Srbije i agresije na Hrvatsku, u koju su dijelom bili i sami uključeni (osobito Srbi na okupiranim područjima). Đukić ne smije zaboraviti da je agresija na Hrvatsku bila planirana politički, medijski, obavještajno i vojno te da je i predmet optužbe protiv Slobodana Miloševića u Haagu.

Bez obzira na pojedinačne zločine, palež kuća i pljačke, posebno nakon “Oluje”, koje treba istražiti, procesuirati i osuditi, sadašnja hrvatska država nije stvorena na genocidu i nije usporediva s NDH. Đukićeva izjava, uz spominjanje teritorijalne autonomije, regresija je na pozicije dijela srpskih lidera u Hrvatskoj iz 1990. i 1991. koji su u sklopu Miloševićeve politike sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Ona svakako šteti ukupnim hrvatsko-srpskim odnosima i poboljšanju položaja srpske manjine u Hrvatskoj. Ali ozbiljna država svakako treba odlučno suzbijati i kažnjavati sve zločine, provoditi jasnu politiku zaštite svih manjina, donijeti ustavni zakon o zaštiti manjina, a sudu javnosti prepustiti Đukićeve izjave.