Zoran Ferić, Nacionalov kolumnistAktualni skandali u hrvatskoj kulturi krajem proteklog tjedna događali su se u sjeni velikoga mundijalskoga poraza. Stvar je u tome što je nogometni poraz u istoj mjeri kadar obuzeti naciju kao i pobjeda. A kultura je, kao i uvijek, u sjeni loptačkih sportova. Prijatelj, koji me je i obavijestio o tom grandioznom porazu, dok sam prao staklenke za predstojeću berbu višanja, komentirao je da našoj reprezentaciji ne treba selektor, nego psihijatar. Dakako, psihijatar je u tom trenutku trebao i čitavoj naciji ogrezloj u depresivna stanja. I eto, baš u tim gorkim časovima, kad je nogometašima i ljubiteljima nogometa bilo najteže, umjetnici su bili najaktivniji. U devet hrvatskih gradova održali su protestnu akciju potpisujući peticiju protiv prijedloga Zakona o doprinosima na obvezna osiguranja. Protest se odigrao kao da ga je režirao ruski slikar Kazimir Maljevič: ljudi su se potpisivali na bijele kvadrate i na velika bijela platna koja će im služiti kao zastave. Treba reći da, s obzorom na boju, to baš i nije neka borbena zastava, ali i takva je valjda dobra akutnom besparicom načetim hrvatskim umjetnicima.
Dodatno porezno opterećivanje umjetničkih honorara koji su u usporedbi s nogometnim premijama i honorarima u drugim sektorima naprosto smiješno mali, istovremeno je nemoralno i apsurdno. Nemoralno u prvom redu zato što se Vlada i država ovdje ponašaju kao Superhik, parodični strip-junak, pijanac po vokaciji, koji otima siromašnima da bi dao bogatima. I tako uspostavlja povijesnu ravnotežu. Zamišljam siromašnog glumca koji živi od dvije tisuće kuna honorara, dakako opterećenih porezom s trideset posto, koji panično štedi da si prije mirovine priušti kvalitetno zubalo. Jer krezub frflja, pa stradaju besmrtni tekstovi i velike role. I kada ga, nakon mnogih odricanja i štedilačke strasti, konačno i kupi, da bi za paštetu i jogurt na promocijama mogao čitati tekstove svojih kolega, još siromašnijih pisaca, odnekud se pojavi duh Ministarstva financija, pa mu iščeprka zubalo da bi ga poklonio poznatom nogometašu čija supruga skuplja proteze poznatih glumaca. Možda bi, recimo, uz tržište dionica i obveznica, u našoj domovini valjalo formirati i tržište umjetničkih zubala. Jer, bolje je da umjetnici i kulturnjaci što manje grizu.

Porez na umjetnost je istovremeno i apsurdan kao što su i svi naši državni, financijski, kriminalni i sportski apsurdi: nema veze sa elementarnom logikom, a bome ni sa zdravom pameću. Stvar je u tome što naša kultura u svjetskim razmjerima isto tako nešto znači, kao što znače i naši veliki sportaši. Međutim, čisto paradoksalno, sportu se priznaje ta ambasadorska funkcija, dok se o slučaju značajnih kulturnih uspjeha to naprosto prešućuje. Ivan Kožarić izložio je svoj atelje u Kasselu, Nedjeljko Fabrio je dobio uglednu nagradu u Austriji, drame naših autora izvode na evropskim pozornicama, Braco Dimitrijević i niz naših likovanjaka konstantno su prisutni na svjetskoj sceni, ali sve to u domaćem kontekstu ne znači ništa. Raqzlog tomu je što o kulturi postoji niz predrasuda. Jedna od najgorih je, svakako, da je kultura nepotrebni potrošač, a sport prijeko potrebni ambasador. I ta se predrasuda prešutno širi od čovjeka do čovjeka i od Vlade do Vlade, od jednoga ministra financija do drugoga, kao vjerovanje u vještice ili pticu s ljudskom glavom. A ne vidi se, ili se ne želi vidjeti da kultura itekako može biti značajan izvozni proizvod u Maloj zemlji za veliki odmor kakva je naša. I ta se kultura ovdje može izvoziti na najbolji mogući način, na domaćem terenu, bez troškova transporta. A svijest o tome da su nam kvalitetni glumci i slikari isto tako važni kao i orade i zubaci nikako da dospije tamo kamo trteba: u aktualna ministarstva. Teza je stara i već, dakako, olinjala. Ali ima tu i jednu zanimljivost: kod nas stvari ostare i olinjaju na nivou jezika, pretvore se u bezvrijedne frazetine, a da o njihovom značenju ili istinitosti nitko zapravo nikada nije ni razmislio. Zamislimo Barcelonu da nema Gaudija, Miroa ili Dalija! Koliko ljudi godišnje pojede barem trideset obroka u Barceloni da bi vidjeli dio Gaudijeva kamenog ludila? I što je najvažnije, koliko će ih još doći da to vidi i da jede? Hoću reći, ulog u kulturu traje i isplaćuje se desetljećima i stoljećima, čak i na ovoj najprizemnijoj, turističkoj, kič razini. A da i ne spominjemo ono drugo, teže zamislivo i još teže mjerljivo. Namet na prihode kulturnjaka pretvara državu u kratkovidna kriminalca koji reketari svoju zlatnu koku dok ne skapa od gladi. Čak i naš organizirani kriminal je, kako čitam u novinama, pametniji pa može uskladiti vlastitu pohlepu i potrebe obnavljanja i ulaganja u posao.
Ponosimo se svojim piscima i pjesnicima, njihovi nas spomenici presreću po gradu, a ponekad i plaše. Nije mi se jednom, recimo, dogodilo da kasno noću, kad su ulice prazne i kada čak i kante za smeće djeluju prijeteće, odjednom dignem pogled i pred sobom vidim diva naslonjenog na stup. Uglavnom jednog neprirodno velikog frajera koji, čini mi se, stoji tamo i čeka da bi me iscipelario i ukrao mi novčarku. Eventualno i prednji most od skupog zubnog porculana za koji sam svojevremeno dao dvadeset sličica Clare Schumann. Međutim, tek kad malo bolje pogledam, vidim da je to Šenoa i da sam, prema tome, u Vlaškoj. A većina tih grandioznih kipova, kad im se malo bolje zaviri u biografije, bili su gladni, odrpani i siromašni. Predlažem da se jednom godišnje stoga održi ritualno hranjenje kipova naših pjesnika, pogotovo Matoša i Tina. Da ne zaboravimo mi, a bome da ne zaborave ni Država ni Nacija, koje se diče i ponose. Stoga bi, možda, Ministarstvu financija valjalo poručiti: “Nahranite kipove dok su još živi!”