Objavljeno u Nacionalu br. 342, 2002-06-05

Autor: Nenad Polimac

Filmski tribunal

Novi val američkog patriotizma osigurao je Halle Berry Oscara, a ne njezina gluma

Poput triler-drame "U zamci" i "Bal čudovišta" je ključan izdanak suvremenog američkog nezavisnog filma - samo ne tako dobar: scenarij krcat simbolikom i povremeno nespretna režija očite su mu mane, a najjači adut interpretacije Billyja Boba Thorntona i Halle Berry u ulogama ljubavnika različitih rasa

Već na prvoj poslijepodnevnoj projekciji filma “Bal čudovišta” (domaći distributer nije preveo engleski naslov “Monster”s Ball”, opravdano se plašeći da njegov tjeskobni naboj ne rastjera publiku) zatekao sam više gledatelja nego na svim večernjim predstavama triler-drame “U zamci”. U oba slučaja u pitanju su skromno producirana, ali reprezentativna ostvarenja nezavisne američke produkcije, koja su na domaćem terenu zaradom nadmašila i puno skuplje hollywoodske proizvode. Ipak, ne samo u nas nego i u mnogim drugim zemljama, film “U zamci” prošao je slabo, vjerojatno stoga što što mnogi od američke filmske robe očekuju nešto drugo, a ne priču o postarijem bračnom baru koji se osvećuje za ubojstvo sina. “Bal čudovišta” već u startu ima više prednosti, ponaprije atraktivnu crnu glumicu Halle Berry, koja je za ulogu u tom filmu dobila Oscara i dokazala da nije samo zvjezdica zamamna tijela (na što su upućivali blockbusteri, “Obitelj Kremenko” i “Operacija Swordfish”). Nadalje, mediji su naveliko napuhali činjenicu da nasljednica Dorothy Dandridge (tamnoputa seks bomba iz druge polovice pedesetih koju je prije tri godine Halle Berry i glumila u biografskom tv filmu te za svoju izvedbu primila Zlatni globus) i njezin bijeli partner Billy Bob Thornton imaju čak dvije izazovne erotske scene, posve dostatno da se zagolica zanimanje gledatelja, ne samo u Chicagu nego i u Tokiju.
Zapravo, pravo je čudo što sa svim tim sastojcima “Bal čudovišta” nije dobio i malo raskošnije hollywoodsko pakiranje. Odgovor se krije u zagriženosti i upornosti scenarista, debitanata Miloa Addice i Willa Rokosa, koji su prvu verziju priče o bizarnoj međurasnoj ljubavnoj vezi napisali još 1995. i od tad je nudili najrazličitijim američkim kompanijama i filmašima. Kao redatelji, neko su vrijeme figurirali Oliver Stone i Sean Penn, Robert De Niro i Tommy Lee Jones bili su zainteresirani za glavnu mušku ulogu, a Vanessa L. Williams (“Brisač”, “Shaft”) odustala je kad je shvatila da neće moći izbjeći razgolićivanje pred kamerama. Addica i Rokos tvrdoglavo su bojkotirali preinake svog teksta (najčešća primjedba: premalo je dijaloga) i tako rastjerivali hollywoodske uglednike, sve dok ga nezavišnjački doajen “Lion’s Gate” nije realizirao kao produkciju od četiri milijuna dolara, sa slabo poznatim Marcom Forsterom kao redateljem (rođen u Švicarskoj, diplomac filmskog odjela Newyorškog sveučilišta zahvaljujući drami “Everything Put Together”, snimljenoj DV kamerom, proročki je proglašen nadom 2001. godine na već tradicionalnoj dodjeli nagrada “Nezavisni duh”).
Završni ishod zadovoljio je sve sudionike filma, ponajviše Halle Berry, koja je dobila najprije nagradu američkog udruženja kritičara, Srebrnog medvjeda u Berlinu, zatim nagradu američkog udruženja glumaca, a naposljetku i Oscara. Nekoliko priznanja pokupio je i Thornton (no uglavnom zahvaljujući tomu što je iste sezone nastupio i u filmovima “Banditi” i “Čovjek kojeg nije bilo”), dok su se redatelj i scenaristi morali zadovoljiti samo nizom nominacija. Rekao bih da se nečem opipljivijem nisu smjeli ni nadati, budući da upravo zbog njihova doprinosa “Bal čudovišta” znatno zaostaje za svojim izvrsnim nezavišnjačkim srodnikom, filmom “U zamci”.
“Bal čudovišta” u osnovi je priča o modernom američkom jugu, u kojem je rasizam još vitalan svjetonazor, no nakon ukidanja segregacije teško se održava, jer posvuda – kako u zatvorima, tako i u kafićima – bijelci rade uz crnce. Glavni junak Hank ponikao je iz takve loze zadojene rasnom mržnjom (prezime Grotowski upućuje na poljske doseljenike koji su imali sve razloge da mrze druge manjine, kako bi izborili mjesto pod suncem) u kojoj se posao čuvara zatvora rutinski prenosio s oca na sina. Za razliku od svoga oca (Peter Boyle), Hank je prihvatio rasistički kodeks i zaposlenje u zatvoru pukim automatizmom, ne razmišljajući ne bi li mu nešto drugo više odgovaralo, no već njegov sin (Heath Ledger) svemu tomu pruža svjestan otpor: druži se sa crnim susjedima i muka mu je dok sudjeluje u pratnji robijaša koji odlazi u smrt. Mladićeva radikalna akcija u prvom dramski zaoštrenu vrhuncu filma izbacuje Hanka iz životne kolotečine i upravo u tom trenutku susreće crnu ljepoticu, koju bi još prije nekoliko dana otrpio samo kao podatnu partnericu za seksualni provod. Isprva obazrivo, a zatim sve odlučnije, ulijeće u romansu, koju kvari tek grižnja savjesti: posljednji od zatvorenika koje je otpratio na električnu stolicu bio je upravo njezin suprug.
Glavni je problem što scenarij Addicea i Rokosa svojom simboličnošću više naginje sociološkoj studiji o apsurdima rasizma u suvremenoj Americi ili angažiranom kazališnom komadu nego priči za film. Kad glavni junak promijeni svoj svjetonazor, on to čini kao kad se kupuje novo odijelo. Staro mu više nikad ne zatreba, jer novo pristaje kao saliveno: nema trauma, nema trzavica. Neki od likova nestaju iz priče šokantno (sin glavnog junaka), a neki poput gnjavaže koje se jedva čekamo riješiti (sin glavne junakinje). Zbivanja se nižu ne finom dramskom logikom nego krutim fabuliranjem kojem je jedini cilj služenje poanti priče. Neosporno, ima tu zanimljivih scena i detalja, no u cjelini prevladava dojam preočigledne dramske konstrukcije.
Redatelj Forster simboličnu je fabulu nastojao podigrati osebujnim ugođajem: netipično za filmove koji se odigravaju na američkom jugu, izabrao je modernističku, preosvijetljenu fotografiju širokog formata te scene podložio meditativnom new age glazbom. Škrtost dijaloga navodi vas na pomisao da je u pitanju neki od europskih filmova o međuljudskom otuđenju, što djeluje još zanimljivije kad su u prvom planu tipični američki prostori poput jeftinog restorana uz cestu ili pumpne stanice. Ipak, kad treba redateljski postaviti ključnu scenu, Forster baš ne blista: prvi erotski sraz glavnih protagonista počinje sugestivno , dugačkim kadrom u kojem se njih dvoje sve manje kontroliraju, no tijekom seksualnog odnosa sve je više rezova, a kamera se povlači iza dijelova namještaja. Još se može shvatiti da se seks u američkom filmu ni danas ne smije izravno prikazivati (u Europi su zadnjih godina pomaknute sve granice – prisjetite se “Pole X”, “Romanse”, “Intimnosti”), no zbog čega je potrebno usjecati u takvu scenu ultrakratke kadrove ptice u kavezu? Manirizam neiživljenog početnika!
S takvim redateljsko-scenarističkim utezima, Halle Berry i Billy Bob Thronton još su obavili i vrlo dobar posao. Po mom sudu, on čak i bolji, jer znalačka podigranost uvijek više impresionira od eksplozije emocija na ekranu. Halle Berry šesta je crna glumica koja je nominirana za Oscara u kategoriji glavne uloge (Dorothy Dandridge, Diana Ross, Diahann Carroll, Whoopi Goldberg i Angela Bassett njezine su prethodnice) i prva koja je uspjela izboriti tu nagradu. Posrećilo joj se to u godini u kojoj je crnac trijumfirao i u kategoriji najbolje muške uloge (Denzel Washington) i nagrade za životno djelo (Sidney Poitier). Je li u svemu tome pripomogla usijana patriotska atmosfera nakon prošlogodišnjeg 11. rujna, koja je nametnula zbijanje redova i s američkim manjinama, teško je procijeniti, no po mom sudu njezine konkurentice Judy Dench, Nicole Kidman i Sisy Spacek obavile su puno nijansiraniji glumački posao. Osobito potonja u ulozi frustrirane majke u već spominjanom filmu “U zamci”. Oscar se, međutim, ne dodjeljuje uvijek samo za izvedbu, nego i za poticajan lik, ali i za simboličnost kreacije. Budući da je “Bal čudovišta” već sam po sebi krcat simbolikom, nije nimalo slučajno što se naposljetku i njegova glavna glumica prometnula u simbol svoje rase i osvojila najrazvikaniju filmsku nagradu.

Sissy Spacek znatno je suptilnije nijansirala lik frustrirane majke u filmu "U zamci" nego Halle Berry u "Balu čudovišta", no potonja je postala simbol svoje rase - i dobila nagraduGlumački ego trip
Film “John Q”nije mogao imati bolji “tajming” za prikazivanje u našim kinima. U novinama smo upravo pratili dramu male Rječanke Lare Pešut kojoj je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje isprva odbio financirati transplataciju jetre i crijeva u klinici u Parizu (nakon medijske buke ipak su se predomislili), međutim, u Americi se – kako pokazuje “John Q.”- događaju puno gore stvari: tamo osiguranje jedva čeka da prevari svoje klijente, pa čak im se na zdravstvenom pregledu ne otkrivaju ni bolesti, kako ne bi došlo do nepoželjnih komplikacija.
Ipak, teško je povjerovati da će netko zbog toga pohrliti na film, a osobit mamac nije ni ovogodišnji crni oscarovac Denzel Washington. Ponajprije, “John Q.”kao da nije napravljen zbog potresne teme (otac zadržava liječnika, osoblje i pacijente kao taoce kako bi natjerao upravu bolnice da transplantira srce njegovu teško bolesnom sinčiću) nego da pokaže raspon svoje glumačke zvijezde, koja lije suze i grči se u pravednom gnjevu kad god se za to ukaže prilika. U prvoj trećini film se doima kao skromna televizijska dokudrama po istinitom slučaju, zatim se pretvara u suvremenu inačicu “Pasjeg poslijepodneva” Sidneyja Lumeta, kultnog klasika o držanju talaca, da bi u završnici “deus ex machina” dosjetke učinile još neuvjerljivijim dotadašnja zbivanja. Sve je to kao redatelj potpisao Nick Cassavetes, koji je nakon prva dva ostvarenja (“Skini zvijezde”, “Ona je tako slatka”) smatran za klona pokojnog tate Johna, no ovim radom uvrstio se među najbezličnije hollywoodske štancere. (N.P.)

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika