Srećko JurdanaAutor ove kolumne dužan je – nepravomoćnom sudskom odlukom – vrlo serioznu ispriku eminentnome hadezeovcu Iviću Pašaliću, jer je dotičnoga u jednome tekstu brzopleto atribuirao neprimjerenom koliko i opakom imenicom “kriminalac”. Teško bi bilo poštenima, da nema pravednih hrvatskih sudova koji će maliciozne senzacionaliste poput spomenutoga autora periodički bubnuti po prstima i misaonome sustavu. Dužnosnik* koji godinama – skrivajući se iza fantomske partijske zaklade – autonomno i suvereno raspolaže kamatama na više milijuna maraka doniranih državi za ratne potrebe, nipošto ne može biti kriminalac. Sve što s tim novcem čini u interesu je nacije, jer on je po kumskome pravu nakon poglavarove smrti postao njezina personifikacija, biološki sublimat nacionalnih interesa kao takvih: i kad za sebe kupi limuzinu, za ženu dijamant i za obitelj vilu, on se – na višoj ili esencijalnoj razini – zapravo bori za Hrvatsku.

STUPAC TJEDNA: HANS FLICKENSCHIELD; JOZIĆ & Co. (2) Šef misije Međunarodnoga monetarnoga fonda za Hrvatsku sa svojim ufitiljenim brkovima i bujnom, cizeliranom frizurom koja opasno asocira na periku, u teatru bi prije mogao odglumiti Njegoševog Mandušića Vuka negoli financijskog administrativca, što zapravo jest. Postao je neobično popularna figura, čak daje i – potpuno bezlične doduše - televizijske intervjue, što je u drastičnoj suprotnosti s tradicionalno misterioznim stilom ponašanja u MMF-u. Flickenschieldovi medijski "iskoraci" dijelom su odraz činjenice da je njegova institucija u sadržajnoj i političkoj krizi, a dijelom pokušaj ublažavanja javne omraze koju je MMF izazvao u Hrvatskoj i drugim zemljama, sa svojim ultimativnim polit-birokratskim zahtjevima da se egzistencijalne potrebe građana bezuvjetno podčine "makroekonomskoj stabilnosti države". Zahtjevi o kojima je riječ nisu lišeni svrhe: g. Flickenschieldu honorar stiže, što se za armiju nezaposlenih u Hrvatskoj ne može reći. * * * Mirko Jozić pokazao je nešto energije u strateškim promjenama u ekipi, a doista ima i sreće koja u njegovom slučaju nosi konkretno ime: Jens Larsen. Selektor bi pomoćnom sucu mogao podići spomenik, jedan u svakom slučaju, a možda i dva. HDZ-ova zavjetna pljačka

Pravilo povjerljive “inokosnosti” u baratanju tuđim novcem na hrvatskoj političkoj sceni inaugurirao je pokojni Franjo Tuđman, koji je – kad su ga u ranoj fazi revolucije neki nadobudni partijski drugovi jednom upitali zašto je nadzor nad iseljeničkim doznakama ograničio na sebe i svoju obitelj – s patetičnim zgražanjem uzvratio: “Pa zar ćete valjda sumnjati u mene?!” Doista, tko bi posumnjao u takvu evidentnu poštenjačinu, i u njezine ugledne suborce? Da gorespomenuti Pašalić nije kriminalac, to je već univerzalna spoznaja, ali razvoj društvenih događaja pokazuje da ni HDZ nipošto ne može biti kriminalna organizacija, premda su ga pojedini promatrači iz hira voljeli tako nazivati. Cjelokupna fenomenologija tog osebujnog pokreta ne može se ispravno shvatiti bez snažne filozofske podloge u dijalektičkome materijalizmu. Osim toga, HDZ je laboratorijski uzorak za proučavanje uloge pojedinca u povijesti. Kao genetički egzemplar s jedinstvenim darom za ispravno interpretiranje hrvatskih interesa, Tuđman je na pitanje Hrvoja Šarinića: ”Što ćemo, predsjedniče, učiniti s novcem na računu u Villachu?”, nakon deset sekundi studiozne analize problema odgovorio: “Poslušat ćemo Pašalićev prijedlog i prebaciti ga na račun HDZ-a u Zagreb”. Rečeno – učinjeno. Jednostavnost je vrlina velikih. U opisanoj situaciji kvalitetnije od Tuđmana ne bi reagirao ni Papa “Doc” Duvalier.

Kad je o iseljeničkome novcu riječ, otkriće o prisvajanju doniranih sredstava putem stranačke mjenjačnice patetično nazvane “Zakladom hrvatskoga državnoga zavjeta” neka je vrsta hrvatske pravosudne inicijacije: država prvi put u povijesti intervenira u hadezeovski financijski zabran, dovodeći lažno nedodirljivoga Pašalića u položaj bez izlaza za nuždu. Državna lova pretvorena je u stranačku i amen*, pa makar se tvorac operacije branio uobičajenom teorijom zavjere protiv njegove malenkosti. HDZ nikada do sada nije bio promoviran u javnu temu zbog činjenice da je djelovao kao velika pljačkašnica iseljeničkih doznaka. O tajnim inozemnim računima i vrećama maraka koje su putovale hodnicima između ureda Tuđmana, Šuška, Pašalića, Gregurića itd. širile su se skaske i legende, uvijek nedovoljno utemeljene da se za njih zainteresira Državno odvjetništvo. Na jednoj strani, kod Ivice Račana i društva dominirala je politička volja da se banditizam otpiše na račun “ratne konfuzije”, u kojoj je i ekspresno pretvaranje lumpenproletera u milijardere “prirodan proces”. Neki su ginuli, nekima je sinulo; idemo dalje, u ime “nacionalnoga pomirenja”.

Laži Dunje Pavliček – Patak

Na drugoj, pasivnost Državnoga odvjetništva prema hadezeovskoj lopovskoj prošlosti ne začuđuje, u svjetlu spoznaje da su bivši državni odvjetnik Radovan Ortynski i njegova pomoćnica Dunja Pavliček-Patak aktivno agitirali u korist zločinačke organizacije mafijaša Vjeke Sliška, bliske hadezeovskoj infrastrukturi. Spomenuta Dunja Pavliček-Patak nedavno je na vlastitoj press-konferenciji organiziranoj radi distribuiranja teorije da s Vjekom Sliškom nije imala veze, i da je Nacional iz iracionalnih pobuda optužuje za kolaboracionizam, uhvaćena u laži kad su joj predočeni audiozapisi njezinih razgovora s ubijenim agentom Veselinom Marinovom koji dokazuju suprotno. Uz takve zaštitnike zakona, državi banditi nisu potrebni.

Nešto se, međutim, evidentno mijenja. Sudbina iseljeničkih donacija promovirana je u javnu temu, Pašalićev financijski suverenitet doveden je u pitanje, najavljuje se i revizija pretvorbe, premda još ne u logičkoj formi sudskoga oduzimanja imovine ukradene od države, nego u apsurdnoj formi naknadnoga nabijanja poreza na tu imovinu (što implicitno znači njezinu legalizaciju). Bez obzira na tretman pretvorbe, jasno je da na mentalitet Račanovoga kluba djeluju ankete o drastičnome padu popularnosti Vlade i SDP-a. Društvo procjenjuje da će – nastavi li do kraja mandata s ljigavom politikom – na izborima dobiti šipak. Francuski slučaj dovoljno je upozorenje: na vlast superiorno dolazi “umjerena desnica”, uz iznimno visoku apstinenciju glasača (trideset šest posto). Krajnje negativnu psihološku klimu u zemlji proizvodi robovanje Vlade Međunarodnome monetarnome fondu, divljanje cijena esencijalnih roba i javnih usluga, i kontinuirani porast nezaposlenosti. U opisanome ozračju, režim je politički prinuđen na usvajanje oštrijega kursa prema Tuđmanovim lopovima i tajkunima, kako bi izbjegao stvaranje javnoga dojma da se žrtve za liberalizaciju privrede – okrutnu kao da u Hrvatskoj preko Račana i Budiše vladaju duhovi Adama Smitha i Thomasa Malthusa – traže isključivo od egzistencijalno neosiguranih slojeva stanovništva.

Provjetravanje Tuđmanove financijske kloake

Račanu je, dakle, potrebno provjetravanje Tuđmanove financijske kloake ako želi zadržati svoj izborni kredibilitet. Udarci njegovoga “malja pravde” imaju, međutim, kinetičku energiju adekvatnu odlučnosti Mate Arlovića, Zdravka Tomca i Ive Škrabala uzetih zajedno. Akcija se zadržava na razini propagande, tj. novinskih tekstova o temama koje su za mnoge hrvatske medije – naviknute na pomno praćenje Račanovoga encefalograma – donedavno bile zona u koju se ne dira. Fenomen Pašalićeve “Zaklade” načet je zahvaljujući prije svih novome državnome odvjetniku Mladenu Bajiću, koji se od Ortynskoga razlikuje kao leopard od mravojeda. Račanovi politički trendovi kaskaju za Bajićevim pravosudnim instinktima, i Pašalić je možda u pravu kad od njega naglašeno strepi: na lojalnost Ortynskoga mogao je stopostotno računati, dok nad Bajićem – kako se čini – nema nikakav nadzor.

Ipak, umjerenim otvaranjem problema “Zaklade drž. zavjeta” Bajićev test vjerodostojnosti ni približno nije završen. Čovjek će pokazati tko je i što je kad se – i ako se – uhvati u koštac s klikom Grupo, s aferom Dubrovačka banka, s Kutlinom Globus grupom, s pretvorbom Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije, s cjelokupnom spregom bankarstva i politike iz koje su se preko noći rađala novčarska carstva. Itd. Tu smo, vidjet ćemo, sagten die Blinde. Ključ civiliziranoga poretka – a možda i ishoda budućih izbora – nalazi se u rukama državnoga odvjetnika.