Objavljeno u Nacionalu br. 342, 2002-06-05

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Frustrirani Hrvati uzalud se nadaju da će im nogomet vratiti nacionalni ponos

Da bih nekako opisao svoju samotnjačku poziciju, a i da bih nervirao nogometne fanove koji ponekad neizrecivo nerviraju mene, odlučio sam voditi Dnevnik kontra Mundiala.

Nogomet nam postaje najvažniji baš u trenutku kada je sve drugo pod upitnikom, kao da svi živimo u nekoj južnoameričkoj faveli.Nogomet nam postaje najvažniji baš u trenutku kada je sve drugo pod upitnikom, kao da svi živimo u nekoj južnoameričkoj faveli.Što da za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu radi onaj koga nogomet ne zanima ni koliko je crno pod čistim noktom? Da izvodi na kavu žene svojih prijatelja ili jurca skuterom kroz prazan grad, dok sav normalan svijet živi pred televizorima? A taj živopisni tip sam, nažalost, ja. Mogu se, recimo, upustiti u farbanje ograde i garažnih vrata, mogu ofarbati i kompletnu drveninu na kući. Pa kad obojim sve što se obojiti dade, mogu, recimo, urediti u vrtu kamenjaru i postaviti patuljke u štucnama. Jer prvenstvo traje dugo i treba to vrijeme nekako ubiti, da se od očaja ne ubijem sam. Naime, ja živim s vlasitim autizmom u ciklusu od četiri godine, kako se i javlja svjetska nogometna groznica. Moja pozicija pri tome je najbliža jednoj slikovnici i jednoj prilično davnoj ljetnoj uspomeni na tu slikovnicu. Slikovnica je, naravno, “Pale sam na svijetu”. Jer, onaj koga u dane Svjetskog prvenstva ne zanima nogomet, osuđen je upravo na takvu samotnjačku viziju. Spomenutu slikovnicu o tom Paletu čitali smo moj prijatelj Davor i ja početkom ljeta prije nekih tridesetak godina i Paletova nam se osamljenost, kao uostalom i samome Paletu na početku priče, prilično svidjela. Dostupnost svega, istraživanje, druženje s predmetima, proizvodima i sofisticiranim igračkama dovele bi nas do potpunog ispunjenja. Nema nikoga da smeta: mame, tate, susjeda, učitelja, policije i vojske, doktora, tramvajaca i prodavača u trgovinama. Sve je izloženo i postoji baš radi nas. Čitajući takve slikovnice čovjek malo pomalo dolazi do spoznaje da ljudi smetaju. Osjećaj divljenja što ga osjeća čovjek koji se probudio i shvatio da je sam na svijetu, proizlazi iz jedne radikalno mizantropske pozicije. A ja se s vlastitom mizantropijom prilično drastično suočavam upravo za vrijeme svjetskih prvenstava. S tim što bih tu svoju mizantropiju volio malo i pojasniti. Ja, naime, mrzim ljude, ali volim čovjeka.
Ljudi su, dakle, nekakav skup prema kojemu valja gajiti stanovite rezerve. Bez obzira radi li se o plemenu, narodu, revolucionarnoj skupini ili nogometnim navijačima. Svo to ljudstvo u množini nekako plaši jer se često ponaša upravo kao ljudstvo, a ne kao čovjek. Prije dosta godina pročitao sam kod jednog od naših najvećih pjesnika, Danijela Dragojevića, da nema ništa gluplje od tog veličanstvenog osjećaja zajedništva. U svakom slučaju blizak mi je ovaj Dragojevićev stav, s jednom rezervom. Kod mene su ti osjećaji ambivalentni. U stanju sam osjetiti i ekstazu zajedništva i gađenje prema kolektivnom istovremeno. Naježim se i od jednog i od drugoga, pa onda valjda takvi osjećaji i spadaju u jedan neobičan emotivni koktel kojeg se ne može osjetiti u one normalne dane, kada Svjetskoga prvenstva nema.
A nogomet se igra i gleda upravo zbog zajedništva. U tom široko shvaćenom i zahvaćenom osjećaju zajedništva skrivaju se i njegovi najvažniji aduti. Naime, ta je jednostavna igra, prilagođena za velike stadione i puno gledalaca, upravo zbog toga postala pogodna da osvoji svijet i pretvori se u nešto daleko važnije od sporta: u mehanizam za pronalaženje izgubljenoga identiteta. U sredinama koje drže do nacionalnoga, ovaj sport je održavao nacionalnu svijest gotovo u istoj mjeri kao što su to bili vjera i tradicija. Susreti Dinama i Zvezde kod nas, bili su susreti u kojima su se sukobljavali snažni nacionalni osjećaji. Konačno, nogomet je jedini sport u povijesti zbog kojega se vodio rat. U sredinama pak, koje ne drže do nacionalnog, naciju ili nešto slično njoj, stvara upravo nogomet. Jer, ukoliko Evropa stvarno i postane više Evropa regija, negoli nacija i nacionalnih država, svaka će od tih regija po svoj prilici imati neku jaku nogometnu momčad kao poveznicu svoga identiteta i grb svog ponosa. Taj će se sport možda jednoga dana pretvoriti i u religiju. Tada će apostola biti jedanaest, a sudac će biti Bog. Pa neka se onda netko usudi vikati da sudac nema pišu.
Često se pitam nije li na moju trajnu neosjetljivost spram ove igre utjecala i jedna banalna geografska činjenica: naime, ulica u kojoj živim je toliko strma da se na njoj nisu mogle postaviti cigle umjesto golova, i haklati do preksutra. A i moji prijatelji, dečki iz susjedstva, nisu neki ljubitelji nogometa, iako ga gledaju kada prvenstvo počne. Nije se tako nogomet stigao u tim najranijim danima ucijepiti u djetinju dušu, a kad sam pošao u školu već sam, izgleda bio cijepljen nekim nogometnim protuotrovom. Tu igru nisam znao igrati, štoviše mrzio sam je kao što sam, upravo zbog nogometa, mrzio i tjelesni odgoj. Međutim, jedino što sam mrzio više od nogometa samoga, bili su drugi mrzitelji nogometa. Pogotovo njihova argumentacija koju se u mome djetinjstvu još moglo čuti kao nešto sasvim ozbiljno. Naime, nogomet je, govorili su takvi mrzitelji, sport za šegrte i one iz predgrađa, a ne za finu djecu kao što sam u njihovim očima valjda bio ja. Mojoj baki laskali su tako što su preda mnom ogovarali nogomet. Čak je i moj učitelj tenisa, ređeni Splićanin, govorio da je to sport za barabe. Još i danas teško vjerujem da postoji Splićanin koji mrzi Hajduka, ali svome sjećanju sam prisiljen vjerovati jer mi se čini da bi mi se ličnost u protivnome raspala.
Da bih nekako opisao svoju samotnjačku poziciju, a i da bih nervirao nogometne fanove koji ponekad neizrecivo nerviraju mene, odlučio sam voditi Dnevnik kontra Mundiala. Zapisivat ću točno i do u detalje što sam radio za vrijeme pojedinih važnih utakmica. Pogotovo kad igraju Vatreni. Recimo, utakmica kojom je otvoreno prvenstvo, između Francuske i Senegala, zatekla me u puničinoj kuhinji. Pomogao sam joj očistiti zelenu salatu, a onda sam dobar dio prvog, i cijelo drugo poluvrijeme igrao mlin s malim ženinim nećakom. Pobijedio me dva puta, dva puta sam ja njega, a tri puta je on porušio figurice nezadovoljan svojim pozicijama. Time sam učinio dvije pozitivne stvari: ubio sam devedeset minuta praznog vremena i odvratio dijete od nogometa. A najveći bi mi gušt bio da Vatreni dođu u finale. Pa da za vrijeme finalne utakmice, svih devedeset minuta, sjedim na balkonu i kopam nos.
Međutim, ono što me u čitavoj stvari tako strašno smeta nisu dečki koji treniraju i naporno se bore na terenu, nisu ni suci ni treneri ni selektor, nije čak ni Ćiro Blažević, nego velika očekivanja mase, žudnja za kolektivnim katarzama kakve su nam već vrlo efikasno priuštili Goran Ivanišević i Janica Kostelić. Žeđ za takvim katarzama, kada je pobjeda važnija od mnogih stvari, važnija od hrane i vode, od djece i života samoga, proizlazi iz temeljnog razočaranja naših ljudi u vlastitu državu i vlastiti nacionalni ponos, pa se nogometni trijumf priželjkuje kao ljekoviti surogat. Kao napuhana lutka umjesto prave žene, lutka u koju se možemo efikasno ispucavati, ali s kojom se ne može voditi ljubav. Nogomet nam postaje najvažniji baš u trenutku kada je sve drugo pod upitnikom, kao da svi živimo u nekoj južnoameričkoj faveli.

Vezane vijesti

Njemačkoj kazna zbog neonacističke zastave

Njemačkoj kazna zbog neonacističke zastave

UEFA je kaznila Njemački nogometni savez s 25.000 eura jer su njemački navijači na utakmici EURA protiv Danske istakli neonacističku zastavu. Istraga… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika