Objavljeno u Nacionalu br. 345, 2002-06-26

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo - Zoran Ferić

Ima nas četiri i pol milijuna: toliko Indija ima kurvi

Ovih dana u školi pišem svjedodžbe. To su dokumenti u koje treba unijeti i nacionalnost. Hrvata u postotku ima čak i više nego što to govore statistički podaci iz popisa stanovništva. No iza mnogih od tih površinskih imena, nacionalnosti i vjeroispovijesti kriju se neki drugi ljudi, s drugim imenima, kao u masovnom psihološkom trileru. To me uvijek ispunjava tugom, iako ponešto od te shizofrene nelagode itekako razumijem.

Zoran FerićZoran FerićOvih dana u školi pišem svjedodžbe. To su dokumenti u koje treba unijeti i nacionalnost. Hrvata u postotku ima čak i više nego što to govore statistički podaci iz popisa stanovništva. No iza mnogih od tih površinskih imena, nacionalnosti i vjeroispovijesti kriju se neki drugi ljudi, s drugim imenima, kao u masovnom psihološkom trileru. To me uvijek ispunjava tugom, iako ponešto od te shizofrene nelagode itekako razumijem.
Glasovita Eliotova pjesma “Pusta zemlja” počinje ne manje glasovitim stihom: ”Travanj je okrutan mjesec.” U našoj civilizaciji, međutim, to nije mjesec okrutnosti, nego laži. Svakog prvog travnja jedni drugima iskreno lažemo, što znači da to priznajemo otvoreno i javno. Drugih dana lažemo tajno i istinski. Prije nekoliko dana su, međutim, u javnost napokon dospjele neke istine iz lažljivoga mjeseca prošle godine. A te su istine, sudeći barem prema reakcijama, prilično neugodne. Tako je prošli travanj za nas bio prije okrutan negoli podsmješljiv, kakvim ga inače doživljavamo. Spomenute su istine, naime, neugodne onoliko koliko je neugodna sama matematika. Radi se, naravno, o rezultatima popisa stanovništva, podacima i brojkama kojima je trebalo 14 mjeseci da sazru, kao dobra šunka. Ali okus ove šunke prilično je gorak, kao da su se negdje u procesu u meso uvukli crvi. A to su, izgleda, isti oni crvi koji se obračunavaju i s ljudima ispod nadgrobnih ploča i kojima smo mi sami najslasnija gozba.
Brojke su, dakle, presudile, a Državni zavod za statistiku potvrdio: ima nas četiri i pol milijuna. Toliko Indija ima kurvi. Dakle, malo nas je , ali smo neobrazovani. I time se, nerijetko, ponosimo. Međutim, premijer Račan nije zadovoljan. A nisu zadovoljni ni Milorad Pupovac, Furio Radin ni Žarko Puhovski. Svi oni popisu nešto prigovaraju. Moram priznati da ni ja nisam posve zadovoljan, kao što ne može biti zadovoljan ni jedan građanin Hrvatske. Recimo, zahtijevam od Marijana Gredelja i Državnog zavoda za statistiku neka dodatna objašnjenja. U prvom redu, želio bih da mi objasne kako su popisivali shizofreničare. Kao jednu osobu ili kao više? I jesu li provedene ikakve dodatne psihijatrijske konzultacije prilikom popisivanja te kategorije građana? Smatram da je time ova državna ustanova postupila protuustavno. Radi se o elementarnom kršenju ljudskih prava, jer svi oni imaju pravo na sve svoje ličnosti. Ako bih se ja, recimo, podvojio, sasvim sigurno bi jedna od tih ličnosti bila Srbin, a druga Židov. Jer takvo mi je obiteljsko stablo. I kad bi se, recimo, u toj situaciji dogodio slučaj da država popiše mene Hrvata, Zorana Ferića, a ne uzme u obzir, recimo, Stanislava Bernsteina, kako bi se zvao onaj Židov, ili Sinišu Ćirića, Srbina, ono moje prvo ja osjetilo bi se duboko povrijeđenim. A da o drugom, trećem ili petom i ne govorimo. Bilo bi povrijeđeno barem u istoj onoj mjeri u kojoj su iznenađeni i uvrijeđeni predstavnici manjina.
Međutim, čovjek se u prvom redu mora pomiriti s manjinama unutar vlastite ličnosti. To znači da treba priznati svoje obiteljsko stablo. A to u devedesetima nije svima bilo lako. I previše je tu bilo shizofrenije i zatamnjenih imena i ličnosti, nekih strašnih odsutnosti na koje je silio težak trenutak. Senzacionalistički naslov da u Splitu ima samo devet pravoslavaca najbolje ocrtava tu tragičnu situaciju. Jesu li uistinu svi oni koji su u popisu zanijekali svoju nacionalnost i vjeru uistinu odustali od tih dijelova sebe samih, ili je na djelu nešto drugo? Radi se svakako o oprezu jer je tragično iskustvo devedesetih još itekako živo. Nacionalna i vjerska netolerancija koja je u devedesetima postala jedno od markantnijih obilježja hrvatskoga društva još je uvijek kod nas i više nego prisutna. A shizofrenija je poprimila razmjere epidemije. Kad površno upoznaš nekoga i kad ti se predstavi, više ne možeš biti siguran da je to njegovo prvo prezime, ono koje je dobio rođenjem.
Strah od popisivača i Državnih zavoda duboko je, izgleda, ukorijenjen u nacionalno biće svih nacija koje prebivaju na ovim prostorima. Još se prilično dobro sjećam prijašnjih popisa kada se u našoj kući od popisivača uistinu strahovalo. Bojali smo se da će se nekako otkriti podstanari koje su moji roditelji u onim vremenima držali na crno, da će neka državna institucija zaključiti da imamo previše soba, da će se otkriti i neki drugi grijesi i prekršaji za koje do tada nismo ni znali jer čovjek pred svojom državom naprosto ne može biti čist. On je uvijek pomalo kriv. I zbog te pomalo krivnje uvijek smo u tim statistikama nešto muljali. To mi je ostalo do danas. Naprosto ne mogu potpuno istinito ispuniti najobičniji službeni dokument. Osjećam kao da mi je dužnost prema zdravoj pameti barem malo lagati. To još uvijek nije ozbiljna shizofrenija, ali za liječenje možda jest.
Stvar je u tome što je popis stanovništva legitimacija države. Nerijetko i njena slika u ogledalu. U tom svjetlu prilično je zanimljiva činjenica što su hrvatski političari mahom nezadovoljni rezultatima popisa. Nezadovoljni su državom koju vode i čiji identitet dobrim dijelom stvaraju sami. Kao što su, uostalom, nezadovoljni i materijalom koji im kao političarima stoji na raspolaganju. A taj materijal su, dakako, ljudi. Čitam tako da je premijer nezadovoljan obrazovanjem i dobnom strukturom stanovništva. Valjda smo svi zajedno i ukupno statistički prestari i nedovoljno obrazovani. Što zapravo znači to premijerovo razočaranje? Da narodi Hrvatske nisu spremni za velike i svijetle ekonomske pobjede u koje bi ih na spektakularan način vodila ova vladajuća garnitura, usprkos svojim koalicijskim bračnim problemima? Premijer je nezadovoljan vlastitim narodom i sve to pomalo miriše na onaj banalni vic u kojemu se kaže da ne bi trebalo mijenjati vladu, nego narod.
S druge strane, posve je logično da je, recimo, Milorad Pupovac kao čelnik srpske stranke nezadovoljan brojem Srba. Međutim, ideje o novom popisu čine se u ovom kontekstu potpuno nebuloznima. U prvom redu zato što promašuju problem, a bogme i zato što takvi popisi koštaju. I tu bih se svakako mogao složiti sa Žarkom Puhovskim koji tvrdi da krivca ne treba tražiti u tehnici popisa, jer je on samo ogledalo jednog prilično teškog stanja u kojemu su na djelu asimilacijski procesi koje smo naslijedili iz devedesetih. Treba biti nezadovoljan time što smo još uvijek nacionalno i vjerski prilično netolerantna zemlja, iako se stanje posljednjih godina znatno popravilo usporedimo li ga s onim u prvoj polovici prošloga desetljeća. O tome bi, dakle, trebalo sasvim ozbiljno razmisliti i na državnoj i na osobnoj razini, da nam rezultati sljedećeg popisa uistinu ne otkriju Pustu zemlju u kojoj bi nam svaki travanj bio okrutan.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika