Treći na svijetu? Ta radost je prošlost. Danas je Hrvatska možda pedeset treća, zahvaljujući podatku da je reprezentacija prepuštena na suvereno upravljanje dvojici neinventivnih nogometnih činovnika koji se zovu Vlatko Marković i Mirko JozićPublici je dobro poznato da je pokojni Franjo Tuđman na društveno-političkome planu imao svojih mana, ali kad je o nogometu riječ, za samozatajnoga Ivicu Račana – a uz njega vjerojatno i naglašeno suzdržanoga Stipu Mesića – bio je profesor. Za razliku od njih, on stvari nije ležerno prepuštao “stručnjacima”, već se izravno i agresivno uplitao u fenomen. Uvijek svjestan da je propagandna vrijednost reprezentacije za režim neprocjenjiva, značajan dio svoga ezoteričnoga radnoga vremena posvećivao je istraživanju nogometne scene, potrazi za podobnim ali i sposobnim imenima, kadrovskome arbitriranju i proučavanju igračke “strategije”. Osobno je određivao tko će biti izbornik. Tuđmanova opsjednutost nogometom proizlazila je doduše iz njegove devijantne doktrine da je – u kontekstu međunarodnih odnosa – nogomet “zamjena za rat”, ali na domaćoj pozornici ta fiksacija mu je (dakako, uz izuzetak NK Croatije) donosila profite. U manje-više kriminalnome poretku kakav je formirao, reprezentacija je bila njegov apsolutno najjači adut, koji je naciju držao u trajnoj omamljenosti i euforiji koju su raskošno pothranjivali dirigirani mediji. Kult “trećih na svijetu” u javnosti je psihološki uglavnom dominirao nad spoznajom da su se u isto vrijeme u realnome životu razarale elementarne građanske vrijednosti. Itd.

STUPAC TJEDNA: FAŠISTIČKA FARSA NA PROCESU 'LORA' Suđenje optuženima za mučenja i ubijanja u splitskoj luci Lora argument je u prilog stavu da u Hrvatskoj domaći sudovi ne mogu funkcionirati kao supstitut Haagu. Svjedoci optužbe javno su ucijenjeni, nitko se ne usuđuje ništa konkretno reći, strahujući od represije desničarske bulumente koja suđenju daje intonaciju. U sudnici neometano divlja skupina fašističkih provokatora – lokalni "pravaši", stožerovci*, primordijalni hadezeovci – koja pred televizijskim kamerama pozdravlja ustaškim pozdravom, a sudac Slavko Lozina ne usuđuje se ni trepnuti. Umjesto da odmah isprazni dvoranu i suđenje nastavi u civiliziranim uvjetima, on prema fašističkome psihoteroru iskazuje samozatajno poštovanje i time posredno potvrđuje da su autonomno sudstvo i policija u Hrvatskoj daleki građanski san. Treći na svijetu? Ta radost je prošlost. Danas je Hrvatska možda pedeset treća, zahvaljujući podatku da je reprezentacija prepuštena na suvereno upravljanje dvojici neinventivnih nogometnih činovnika koji se zovu Vlatko Marković i Mirko Jozić. Nakon poraza u utakmici s Meksikom, potpisnik ovih redaka entuzijastički je obavijestio čitaoce kako je, što se hrvatske reprezentacije tiče, vrag vjerojatno crnji nego što izgleda: ljupki dječaci igraju karikaturalno, i nema takvoga outsidera* od kojeg ne bi mogli izgubiti, što se na kraju – nakon usiljenoga i razmjerno konfuznoga labuđega pjeva s Italijom – egzaktno potvrdilo protiv Ekvadora. Spomenuti Jozić formirao je ekipu na manje-više idiotski način – s osam bekova i s pojedinim igračima za koje na početku turnira, nakon šest mjeseci priprema, nije imao pojma da su potpuno nespremni – i u tome je dobio bezuvjetnu potporu svih političkih i “stručnih” foruma. Politika mu je – glumeći elegantnu nezainteresiranost – dala carte blanche da radi što hoće, a “struka” mu se po običaju zavlačila pod rep.

Crkvenčevo paradiranje u dresu

U opisanu situaciju Ivica Račan ulazi posredno i naknadno. Premijerovo diskretno distanciranje od nogometne problematike, odnosno: izostanak izjava i maksimalna javna tolerancija prema Jozićevome cirkusu, nipošto ne znače da dotičnoga skijanje i tenis uistinu zanimaju više od nogometa. I Račan se voli politički šlepati za hrvatskim sportskim rekordima, svjestan da su na planu pozitivnoga halo-efekta za režim individualni sportovi s nogometom neusporedivi. U skladu s tim, nad reprezentacijom je grizao nokte jednako kao i svojedobno Tuđman. Tresao se iščekujući rezultate, poslao je Matu Crkvenca da u Japanu paradira u dresu, dobivao je informacije iz prve ruke o zbivanjima u ekipi, pouzdano znajući da će ga eventualni uspjeh na Svjetskom prvenstvu, kod kuće – satirički interpretirano – politički reetablirati za nijansu više od potpisa novoga stand-by aranžmana s MMF-om, saborskoga referata (guvernera Hrvatske narodne banke) Željka Rohatinskoga o hrvatskoj makroekonomskoj idili, državnoga saniranja privatnoga brodogradilišta “Viktor Lenac” ili sniženja cijene benzina za jedan posto.

Propala reformatorska ideologija

Bio je savršeno u pravu. Da je reprezentacija ponovila rezultat iz Francuske, Račan bi – nakon razdoblja standardnoga propagandnoga paradiranja s igračima – ležerno mogao raspisati izbore već za rujan ove godine, na njih izaći s koalicijskim partnerima ili čak bez njih, i s devedesetpostotnom sigurnošću računati na drugi mandat za sebe i svoju ekipu. Historija je, međutim, htjela drugačije: seriji Račanovih promašaja završni pečat udario je nogometni debakl, uskraćujući premijeru i njegove larpurlartističke* promidžbene adute, nakon što se sam odrekao realnih. Nogomet je nakon groteske s Ekvadorom preko noći izgubio funkciju psihološkoga amortizera ekonomske i građanske kataklizme, koju je u Hrvatskoj tradicionalno “obnašao”. Situacija se nije razvila slučajno, i nije lišena simbolike; selektor Mirko Jozić zapravo je neka vrsta Račanove nogometne preslike, kao što je rezultat hrvatske reprezentacije na svjetskome turniru adekvatan odraz hrvatske društvene klime, a i današnjega položaja države Hrvatske na svjetskoj sceni.

Pod Tuđmanom su reprezentacija i režim djelovali kao usklađena simbiotska kontradikcija: poglavar je preko nogometa uljepšavao sumornu sliku stvarnosti kakvu je sam kreirao. Tragičar Račan ne uspijeva ništa uljepšati: pod njim nogomet i društvo djeluju u savršenome reciprocitetu, kao prepoznatljivi proizvodi jedne propale reformatorske ideologije. Mala analiza “dihotomije” Jozić-Račan otkriva njihove nesvakidašnje karakterne sličnosti. Obojica su pokušali trijumfirati kao pragmatični kalkulanti, povlačeći agresivnije poteze tek nakon poraza, a i tada s oklijevanjem i neuvjerljivo. Jozić je, na primjer, svoju ideju čekanja na protivničke greške pokušao ostvariti najprije s umornim veteranima Šukerom i Prosinečkim, da bi ih izbacio iz ekipe kad su ga doveli u debeli zaostatak, i zatim istu taktiku nastojao primijeniti s nešto poletnijim imenima. Račan je, u identičnome duhu, pokušao pasivno profitirati na greškama protivnika koristeći usluge Mate Arlovića – koji je po tromome žongliranju na sredini terena njegov Prosinečki – i Zdravka Tomca koji je, kao lažno agresivno desno krilo, specifičan pandan japanskome izdanju Šukera.

Mlitava strategija opstanka

Kako rekosmo, Jozića je na promjenu stimulirao Meksiko, a Račana HDZ. Prvi je, u gubitničkome transu, u igru uveo Olića i Rapaića, a drugi novoga štopera* Vlastu Pavić i usamljenoga ili isturenoga* napadača Mladena Bajića, zadržavajući u isto vrijeme na ključnim pozicijama stare protagoniste strategije neuspjeha. Protivnike, međutim, bolećive modifikacije ne impresioniraju. Ekvador je hladnokrvno održao lekciju Joziću, kao Ivo Sanader, Vladimir Šeks i Branimir Glavaš – krema novoga HDZ-a – Račanu. “Neuništivoga” Ivića Pašalića maknuli su s položaja šefa zaklade “državnoga zavjeta” i obračunali s njim u djeliću sekunde, razbijajući iluzije opreznoga premijera i njegovih mlitavih suboraca da će dotični u HDZ-u nastaviti djelovati poput beta-blokatora* koji stranku samom nazočnošću kompromitira i po inerciji pretvara u bezopasnu konkurenciju. Ništa od toga. Pašalić je out*, a na fonu te činjenice HDZ je automatski in*. Za razliku od sretnoga Jozića kojem istječe ugovor i čija je shema vladanja definitivno završila na smetlištu historije, Račan mora i dalje razmišljati o strategiji opstanka na turniru.

Svjetsko nogometno prvenstvo drastično je oslabilo njegove izglede. Reprezentacija je propala; nacija se otrijeznila; dio Jozićevih grijehova psihološki se svaljuje na grbaču državnih predvodnika koji ne samo da nisu u stanju građanima osigurati kruh, stan i zdravstvenu zaštitu, već su dopustili da i nogometnu selekciju – tu ikonu nad ikonama – upropaste diletanti. Japan – “zemlja izlazećeg Sunca” – simbolički je na drugoj strani svijeta označio početak sumraka račanizma.