Objavljeno u Nacionalu br. 825, 2011-09-06

Autor: Michael Liebig

9. rujna: 10 godina poslije

Debata bez završetka

Mnogi ne vjeruju u službenu verziju američke vlade o terorističkim napadima, a brojni znanstvenici i nevladine organizacije potpuno su obrnuli metode istrage

Predsjednik SAD-a George Bush tri dana poslije napada na ruševinama u New YorkuPredsjednik SAD-a George Bush tri dana poslije napada na ruševinama u New YorkuŠok i emocionalno uzbuđenje proširili su se SAD-om i svijetom 11. rujna 2001., ali nakon toga s vremenom su izblijedjeli. Deset godina kasnije može se zaključiti da 11. rujna nije promijenio osnovne trendove u politici: najvažnije posljedice 11. rujna - ratovi u Afganistanu i Iraku - izazvali su još veće pomanjkanje novca u američkoj vojsci i još veću zaduženost - i zbog toga ubrzali pojavljivanje multipolarnog svjetskog sustava. Ali postoji paradoks, jer iako su događaji od 11. rujna sve dalje, debata o tome što je taj dan doista bio ne smiruje se. Ubrzo nakon 11. rujna predsjednik Bush rekao je UN-ovoj Općoj skupštini da njegova administracija neće tolerirati teorije urote o 11. rujnu. Dok se razmišljanja u SAD-u i drugim državama uvelike razlikuju, većina ljudi ne vjeruje verziji američke vlade o tom događaju.


Odete li u neku knjižaru u Njemačkoj, iznenadit ćete se koliko se knjiga na rasprodaji istaknutih analitičara bavi službenom verzijom 11. rujna ili je odbacuje. Jesu li čitatelji tih knjiga pobornici teorija urota? Neki sigurno jesu. Tipično, ljudi opsjednuti urotama usko gledaju i vjeruju u jedno objašnjenje za sve - u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Oni jednostavno umetnu 11. rujna u svoju već postojeću, zatvorenu strukturu vjerovanja. U suprotnom, većina ljudi koji kupuju te knjige ili posjećuju internetske stranice vezane uz 11. rujna čini se da su skeptici koji sumnjaju u ono što su im američka vlada i mediji govorili o tom danu. Svađanje s teoretičarima urote je beskorisno jer oni nisu zainteresirani baš za specifičan slučaj - 11. rujna. Njih jedino zanima kako upotrebom tog datuma dokazati svoje mišljenje. Zato se ovdje nećemo baviti onima koji tvrde da znaju što se "doista dogodilo" 11. rujna. Pozornost javnosti zaslužuje razumna sumnja u službenu verziju 11. rujna. Njeni zagovarači ne tvrde da znaju tko je to, kako i zbog čega učinio, nego propituju i upozoravaju na neriješene probleme i kontradikcije u službenoj verziji. I dalje je potrebno istraživati, može se pretpostavljati, ali zaključci moraju biti otvoreni. Tako razmišljaju brojni uglavnom američki znanstvenici, tehnički stručnjaci, bivši pripadnici tajnih službi i vojni službenici, unatoč tomu što ih američka vlada i mediji pogrešno nazivaju teoretičarima urote.

Razgovarao sam s jednim skeptikom, dr. Danieleom Ganserom, švicarskim povjesničarom i predavačem na Sveučilištu u Baselu u Švicarskoj. Ganser je stručnjak za kritičku analizu 11. rujna i autor je doktorske disertacije "NATO-ove tajne oružane sile: Operacija Gladio i terorizam u Zapadnoj Europi". Mreža Gladio bila je ekstremno tajna organizacija unutar NATO-a zadužena za vođenje neregularnog ratovanja u slučaju rata u Europi. Godine 1991. postojanje Gladija otkrio je talijanski premijer Giulio Andreotti. Svaka članica NATO-a - uključujući i neutralnu Švicarsku i Švedsku - imala je ogranke Gladija, kojima su upravljale zatvorene ćelije unutar nacionalnih obavještajnih službi. Ganserova studija sadrži dokaze da su kasnih 60-ih, 70-ih i 80-ih dijelovi Gladija bili uključeni u terorističke akcije koje su bile pripisivane lijevim teroristima, osobito u Italiji. Ganser je objavio brojna istraživanja i dao nekoliko intervjua o 11. rujnu. Njegova metodologija istraživanja je jasna i detaljna. Posebno je analizirao rezultate službenog američkog istraživanja što ga je vodio senator Thomas Kean. O tome se može pročitati u knjizi "Izvješće komisije o 11. 9." koju je uredio Philip Zelikow, izvršni direktor u komisiji tijesno povezan s Bushovom administracijom. Ganser navodi tri teorije o tome što bi moglo objasniti događaje 11. rujna:

1. Teorija iznenađenja: Američke sigurnosne agencije bile su potpuno iznenađene tim događajima. Takvi teroristički napadi bili su dotad nezamislivi i nije bilo nikakva upozorenja. Osama bin Laden planirao je napad skriven u Afganistanu i poslao je 19 Al Kaidinih terorista, koje je vodio Mohammed Atta u SAD-u. Njihove pripreme nisu otkrivene sve dok nisu usmjerili tri aviona na newyorške tornjeve blizance i Pentagon (četvrti avion srušio se u Pennsylvaniji). Teorija iznenađenja službeni je stav američke vlade.

2. Teorija "neka se namjerno dogodi": Osama bin Laden i teroristička mreža Al Kaida planirali su i izvršili napade 11. rujna. Ipak, neki članovi američke vlade i obavještajnih službi saznali su za planiranje napada, ali su odlučili ne spriječiti ih. Kalkulirali su da je takav teroristički čin dovoljno opravdanje za (unaprijed planirane) ratove u Afganistanu i Iraku (i možda protiv Irana). Svrha tih ratova bila je konsolidacija američke globalne strateške hegemonije i globalne kontrole nad energijom i izvorima sirovina.

3. Teorija "učini da se namjerno dogodi": Članovi američke vlade, obavještajne službe i vojska organizirali su napade 11. rujna. Pritom je Attina grupa mogla i nije morala biti upotrijebljena kao mamac. Teorija slijedi model "strategije napetosti" - pripremanje terorističkih napada kao izlika za političke i vojne akcije koje inače ne bi bile moguće. Teoretičari ove teorije često citiraju operaciju "Sjeverna šuma": plan američkih obavještajnih službi u ranim 60-ima da izvrše teroristički čin, uključujući uništavanje i putničkih aviona, a krivnju bi prebacili na Castrovu Kubu kako bi imali izliku za vojnu intervenciju na tu komunističku državu. (Predsjednik John F. Kennedy dao je veto na taj plan.)

Druga i treća teorija ne znače nužno da su vlada ili CIA kriminalno djelovale 11. rujna. Dovoljno je primjera u povijesti kad su "hulje" unutar vlade ili tajnih službi djelovale bez znanja nadređenih, ali su morale nastaviti raditi kao da se ništa nije dogodilo. Ganserovo osobno istraživanje mreže Gladio ilustracija je takvog scenarija.
Ganser dokazuje da bi komisija pri iskrenoj i detaljnoj istrazi događaja od 11. rujna morala proučiti sve tri teorije. Da bi se došlo do istine, treba dokazati da dvije od njih nisu točne. Umjesto toga, komisija je a priori isključila drugu i treću teoriju. Indikacije koje su mogle potkrijepiti te teorije sustavno su ignorirane. "Izvješće komisije o 11. 09." podržava teoriju iznenađenja, iako priznaje da je bilo snažnih upozorenja o mogućem golemom terorističkom napadu na SAD. Zamršeno nedjelovanje izazvale su nefunkcionalne birokratske strukture unutar američkih obavještajnih agencija, vojnih i vladinih agencija.

Godine 2006., dvije godine nakon objavljivanja zadnjeg izvješća, šef komisije Kean i njegov zamjenik kongresnik Lee Hamilton napisali su da je komisija osuđena na neuspjeh. A stariji savjetnik komisije John Farmer Jr. napisao je da je Bushova administracija "odlučila ne reći istinu o onom što se dogodilo". Član komisije senator Max Cleland dao je ostavku u znak protesta, navodeći da je "Bijela kuća služila kao paravan". Više od godinu dana nakon 11. rujna Bushova administracija odbijala je bilo kakve istrage nevladinih tijela. Kad je pritisak javnosti postao prejak, u studenome 2002. sastavljena je deveteročlana komisija. Senator George Mitchell i Henry Kissinger trebali su voditi komisiju, ali su obojica odstupili gotovo odmah nakon imenovanja. Prema Ganseru, komisija je povrijedila osnovna načela vrsne kriminalne istrage, pitajući prvo tko može počiniti zločin, tko ima motiv i tko će od toga imati koristi. Nikad se ne treba usredotočiti samo na jedan trag u istrazi. Uvijek traži suprotnosti u svojoj glavnoj pretpostavci i uvijek ih testiraj kroz druge pretpostavke. Očiti nedostatak osnovne istraživačke metode znači da se na rezultate komisije ne možete osloniti. Ganser ističe da on ne podržava nijednu od tri teorije jer nijedna nije dokazana ili opovrgnuta "izvan razumne sumnje".
Indikacije koje se sudaraju s teorijom iznenađenja vezanom uz 11. rujna ili je negiraju sigurno postoje. Popis neriješenih problema obuhvaća sljedeće:
- Kao što je komisija zadužena za 11. rujna navela: postojala su upozorenja američkih i stranih obavještajnih službi - uključujući Izrael, Francusku i Egipat - za mogućnost velikog napada na SAD.

- Članove Attine grupe, uključujući i samog Attu, pratile su američke (operacija Able Danger) i strane obavještajne službe.
- Američke tajne službe bile su svjesne mogućnosti da teroristi otmu avione i upotrijebe ih kao oružje za napad na ciljeve na zemlji.
- Prije sastavljanja komisije za 11. rujna izišlo je na vidjelo da su američke zračne snage i Savezna uprava za civilno zrakoplovstvo imale vježbu 11. rujna u kojoj su teroristi oteli putničke zrakoplove - gotovo identično kao što se zaista dogodilo toga dana - ali četiri velika putnička aviona nisu presreli borbeni zrakoplovi "brzom reakcijom".
- Ako toliko "glumaca" u američkoj sigurnosti i vladi nije dobro "glumilo", zašto nisu dobili javni ukor.
- Tko god je gledao fotografije rupe od pet metara u zidu Pentagona, može se samo pitati kako ju je Boeing 757 mogao napraviti.
- Upravljanje Boeingom 757 što se približava Pentagonu iziskuje vještine usporedive s onima pri slijetanju na nosač aviona, a "piloti" iz Attine grupe imali su minimalne letačke vještine.
- Zašto se neboder WTC 7 od 47 katova, što se nalazio odmah do blizanaca, urušio za sedam sekundi iako se avion nije zabio u njega.
Ima još neriješenih problema vezanih uz 11. rujna. Ipak, laicima se savjetovalo da ne pokušavaju "glumiti eksperte" detaljno analizirajući znakove i stvarajući iz njih "lanac dokaza". To bi trebao biti zadatak iskusnih stručnjaka i istraživača. Takvi stručnjaci SAD-u su pri ruci. Glavni glumci komisije za 11. rujna priznali su da je njihovu istragu opstruirala Bushova administracija. Zašto onda ne pokrenuti novu istragu? I zašto ne objaviti tajne vladine dokumente što se odnose na 11. rujna, koji su zadržani od 2002. do 2004. zbog "nacionalne sigurnosti"? Osamu bin Ladena, navodno mozak napada što su se dogodili 11. rujna, ubile su američke specijalne snage u Pakistanu 2. svibnja 2011. On više ne može govoriti. Neki od njegovih (navodnih) suradnika su uhvaćeni, ali su mučeni - tako da je nemoguće osloniti se na njihova svjedočenja. Ne čini se da će se debata o 11. rujna - prije svega u SAD-u - uskoro završiti. A iznenađenja ne treba isključiti.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika