Objavljeno u Nacionalu br. 825, 2011-09-06

Autor: Zrinka Radić

Europska zvijezda teatra

Adrenalinski Shakespeare

Na Festivalu svjetskoga kazališta - u ključu kompleksnih međumuških odnosa, ljubomore, seksualnosti i rasizma - 'Otella' će predstaviti redatelj Thomas Ostermeier

Glumac Lars Eidinger na premijeri predstave 'Mjera za mjeru' prije nekoliko dana na Festivalu u SalzburguGlumac Lars Eidinger na premijeri predstave 'Mjera za mjeru' prije nekoliko dana na Festivalu u SalzburguKako bismo trebali živjeti? Na ovo fundamentalno pitanje odgovor bi mogao glasiti - kazalište! Riječi su to koje programatski obilježavaju način razmišljanja i rada jednog od najutjecajnijih redatelja današnjice Thomasa Ostermeiera, čiji će "Othello" 9. i 10. rujna u ZKM-u otvoriti ovogodišnje, 9. izdanje Festivala svjetskoga kazališta u Zagrebu. Njemački je redatelj istinska svjetska kazališna zvijezda. Njegove predstave promijenile su način poimanja kazališne umjetnosti, a pamtimo ih - bez pretjerivanja - godinama. Primjerice "Noru" kojom je i otvorio 1. FSK ili "Hamleta" od prije dvije godine koji je, osim zagrebačke, fascinirao publiku širom svijeta, od Koreje do Australije. U prilog tomu govori i posljednje u nizu priznanja njegovu radu - Zlatni lav za životno postignuće - koje će, u svojoj 43. godini (!) primiti u listopadu, na ovogodišnjem 41. međunarodnom kazališnom festivalu u Veneciji.


Iza Ostermeiera je nevjerojatna karijera - gotovo u nekoliko godina uspio je prijeći put od kazališne akademije, preko rada u malom alternativnom berlinskom teatru, pa do vodeće pozicije u jednom od najutjecajnijih kazališta u svijetu. Sve je počelo kad se mladić iz Bavarske odlučio preseliti u Berlin, u dinamičnim godinama nakon pada Zida. Počeo je studirati glumu, ali nezadovoljan načinom podučavanja, upisuje režiju na Akademiji dramskih umjetnosti "Ernst Busch". Tamo mu je, kaže, sve išlo posve prirodno. No već je njegova diplomska predstava "Research Faust/Artaud" iz 1996. naznačila da je riječ o umjetniku koji kazalište doživljava posve drukčije. Sljedeće četiri godine ravnatelj je i umjetnički direktor Baracke, male scene berlinskog Deutsches Theatera, koja pod njegovim vodstvom doseže kultni status.

Tu je već bila vidljiva njegova sklonost "malim prljavim tekstovima", točnije postavljanju tekstova mladih, suvremenih pisaca, poput Marka Ravenhilla čiji je "Shopping and Fucking" u briljantnoj Ostermeierovoj postavi iz 1998. ušao u anale kazališne umjetnosti, a diljem svijeta izvodi se već 12 godina. Tu fascinaciju piscima smatra dijelom duge tradicije njemačkog teatra: "U vrijeme francuske revolucije kod nas su djelovali Goethe, Kleist, Buchner... Može se reći da se revolucija u Njemačkoj tada nije dogodila u politici već na kazališnim daskama!". Kasnije će se iskristalizirati u vrlo važnim projektima koji su postavili nove svjetske standarde u promoviranju mladih pisaca, poput Festivala međunarodne nove drame (FIND) koji je s novim timom pokrenuo u teatru Schaubühne am Lehniner Platz u Berlinu. Prelazak na mjesto umjetničkog direktora, a poslije i ravnatelja te kultne kazališne institucije, imalo je važnost najvećih sportskih transfera.
Berlinski je Schaubühne, kao privatno kazalište, osnovan još 1962. na drugoj lokaciji, ali 1981. seli se u bivše kino "Universum" koje je 20-ih osmislio jedan od nacjenjenijih arhitekata bauhausa Erich Mendelsohn.

Još na početku zacrtane smjernice repertoarne političke i društvene osviještenosti, koje je među ostalima provodio i jedan u nizu legendarnih umjetničkih direktora Peter Stein, nastavlja i nova ekipa na čelu s Ostermeierom. S umjetničkim timom, u kojem su tada još bili Sasha Waltz, Jens Hillje i Jochen Sandig, do 2004. uspio je Schaubühne pozicionirati kao jednu od referentnih točki kazališne i plesne avangarde u svijetu. I atmosfera propalog buržoaskog zapadnoberlinskog miljea, za razliku od istočnog pomodnog dijela nekad podijeljena grada, baš nekako odgovara problematici koju promišljaju u svom radu. "Iskreno, ne vidim drugi način kreiranja repertoara, samim time što sam i osobno vrlo zainteresiran za zbivanja u društvu i političke aspekte," tumači redatelj i dodaje da, međutim, ne smatra da kazalište treba imati presudnu ulogu u mijenjanju načina na koji se ljudi ponašaju: "Ne doživljavam tetatar kao platformu, poput crkve u koju ljudi moraju ići ne bi li se promijenili. Riječ je o individualnoj perspektivi, u mom slučaju posve umjetničkoj, a to je da se bavim stvarima do kojih mi je stalo, koje su mi važne... I da pokušavam biti što vjerniji sebi, svojim iskustvima i poimanju svijeta." I, ne zaboravimo, što većem broju gledatelja u kazalištu.

Ostermeier je nevjerojatno uspješno spojio svoj umjetnički genij s učinkovitošću vrhunskoga kazališnog menadžera u instituciji koja raspolaže proračunskim dotacijama od više milijuna eura. Beskompromisnom posvećenosti razvoja glumačkog ansambla, suvremenim i kritičkim reinterpretacijama klasika te postavljanjem novih dramskih tekstova od Lehniner Platza je stvorio meku suvremenog svjetskog kazališta. Brojke su impresivne: u 10 godina premijerno je postavljeno više od 50 tekstova autora iz Njemačke i svijeta, samo u prošloj sezoni imali su 43 predstave, 16 premijera od kojih je pet svjetskih. Težnja što većoj umjetničkoj slobodi, autorski rad na "samo" dvije do tri produkcije godišnje i usmjerenost na međunarodno tržište, odnosno, međunarodne suradnje i razmjene te turneje, koje su izvor prihoda, čine se jednostavnom formulom njegova uspjeha. No da baš nije sve tako idilično, a pogotovo tamo gdje se pod istim krovom, točnije na istom fondu, nalaze drama i ples, svjedoči i razlaz sa Sashom Waltz, koja je dugotrajni "rat" s Ostermeierom i napuštanje berlinskog Schaubühnea zaključila upravo apelom za "transparentnom i proporcionalnom raspodjelom sredstava". Ako ništa, barem se s tim dijelom mi, ovdje u Hrvatskoj, možemo poistovjetiti.

Iako je osnova repertoara Schaubühnea izbor suvremenih autora, s vremenom je rastao Ostermeierov interes za klasike, pa je riskirao radikalno novim pristupom u iščitavanju, primjerice, Ibsena i Shakespearea. I nije pogriješio. Zašto Shakespeare, autor kojeg, kako sam priznaje, mnogi gledatelji izbjegavaju jer se boje da će im na predstvi biti dosadno i da ništa neće razumjeti? "On je najbolji pisac. Iskreno, malo su mi dosadile druge drame, jer nisu tako kompleksne, nemaju tu složenost značenja i mogućnosti različitih interpretacija," konkretan je redatelj koji je prije samo nekoliko dana na Salzburškom festivalu imao premijeru svog "četvrtog Shakespearea" - predstave "Mjera za mjeru" s Gertom Vossom i Larsom Eidingerom u naslovnim ulogama. Naime, iza njega su već "San ivanjske noći", "Hamlet" i "Othello" iz 2010., kojeg ćemo gledati u Zagrebu. Radnju je smjestio na luksuzno krstarenje Sredozemljem u doba kolonijalnih ratova 60-ih godina prošloga stoljeća, koncentrirajući se na odnos Othella i Jaga. No redatelj koji se "usudio" promijeniti kraj Ibsenovoj "Nori" i postaviti pitanje nije li Hamlet zapravo obična razmažena cvilidreta, i u "Othellu" pronalazi osebujan pristup Shakespeareovoj kompleksnoj opservaciji "međumuških" odnosa, ljubomore, seksualnosti, rasizma... Kao i uvijek, uz njega je provjereni tim suradnika, među njima nezaobilazni Marius von Mayenburg koji je dosad surađivao na svim Ostermeierovim uprizorenjima Shakespeareovih djela.

Jer upravo na novom prijevodu i adaptaciji teksta redatelj koji je ne samo kroz svoje tipično adrenalinski nabijene mizanscene do krajnjih granica radikalizirao pristup iščitavanju velikog klasika temelji svoj rad: "Mayenburg je više pisac nego što je prevoditelj ili dramaturg. Njega ne zanimaju one glupe, modernizirane vizije kroz umetanje uličnih slengova, već on ostaje vjeran značenju teksta koji prevodi koliko god je to moguće." Za Ostermeiera je to osnova budući da smatra da svaka generacija, zapravo, "piše vlastitoga Shakespearea".

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika