Teško je naći bolju definiciju globalizacije od toga da Hrvati istinu o ključnim političkim događajima u vlastitoj državi doznaju putem informacija iz američkih diplomatskih depeša objavljenih na internetskoj stranici čiji se serveri nalaze u Belgiji, a osnivač Australac zatočen u Velikoj Britaniji temeljem optužnice podignute u Švedskoj. Ipak, takav slučaj poprilično je simptomatičan za stanje u domaćoj političkoj sceni gdje se ključne odluke ne donose bez da moćni međunarodni saveznici daju mig odobravanja. Imajući to na umu, čitajući najnoviju tranšu depeša iz američkog veleposlanstva u Zagrebu prosječni čitatelj mogao bi biti razočaran činjenicom da niti moćni Amerikanci o nekim događajima u Hrvatskoj ne znaju više od običnog građanina.

Niti znaju zašto je Sanader podnio ostavku, niti kako se Vidošević obogatio, niti tko je ubijao civile Oluji. Dapače, zabilješke američkih diplomata o događajima u Hrvatskoj često su nalik dnevniku neke dokone kućanice sa čajanki s susjedama i kao takve bile bi beskorisne da nije nekoliko kratkih, ali važnih crtica. Jedna od takvih svakako je ona gdje se politika Hrvatske vlade u krizi uspoređuje s ponašanjem magarca "koji ne pliva dok mu voda ne dođe do ušiju".

Posljedice takvog ponašanja hrvatski građani osjete iz dana u dan, pa barem terapeutski na njih može djelovati činjenica da isto misle i Amerikanci. Nešto je uistinu katarzično u tome da tvoje muke prepoznaju i drugi, a zahvalnost za to iskustvo Hrvati neosporno duguju tajnovitom Australcu Assangeu.