Ivica RačanU najnovijem napadu duhovitosti predsjednik Mesić javno je poručio Iviću Pašaliću kako je “još mlad, i nije izgubljen za medicinu”, implicirajući – na svoj ponešto otkvačeni način – da dotični u politici nema više što tražiti. Ima li Mesićev vic-optimizam uporište u konkretnoj situaciji? Možda; nije isključeno. Pašalićevu smjenu s položaja šefa “zaklade državnoga zavjeta” mnogi promatrači tumače kao uvod u njegovo izbacivanje iz HDZ-a, čime bi se partija definitivno “raspolutila” na banditsko-nacional-fanatičnu i hipokritsko-narodnjačku struju, uz dominantnu poziciju potonje. Problem je, međutim, slojevit. Pašalićeva eliminacija s ozbiljne političke scene – ako takva u Hrvatskoj postoji –bit će udarac ne samo uhodama, predatorima i steklišima koji se vuku za njegovim skutima, nego i Račanovoj shemi vladanja. Iako na planu restitucije civiliziranoga poretka u Hrvatskoj nije uspio napraviti ništa – apsolutno ništa ! – Ivica Račan mogao je računati da će osvojiti novi mandat po inerciji, zahvaljujući prije svih Pašaliću kao faktoru trajne kompromitacije glavne oporbene stranke. U skladu s tom kalkulacijom, premijer i njegov adlatus* Zdravko Tomac na predsjedničkim izborima u HDZ-u bili su veliki Pašalićevi navijači, bez vanjskih obilježja doduše – majica, transparenata i zastava – ali zato puni tihe emotivnosti.

STUPAC TJEDNA: SLUČAJ VJESNIK: OBRANA ILI POSLJEDNJI DANI? Na sjednici Vlade, Dražen Budiša ponovno je otvorio pitanje Vjesnika. List proizvodi ogromne gubitke, koje podmiruje država putem javnoga poduzeća Hrvatska tiskara, i Budiša traži da se ta propala stvar nekome proda ili ugasi. Pošteno. Iza Budišinog angažmana oko Vjesnika vjerojatno stoji Nino Pavić iz Europapressa, čija je stara ambicija preuzeti Hrvatsku tiskaru. Bez obzira na to, Vjesnik je za Vladu kronična bolna točka za koju se mora pronaći nekakav analgetik, i Budiša je u pravu kad slučaj pokušava reaktualizirati. U vezi s tim treba podsjetiti da je Ivo Pukanić iz Nacionala prije dvije godine Vladi ponudio rješenje: njegova tvrtka kupit će list u gubicima za pet milijuna maraka, preuzeti najveći broj zaposlenih u njemu i pokušati ga pretvoriti u profitabilni proizvod zadržavajući njegov seriozan identitet. Rizik je u cijelosti Nacionalov, a Vlada jednu bedu* skida s vrata. Vlada, međutim, ne bi bila to što jest kad bi se ponašala logično. Tadašnji glavni urednik Vjesnika Igor Mandić pokrenuo je – u grčevitoj obrani svoje sinekure – opsežnu koliko i imbecilnu javnu kampanju protiv "izručenja Vjesnika žutome tisku" (kao da list izdaje s parama svoga ćaće). Na fonu te kampanje, Vlada je – inicijativom Željke Antunović, Slavka Linića itd. - odbila ponudu i odlučila zadržati Vjesnik na državnim jaslama, u formi specijalnoga niskonakladnoga biltena. Ideje o subvencioniranju dnevnih listova odavno već ne prolaze ni u zdravim ekonomijama, a u štrajkovima opterećenoj Hrvatskoj one su posebna forma režimske arogancije. U svakom slučaju, problem se približava kulminaciji. Budiša za svoj istup ima posebne motive, ali ubada na pravo mjesto: država će Vjesnik na bilo kakav način uskoro morati skinuti s grbače, i pružiti pritom objašnjenje zašto je svojedobno ignorirala ženerozan prijedlog Nacionala. Karikaturalni mučenik demokracije

Za njih se, avaj, stvari u svakome pogledu razvijaju loše. Njihov tajni ortak Pašalić na zalasku je, a ni pseudograđansko društvo mafijaša, parazita, prekupaca, umišljenih menedžera, estradnih terorista, gostioničara, obespravljenih intelektualaca i lumpenproletera kakvo su formirali ne osjeća se baš najbolje. Vladajuća koalicija djeluje kao parodija sebe same, ili karikatura karikature. U izvršnoj vlasti ne zna se tko pije, tko plaća: jedan dan se raspadaju, drugi opet sastavljaju, i tako unedogled. Novine na njima odavno gube nakladu. Zlatko Tomčić i njegovi kvaziseljaci uglavnom se bave zazivanjem duhova braće Radić. Dražen Budiša ne zna pouzdano koji je smisao njegove stranke, osim da njega drži na mjestu zamjenika premijera, a nekoliko njegovih ljudi na položajima gdje se vrte pare. LS pod vodstvom zbunjenoga Zlatka Kramarića mogao je nešto učiniti barem na području zaštite urbane okoline, ali ministar Božo Kovačević odlučio je – nakon početne revolucionarnosti – do kraja mandata mirno promatrati kako građevinska mafija Zagreb pretvara u betonsku džunglu. Ima li još koga? Da, tu je i SDP, prepun skrivenih značenja, čiji šef voli nastupati u pozi Prvoga mučenika demokratske Hrvatske, prešućujući da je za svoje muke on sam glavni krivac.

Prozirni bojažljivac

Račanov poredak doživljava fijasko na svim razinama, i među ljudima koji u Hrvatskoj nemaju pametnijega posla od razmišljanja o lokalnoj politici razvija se uvjerenje da bi premijer trebao organizirati vlastito povlačenje. Čovjek se polako ali postojano pretvorio u hodajući neuspjeh. Država puna kontradiktornosti, od kojih ni jednu nije riješio, jedva da ima nekakvoga smisla. Za detektiranje Račanovih propusta nije potreban analitički veleum; oni su – pomodno rečeno – transparentni. Umjesto da odmah na početku mandata kresne po banditima koji su metastazirali pod Tuđmanom, pustio ih je da i dalje šire polipe, prodavajući javnosti kao opravdanje bozu “nerevanšizma”. Boji se svih i svačega; kronični iracionalni strahovi njegova su politička determinanta. Pred desničarskim fanaticima povija se do zemlje, bojeći se da ga ne proglase komunistom i Jugoslavenom i respektirajući usput Tuđmanovu budalaštinu “nacionalnoga pomirenja Hrvata”. Na taj način kreirao je frustrirajuću društvenu klimu u kojoj nije moguće održati ni suđenje zbog stravičnih ratnih zločina (proces Lora), jer kod tendenciozno postavljenih sudaca, a dijelom i policije, fašistički provokatori izazivaju strahopoštovanje.
Umjesto radikalnoga poništenja lopovske akumulacije kapitala nazvane “pretvorbom”, počeo je bojažljivo koketirati s njezinim naknadnim “oporezivanjem”, sugerirajući kako je – iz njegovoga rakursa – pljačka države i naroda svršeni čin. Na jednoj strani ulaguje se Haagu, tvrdeći kako će Hrvatska sa svoje strane bezuvjetno izručiti osumnjičene, a i organizirati – ako je potrebno – poštena suđenja u domovini; na drugoj, ulaguje se lokalnim optuženicima i protivnicima Haaga, opstruiranjem izručenja Ante Gotovine i dopuštanjem da se spomenuta poštena domovinska suđenja pretvore u fašistički cirkus. Njegova servilnost prema zahtjevima Međunarodnoga monetarnoga fonda opasno prelazi granice egzistencijalne izdržljivosti građana: stvari su već dovedene do točke kad država i na – pretežno slabe – autorske honorare umjetnika nabija namete dostojne Franje Tahija. U isto vrijeme, ta servilnost dijelom je proizvod njegove iskonske nesposobnosti da formira autohtonu ekonomsku strategiju, koja bi zemlju učinila manje ovisnom o inozemnim diktatima.

Politički šićardžija*

Neodlučan u odnosu prema prijateljima podjednako kao i prema neprijateljima, svoju lidersku poziciju pretvorio je u paradigmu relativizacije društvenih činjenica koje su jasne i glupanima. Posebno radikalnu pozitivnu intervenciju Račanove administracije iziskivao je pravosudni sustav, koji je Tuđman pretvorio u privatni servis svoga kabineta, politbiroa i žbirova, i učinio ga nesposobnim za progon kriminalaca. Na što se svela ta prononsirana pozitivna intervencija u pravosuđu? Na pretvaranje Radovana Ortynskog u državnoga odvjetnika, koji je energiju trošio na istraživanje minornih delikata, ostavljajući glavne stvari kurvinski po strani. Osim toga, pretvarajući se da pred sud dovodi privilegirane svjedoke, de facto je jednu bandu amnestirao na račun druge. Usput se pobrinuo da se – gotovo bezobraznim umanjivanjem inkriminacije – zataška kriminalna afera Grupo u kojoj su protagonisti njegovi štićenici.
Kad je specifično o Grupu riječ, Ortynski ublažavajuće poteze vjerojatno nije vukao bez Račanove suglasnosti. Premijer je još od (bivšega ministra) Stjepana Ivaniševića tražio da rezovi u pravosuđu budu posebno blagi i oprezni, a na primjeru Grupa zaključio je da mu se politički više isplati zadržati dobre odnose s Europapressom – čiji je menedžer Nino Pavić jedan od glavnih junaka skandala – negoli istjerivati pravdu i navući na sebe animozitet medijskoga koncerna. No to je Račan u svome najboljem svjetlu: čovjek za kojeg su politički šićar*, nagodbe i natezanja uvijek poželjniji od nedvosmislenoga moralnoga angažmana. Njegovo je vrijeme na izmaku. Hrvatska je nakon Tuđmana tražila društveni preokret: on joj je ponudio esdepeovski zuckerwasser*. Nova šansa takvoga tipa u pravilu se ne ukazuje nikome. Neka raspiše izbore što prije, i na njima prepusti mjesto ljudima čija energija korespondira s historijskim i nacionalnim trenutkom. Agonija koju je proizveo, postala je neizdrživa.