General Woo – "General Woo" (Menart)General Woo – “General Woo” (Menart)

Zadnjih godina prošlog stoljeća hip hop je napredovao brže nego globalni klimatski poremećaji. Lokalni hip hop klanovi osvajali su područje od Njemačke do Japana, a svaku važniju akciju pratili su MTV, VIVA ili MCM. Nakon gledanja snimke trijumfalna nastupa Saian Supa Crew na nekom festivalu u Francuskoj, čak su i nezainteresirani promatrači mogli primijetiti da je nagla ekspanzija hrvatskih repera povezana s nekakvim planetarnim fenomenom. Međutim, ovakav ishitreni zaključak nije davao odgovor na pitanje kako su naši reperi uspjeli okupirati sva tri kanala državne televizije, dok su njihovi njemački kompanjoni mogli samo sanjati o gostovanjima u programu ARD-a i ZDF-a. Rekonstrukcija bi vjerojatno potvrdila nagađanja o tome da su urednici na HTV-u nevoljko propustili uljeze jer pri ruci nisu imali nikoga tko bi im se mogao suprotstaviti. Invazija domaćih hip hop snaga naišla je na veoma slab otpor, a dojučerašnji heroji ulice, koji su jedva namaknuli novac za snimanje prvih video spotova, brzo su iskoristili početnu prednost. Privukli su prilično izdašne sponzore, naklade njihovih debitantskih albuma bile su iznad prosjeka ovdašnjih rockera i ne treba im zamjeriti ako su nakon toga povjerovali da idu putem svojih američkih uzora koji su se odavno izjednačili s najvećim pop zvijezdama. No, visokotiražni američki hip hop izvođači imaju moćne saveznike u komercijalnoj R&B produkciji kakva kod nas ne postoji i to je najveći problem s kojim će se morati suočiti ambiciozniji reperi, zainteresirani za prelazak iz žanrovskog undergrounda u pop mainstream prema američkom modelu.
Rješenje koje je za svoj prvi samostalni album izabrao General Woo iz Tram 11 ipak neće donijeti priželjkivane pop hitove. Ovaj album ima tri dominantne karakteristike, od kojih su dvije gotovo besprijekorne, dok treća može nakratko pokvariti dojam o jednom od naših najboljih repera. General Woo ovdje se pokazao u jednako dobroj formi kao na dva albuma snimljena s Tram 11, produkcija zvuka koju potpisuje Baby Dooks iz Bolesne braće i mix Mire Vidovića odrađeni su prema najvišim standardima europskog hip hopa, ali vokalni aranžmani razotkrivaju popriličan šlamperaj, ako ne i nešto gore od toga. U slaganju dodatnih i pratećih vokala Baby Dooks je naprosto ignorirao činjenice da rijetko koji domaći reper zna pjevati i da on sam u takvim pokušajima zvuči poput vrlo loše kopije Dine Dvornika. U zahtjevnim vokalnim asistencijama nisu se iskazali ni manje poznati gosti iz bandova XL i Takozvani, a kurtoazni pljesak zaslužila je jedino Ivana Kindl u pjesmi “Ajde!”, premda je i ona uspjela odigrati samo ulogu Generalova ađutanta. Drukčiji tretman zavređuje duet General Woo – Ivana Husar u pjesmi “S tobom ne znam”, koja može poslužiti kao putokaz za buduće fuzije hip hopa i R&B-a, ali bez lako pamtljiva refrena ipak ne miriše na pop hit. Dakako, General Woo će svojim rimama još jednom pridobiti fanove Tram 11, no pritom bi najviše koristi mogao imati od dvije pjesme neoprezno gurnute na kraj albuma. “Pričam priču” je duet s Targetom i tu gotovo svaki detalj podsjeća na “Vrućinu gradskog asfalta”, a “Brojimo te novce” je konačan dokaz da Woo izvrsno funkcionira kad ostane sam za mikrofonom i da mu za solo prvijenac doista nije trebala povorka gostiju.

Doves – “The Last Broadcast” (Heavenly / Dallas)

Prvi album Dovesa “Lost Souls” bio je nominiran za prestižnu nagradu “Mercury”, ali iz toga se teško mogla izvući pretpostavka da će njegov nasljednik osvanuti na samom vrhu britanske top liste. Manchesterski indie-rock trio, sastavljen od bivših članova kratkotrajne dance atrakcije Sub Sub, ubacio se među prvoligaše sa 11 novih pjesama u kojima se najprije otkrivaju sličnosti sa starijim sugrađanima iz Stone Roses, dok se manje istaknuti vanjski utjecaji protežu od Vervea i Radioheada do “progressive-rock” sastava iz 70-ih. Uvodna “Words”, aktualni singl “There Goes The Fear” i dopadljiva adaptacija King Crimson klasika “Moonchild” zaslužuju sve pohvale, no ostatak albuma je ipak malo precijenjen u frenetičnim komentarima britanskih pop magazina koji već godinama navijaju za novi manchesterski val.

David Sylvian – “Camphor” (Virgin / Dallas)

Antologija Davida Sylviana objavljena potkraj 2000. na dvostrukom CD-u “Everything And Nothing” nije pretjerano oduševila njegove dugogodišnje simpatizere, koji su između ostalog prigovarali i zbog zanemarivanja instrumentalnih kompozicija. Propust je ispravljen na novoj kompilaciji “Camphor”, fokusiranoj na instrumentale iz različitih etapa Sylvianove karijere. Dio odabrana materijala danas možda zvuči arhaično, ali pravu vrijednost ove zbirke otkrivaju “Mother and Child” u remixu Norvežanina Jana Benga pojačana novom trubačkom dionicom Nilsa Pettera Molvaera i briljantna “Big Wheels In The Shanty Town” s kojom je prije 11 godina otvoren album Rain Tree Crow.

Razni izvođači – “Dub Selector” (Quango / Dancing Bear)

U stara vremena dub je bio jamajčanski specijalitet, a najvjerniji sljedbenici King Tubbyja i Lee Scratch Perryja do danas nisu pristali ni na kakvu promjenu originalnog recepta. No kompilacija “Dub Selector” dokazuje da se unutar klupske scene ubrzano razvija potpuno nova dub produkcija, u koju su se ravnopravno uključili Seven Dub i Grand Phabao iz Pariza, Groove Corporation iz Birminghama, Kieser Velten iz Beča i Boozoo Bajou iz Nurnberga. Iz veoma izjednačene selekcije prvi se izdvajaju Boozoo Bajou s briljantnim singlom “Divers” i raritetni “Tempest Dub” koji je pod pseudonimom Cotonbelly snimio Stuart Matthewman iz pratećeg banda Sade Adu. U raritete se može ubrojiti i “Dub Experience”, jedan od prvih i najboljih radova Ludovica Navarrea (St. Germaine).