Davno, davno prije negoli su ljudi počeli uzgajati životinje i živjeli samo od zemlje i mora, dvojica su ribara zalutali u jutarnjoj magli pa onda, zahvaćeni strujom, doplovili do visokih hridi. Stijene su sjajile u jutarnjoj polutami, prošarane dubokim zlatnim žilama. Privučeni dragocjenom kovinom, ribari su zaveslali što su jače mogli. Ubrzo su pristali uz prvu od hridi kojoj se zlatna žila zabila u tkivo. I čim su gurnuli ruke u sjaj, zagrabili su toliko zlata da im je bilo dosta do kraja života. Uto se razišla magla. Ribari pohitaše domu, gdje odmah postadoše vladarima čitave zemlje. Na sreću, nakon nekoliko dana, opijen vinom i vlašću, jedan od ribara ispriča kako su došli do bogatstva te otkrije gdje se nalaze zlatonosne stijene. Istoga dana svi se dadoše u potragu za zlatom. Kako uskoro nitko nije više brinuo o vodi i hrani, zavlada strašna žeđ i glad, a ljudi pobjesne od pohlepe. Prazna uma i trbuha stadoše ubijati jedan drugoga i postadoše ljudožderi. Negodovala je zemlja, negodovalo je nebo, negodovalo je more. Nad takvim strašnim rodom sažalila se jedino ribica bukva. Ona zamoli morskog boga da oprosti ljudima. “Dobro”, reče joj bog, “ako ih uspiješ odvratiti od bezumlja i divljaštva, dat ću im dovoljno hrane da žive do kraja svijeta. Otpliva tada ribica bukva pod Zlatne stijene. Trzne repom, iskoči iz mora i prilijepi se za sjajne žile. Za njom, cijelo jato koje ju je pratilo iz prikrajka, tako da uskoro nije bilo moguće prepoznati gdje završava more, a gdje počinju hridi. Kad se sve smirilo, na stijenama nije ostao ni trag nekadašnjeg bogatstva. Ali su se dragocjene žile zalijepile za riblje bokove, koje su sada krasile sjajne zlatne pruge, parajući morsku tamu. Od tog dana tu vrstu bukve zovu salpa i stalna su i omiljena hrana svih primoraca, otočana i ribara koji su ih iz zahvalnosti opet počeli loviti vrativši se starom zanimanju. Tako je zahvaljujući salpama ljudski rod bio spašen od propasti.
Ova bajka, koju sam jednom davno ispričao svojoj kćeri Sari, nastala je ponajprije zbog toga što sam vršama, položenim u more pod našom kućom u Makarskoj, najčešće lovio salpe, potom zbog toga što mi je friška, odmah očišćena salpa, ispečena na gradelama, jedno od dražih jela, a iznad svega, zbog izgleda te ribe, koju na djelomice oksidiranom, srebrnom tijelu, krase zlatne pruge. Pa ipak, dok se nisam ozbiljnije počeo baviti podrijetlom jela, nisam ni pretpostavljao koliko je moja bajka o zlatnim prugama počivala na pravim temeljima. Naime, salpino ime jedno je od najstarijih i tragovi nastanka gube mu se u tisućljećima Ranog Mediterana. Osim toga, salpa i njezina sestra srodnica bukva, pokazuju rijetku značajku. Iako nisu predmetom velikog ribolova poput srdele, one su siguran svakodnevni plijen ribara, pa su za taj svijet u izumiranju značajan, iako ne podjednako cijenjen zalogaj. Sama pak salpa, čije se ime utapa u moru vremena, pokazuje i jednu ihtiosemantičku osobinu koja je u etnički i civilizacijski šarolikom Sredozemlju vrlo rijetka. Naime, kod svih naroda oko nekadašnjeg Velikog mora, bez obzira na genetsku ili lingvističku pripadnost njihova jezika, salpa ima isto ime, s malim razlikama, koje je poteklo iz prastarog, uglavnom nepoznatog ranosredozemnog izvora. Naziv te zlatopruge ribe su, po svemu sudeći, naši preci Indoeuropljani zatekli na pelazgijskim, mediteranskim obalama, pa se o njemu nikad i nije ozbiljno raspravljalo. Ali se zato žestoko raspravljalo i još se danas raspravlja o okusnoj vrijednosti ili nedostacima salpina mesa. Tako je starogrčki naziv salpe, obilno potvrđen i zastupljen u onodobnih pisaca, i to ponajprije zbog nedoumica je li dobra ili nije, ili u koje je pak doba dobra, te na kakvu je mjestu valja loviti da bude dobra. Za Aristotela se ona “hrani algama i izmetom i jedina je riba koja ne jede meso”. Sličnim značajkama zagađen je i Atenej, za kojega salpa nije dobra za jelo, premda, kako sam kaže, “u Mitileni je ljeti i dobra”. Njemu nasuprot Difil Sifinos tvrdi da je u Aleksandriji bolja u jesen, dok Ksenokrat misli da salpa može biti ukusan obrok “samo ako se ulovi u dubini”. Rimljani ne zaziru od salpina mesa kao najumniji od Grka, nego naprotiv pod imenom salpa podrazumijevaju ukusnu ribu koju podjednako hvale i Plinije i Ovidije, koji je čak naziva “salpa, zaslužna zbog najboljeg okusa”. Stoljeća poslije, u statutima naših istarskih i dalmatinskih gradova i komuna, Pule, Splita ili Skradina iz XIV. i XV. stoljeća, koji pomno propisuju gdje i kako se smije loviti i prodavati riba, salpina vrijednost opet se razlikuje od mjesta do mjesta. Dok je ona u srednjovjekovnom Splitu bila skuplja od tunjevine, u Puli, bila je jedna od najjeftinijih riba. Međuovisne gastronomske i trgovačke raspre, koje ne haju za staru mletačku izreku: “Salpa je kao i žena, dobra je u svakoj sezoni.” Dakle, nema svog stađuna, kao mnoge druge ribe, i ako je omražena kao kod starih Grka ili današnjih Francuza iz okolice Marseillea, gdje je rječito nazivaju “jelom od govana”, ona je jedna od najstarijih hraniteljica ribara, ili kako priča legenda, cijelog ljudskog roda. Ako je pasla po hridima, poput onih s kojih je skinula zlatne pruge, i ako se odmah pravilno očisti i kuha ili peče kako valja, teško joj je naći premca. “Reče se da je salpa dobra pečena, niki je zovu kraljicom rib, ali mora biti vela za peć, priko kvarta o kila!”, tvrde otočni ribari. Ako je pak pasla u travi, valja joj pripomoći s nekoliko kapi limuna. Tako svojim salpama i jelima od njih pomažu u Liguriji, gdje one znaju narasti, kao salpe putnice, do preko kilogram težine, i koje se onda nazivaju zlatopružice, na engleskim obalama goldlin, u slavu one hrabre ribice koja je ljudima ukrala zlato pa ih nahranila do kraja svijeta. Ili kako pjeva ribar Cvitko u “Muratu Gusaru” Marina Gazarovića: “Mrižom spilu obstirući, / Jeda salpe tot zagradi, Čim družinu svu nasladi, / Pod tom spilom ribajući.”