Ivica RačanNa aktualnoj hrvatskoj sceni se – kao u vicevima – jedna loša vijest kombinira s jednom dobrom. Loše je, na primjer, što je nogometni reprezentativac Alen Bokšić – prema suosjećanjima ispunjenim novinskim izvješćima – na pripremama za svjetsko prvenstvo zbog nečega pao u depresiju; dobro je, međutim, što je iz depresije izašao ekspresno, vjerojatno zahvaljujući terapeutskome instant-pogledu na vlastiti bankovni račun. Osim toga, loše je što je potpisnik ovih redaka hadezeovskoga militanta Ivića Pašalića u jednoj kolumni svojedobno nazvao “kriminalcem”, jer to je ružna imenica od koje hadezeovci zaziru kao vrag od tamjana, ali dobro je da je sutkinja zagrebačkoga Općinskoga suda (Ivana Kršul) nedavno donijela (nepravomoćnu) presudu po kojoj dotični Pašalić – koji je autora kolumne zbog spomenute atribucije tužio – ne može biti kriminalac, jer ga zbog kriminala nitko formalno nije osudio. Kako vidimo, pravda u Hrvata i dalje pokazuje standardne simptome neumoljivosti.

STUPAC TJEDNA: ČETIRI POSTO SRBA Drastično smanjenje broja Srba u Hrvatskoj – od dvanaest na četiri posto – premijer Račan opisao je u prigodnoj izjavi kao fenomen nad kojim ne treba posebno razbijati glavu, jer "onaj tko je počeo agresiju, morao je računati na egzodus". Nesumnjivo. Etnička redukcija i službeno se – kako vidimo – tretira kao oblik zaslužene kolektivne kazne, bez obzira na to što su u nju - silom društvenih okolnosti - uključeni i mnogi Srbi koji s izazivanjem rata nisu imali veze. Račanov komentar neslužbenih rezultata popisa stanovnika dosljedno se nastavlja na trend ulagivanja Račanove vlade desnici, u rasponu od krajnje neravnopravnoga političkoga i televizijskoga tretmana Jasenovca i Bleiburga, do faktičke abolicije ustaštva u mnogim medijima i javnom životu. Premijera treba shvatiti: ako već ulazi u obračun s Tuđmanovom pretvorbom – makar i fiktivan – on će složenu situaciju konsolidirati tako da bude papskiji od pape, tj. veća Hrvatina od Tuđmana, Šuška, Pašalića i Šeksa zajedno. Teozofija pretvorbenog kriminala

Okrivljeni kolumnist pokušao se ekskulpirati logikom da se atribucija “kriminalac” ne mora nužno povezati s pravosudnim statusom osobe na koju je primijenjena. Svoj stav argumentirao je primjerom Ala Caponea – historijskoga lika čija univerzalna slava svakako nadmašuje Pašalićevu – koji je u Americi godinama djelovao kao šef mafije, tj. kao notorni kriminalac, premda mu policija to nije mogla, ili nije htjela, dokazati. Svjetska javnost je, međutim, precizno znala tko je i što je gospodin Capone, osudili ga formalno zbog nečeg ili ne. U tom kontekstu – ali, dakako, potpuno nevezano sa slučajem Capone – i veći dio hrvatske javnosti u stanju je precizno prepoznati neokrnjeni moralni habitus Ivića Pašalića, tj. shvatiti da se taj osebujan čovjek nipošto ne može doživljavati kao kriminalac, jer stjecajem okolnosti – koje je u velikoj mjeri sam određivao – nije završio na sudu.

To je veselo otkriće i za autora ovoga teksta, koji je zbog jednog očito brzopleto usvojenog termina počeo i prije procesa osjećati lagano grizodušje. Ljude ipak moramo cijeniti, barem koliko i oni cijene nas. Tko se u Hrvatskoj bavi pisanjem, taj evidentno treba voditi računa o činjenici da lokalni tuđmanoidi i desničari vole osjetiti strahopoštovanje prema samima sebi, i da su u tom smislu naviknuti na primjenu biranih izraza. Državotvorci Pašalićevoga tipa s pravom su poput maćuhica osjetljivi na glas javnosti, i za njihovu rafiniranu psihologiju novinari – ne samo oni ucijenjeni i korumpirani, nego i oni samoprijegorno nezavisni – morali bi pokazati humanističko razumijevanje. U protivnom će, zajedno s Mesićem i Račanom (Pašalić, periodički: “Oba su pala, i oba će pasti !”), završiti na smetlištu historije, u trenutku kad se Pašalićeva avangarda u HDZ-u marširajuće-urlatorskim demokratskim procesom vrati na vlast.
I političko-pravosudni “fenomen Pašalić” uklapa se, dakako, u cjelokupnu teozofiju kriminala u hrvatskoj pretvorbi, koji je – po odluci Vlade – naglo postao predmet rasprave, istrage, revizije, revidirane revizije, i društvena tema prvoga reda. Politički klan Ivice Račana godinama je činjenice o lopovluku Tuđmanovoga režima trpao pod tepih izbjegavanja konfrontacije s HDZ-om. Osvojili su vlast obmanjujući javnost kako će Tuđmanove pljačkaše izvesti pred sud; nakon toga – kad su ih građani, lišeni boljega izbora, promovirali bona fide u novu Nomenklaturu – začkomili* su poput autista. Tihom amnestijom bandita pokušali su kupiti politički mir, ne obazirući se na primjedbe promatrača da je takav postupak u temeljitoj suprotnosti s njihovom vlastitom retorikom, pravnim poretkom, građanskom etikom, preuzetim javnim i moralnim obavezama, ekonomskom situacijom u državi i političkim raspoloženjem većega dijela nacije. Umjesto da, prema očekivanjima publike, hadezeovsku pretvorbu ponište neposredno nakon izbora i grogirane protivnike izbace s ringa, odlučili su – pod utjecajem Tuđman-Račanove “razborite odlučnosti” – iskoristiti svoj mandat za njezino neosjetno zataškavanje.

Nekompetentni kukavice

Osobe koje su morali izvesti pred sud, i zatražiti od njih podatke o lokacijama opljačkanih milijardi, pretvorili su u uvažene političke sugovornike, promatrajući u isto vrijeme kako se urušava ekonomski sustav, kako nezaposlenost raste usporedno s brojem umirovljenika, kako se gomilaju štrajkovi svih ekonomskih slojeva osim menedžerskih, kako im svakodnevno pada politički rating* a razvija se generalno nepovjerenje u državu. Suočeni s realnom opasnošću političkoga povampirenja HDZ-a – čija bi eventualna izborna pobjeda koalicijski režim definitivno prokazala kao skup nekompetentnih kukavica koje su se u pravo vrijeme zatekle na krivome mjestu – odlučili su s trogodišnjim zakašnjenjem, i na razmjerno spekulativan način, otvoriti pitanje privatizacije pod Tuđmanom, očekujući da će ih taj kalkulantski potez, u kopernikanskome psihološkome obratu, pred biračima prikazati kao energične ljude.

Avaj; posljedice dugotrajnoga eskapizma ne poništavaju se preko noći. Filozofiju nediranja u pretvorbu Račanova vlada uspjela je u međuvremenu rastegnuti do razine kad stvari postaju pravosudno ambivalentne, arbitrarne i neodređene. U medijima pod nadzorom sudionika ilegalne pretvorbe javljaju se pravosudni autoriteti poput suca Županijskoga suda Ranka Marijana, koji kategorički tvrdi kako se “kriminal u pretvorbi ne može kazniti”. Zašto ? Navodno zato jer bi se novi zakoni o sankcioniranju pretvorbenoga kriminala nakon poništenja principa zastare primjenjivali retroaktivno – što je suprotno civilizacijskim normama – i zato što bi se u Kazneni zakon vratila kažnjiva djela koja su iz njega izbačena 1997. godine, a u tom slučaju se, također u skladu s “civilizacijskim dostignućima”, na okrivljene mora primijeniti propis koji je za njih povoljniji, to znači: onaj koji su oni sami ukinuli, dok su bili na vlasti.

Abolicija pljačkaša

Hrvatskih pravosudnih sofizama ne bi se postidio ni Zenon, a svode se – sažeto – na teoriju da je pretvorba svršeni čin, a eventualna revizionistička intervencija države postupak koji se protivi “civilizacijskim dostignućima”. Ako smo kulturna i civilizirana nacija, ostavit ćemo bandite na miru, jer tako nalažu pravni kodeksi. Doista, tko se pod Tuđmanom nije napljačkao, trebalo bi ga javno bičevati zbog gluposti. U svakom slučaju, najava Vlade da – pripremajući se za izbore – namjerava nešto poduzeti oko pretvorbe, proizvodi adekvatnu kontrareakciju hadezeovaca i njihovih pravničkih veleumova, u pravilu agresivno konzekventnih kad treba zakonski abolirati kradljivce i fascinantno samozatajnih kad treba zaštititi njihove žrtve. Na političkoj razini protuofenzivu predvodi Vladimir Šeks, relativno čist jer je, uz nekakve sitnice u Osijeku, u pretvorbi dignuo samo stan u centru Zagreba vrijedan pola milijuna maraka. Prijetnja sankcioniranjem pretvorbe po Šeksu znači da Vlada “Tuđmanovu vlast nastoji prikazati kao zločinački režim, a HDZ želi staviti na optuženičku klupu; trećina zastupnika u Saboru optužuje se da je pripremala i počinila zločin protiv naroda i države”.

Zastupnik Šeks ima smisla za sublimaciju problema. Ni potpisnik ovih redaka ne bi bolje od njega opisao hadezeovski režim, da ga u tome ne sprečava strah od konzekvenci hrvatskoga neutralnoga pravosuđa koje će milijunske pljačke tretirati kao nestašluke nad kojima je nastupila zastara, ali će se zato oštro i principijelno usprotiviti tendencijama da se kriminalci nazovu kriminalcima.