Zoran Ferić, Nacionalov kolumnistProšloga petka, dok je dobar dio građana Hrvatske vjerojatno mislio o utakmici s Italijom, mene je mučio problem ropstva. Zbog jednog članka u novinama i filma “Mandingo”, ekranizirane priče o ropstvu na jugu SAD-a, koji je bio na programu navečer. Taj me problem muči i inače, kad nema filmova. Čak toliko da je kolegica, koja mi sređuje dogovor za seansu regresije, uvjerena da sam u prošlom životu bio rob. Ja se, doduše, bojim da ni danas nisam daleko od toga, ali svi me uvjeravaju da nije tako, da sam svoj na svome, da živim u liberalnoj demokraciji i u Evropi u kojoj ropstva nema već stoljećima. Međutim, u novinama od petka čitam da u Arizoni, a to je, nažalost, dio Bosne i Hercegovine, međuentitetska tržnica, upravo cvjeta trgovina bijelim robljem. Sjedinjene Države su ponovno su svrstale Bosnu i Hercegovinu u zemlje koje ne sprečavaju trgovinu ljudima. Amerikanci svakako imaju puno moralno pravo stvarati takve popise i svrstavati druge zemlje jer su ropstvo iskusili na vlastitoj koži: kao robovlasnici. Ta je zemlja, današnji veliki borac za ljudska prava, bila sudionik i organizator jedne od najsramnijih trgovina robovima u povijesti. I to ne zbog trgovine same. Tržili su i Portugalci, Španjolci i Francuzi, tržili su Egipćani, Asirci i Rimljani. Ali Amerikanci su to činili relativno nedavno. I da ih nisu u ratu vojno porazili sjeverni sugrađani, tržili bi možda i do danas.
Sjećam se da me je u čitavoj toj epskoj priči o američkom Jugu i ropstvu najviše šokirala jedna fotografija. I to samim tim što je fotografija. Fotografiju sam, naime, kao klinac smatrao izumom i simbolom modernoga doba, civiliziranosti i demokracije, a činjenica što su, eto, fotografija, točnije, dagerotipija, i ostarjeli crni rob sa željeznom alkom oko vrata suvremenici, toliko me je onda pogodila, da me pogađa i danas kad je se sjetim. To je jedna od rijetkih stvari o kojima ne mogu misliti bez jakog emotivnog angažmana. Bijesa, tuge, gađenja. Jer na fotografiji se vidi starac, zavezan kao pseto, čiji je život prošao na plantažama pamuka ili šećerne trske, ispod biča, s puno patnje i gotovo nimalo radosti. A na kraju, kad više nije mogao raditi, vjerojatno su ga usmrtili metkom u glavu. Ili umlatili. Da bude jeftinije. Aritmetika je, naime, disciplina koja se u priličnoj mjeri urotila protiv ljudi. I kao takva, rovari već tisućljećima.
Jedina utjeha kad sam kao mali gledao tu fotografiju bilo mi je uvjerenje da se to danas ne događa i da smo ipak, uz brojne ratove i sukobe, izmaknuli iz tog robovlasničkog vremena. Danas, međutim, svjestan sam koliko su naivne bile takve utjehe, ma koliko ljekovitima nam se činile. Naime, globalizacija i nesmiljena prevlast kapitala u svjetskim razmjerima dovela je direktno do porasta ropstva u Africi. I to krajem devedesetih. Na plantažama kakaovca radi sve više djece robova jer su najjeftinija radna snaga, a to je u surovoj borbi za konkurentnost očito jedna od najisplativijih solucija za plantažere. A onda i za države kojima oni plaćaju porez. Prisjećam se, dakle, i druge fotografije. Ovaj put s kraja devedesetih. Ognojene rane od biča na leđima crnoga dječaka i maska ravnodušnosti na njegovu licu. A ispod, njegove riječi: “Kad jedete čokoladu, kao da jedete meso s mojih leđa.”
Međutim ta poruka, ma koliko šokantna bila, nikoga u razvijenijim zemljama ne može odvratiti od čokolade. Konzumente u Sjedinjenim Državama i drugim razvijenim zemljama ta priča o bičevanim leđima jednostavno ne zanima. Šokira ih na trenutak, a onda sve opet utone u slatki zaborav. Efikasno reklamirani i atraktivno pakirani proizvodi dovoljno su daleko od unakaženih dječjih leđa da nas lako može svladati ravnodušnost i miran san. Nije to kao na Jugu kad si morao s bičem dežurati nad redovima pognutih crnaca. Danas prljavi posao odrađuje netko drugi. I, što je osobito pogodno, tog se drugoga može uvijek optužiti za neciviliziranost i divljaštvo. Očito, licemjerje je takve politike ogromno, a altruističke namjere na državnoj razini naprosto su falš.
Prave su jedino činjenice. One su, nažalost, uvijek prave. U našem najbližem susjedstvu masovno se trguje živim ljudima kao da su stoka ili umjetno gnojivo. Vlasti u Bosni i Hercegovini ne znaju kakva je sudbina 5000 ilegalnih imigranata koji su vraćeni s talijanske i hrvatske granice. Lokalni mafijaši prebijaju svoje dugove ženama, pa su tako neke od njih, kaže se, prodavane i pet šest puta. Bosna se sve više pretvara u veliki sabirni centar bijeloga roblja s Istoka, koje se upućuje na tržišta i u bordele Zapada. Kamioni i kombiji s robovima prolaze pored nas cestama, a da nismo svjesni kolika se količina užasa i očaja sakupila u tim ženama koje kao meso prodaju po ulicama ujedinjene Evrope. Ljude se, naime, u najvećem broju slučajeva danas kupuje i prodaje radi prostitucije, jer tako najbrže i najefikasnije vraćaju uloženo. A prisiljavanje na prostituciju iziskuje prilično organiziran i uigran aparat: od nabave, transporta sve do eksploatacije i amortizacije. U tom aparatu sudjeluje niz protagonista u raznim zemljama, a omogućuje ga, naravno, korupcija u policiji, pravosuđu i politici tih zemalja. Budući da nam je korupcija nacionalni sport, i mi smo kao tranzicijska i tranzitna zemlja za roblje prilično ugroženi. Pri tome treba reći da užas ropstva nije toliko u ekstremnom nasilju i mučenjima, nego u tome što je, čisto tehnički, za uspostavu ropstva potreban neki oblik institucionalizacije. A čim se dogodi institucionaliziranje, imamo, naravno i prešutnu suglasnost većine koja neće dignuti svoj glas. Utješit će se da su sve to poslovi mafije, da su svi upleteni svojom voljom, pa čak i žene pretvorene u mašine za zadovoljavanje muškaraca, i da je to posao policije. Bit će, zapravo, kao i s čokoladom. Prolazimo pored robova, a ne vidimo ih. Djeca koja prose po ulicama ili se nude na kolodvorima sastavni su dio urbanoga pejzaža. Izgleda, barem u ovom našem kontekstu, da ropstvo opet postaje sveprisutno, a oni koji se bore protiv njega sve nemoćniji.
Da bismo se nekako zaštitili, potrebna nam je znatno aktivnija javna propaganda, legalizacija prostitucije, drastične kazne za sve sudionike u lancu trgovine ljudima i u prvom redu efikasniji program borbe protiv korupcije. Pa makar pola sudaca završilo u zatvoru. Ali prije svega potreban nam je individualni program protiv vlastite ravnodušnosti. Tek tada u borbi protiv trgovine ljudima imamo neke šanse, a stanovite civilizacijske tekovine, poput one da se svaki čovjek rađa slobodan, tek imaju priliku uistinu zaživjeti. Međutim, uvijek treba biti svjestan da je i civilizacija oblik divljaštva. Jer se rađala na ropskome radu. S time bismo se možda trebali suočiti kao civilizirani ljudi: realno i razumno.