Bili jednom Kukulele, Kukuriku i Kikiriki, tri nerazdvojna druga. Jako su se voljeli zajedno igrati i međusobno družiti. Vesela je to bila ekipa koja se svakoga dana okupljala na lokalnom igralištu. Bio je tu i mali Narod, ali Kukulele, Kukuriku i Kikiriki nisu voljeli imati posla s njim, stalno su ga izbjegavali i nisu ga puštali na igralište. S Narodom se nisu htjeli družiti jer je siromašan, ružan, uvijek ima nekih zahtjeva i stalno nešto traži i pita umjesto da samo sluša što mu se kaže. Milostivi su prema Narodu bili tek svakih četiri do pet godina, a i to licemjerno i neiskreno, uvijek bi ga izvarali. Narod se tako, izvan ograde preko koje ga nisu pripuštali, tužan i ojađen zabavljao skupljanjem plastičnih boca. Ponekad je prekapao kontejnere.

Družina na igralištu

Kukulele, Kukuriku i Kikiriki bili su jako slični i voljeli su iste stvari: vožnje limuzinama, crvene tepihe, najviše počasti, pompu, skupe hotele, tjelohranitelje oko sebe, horde beskorisnih suradnika, kamere i mikrofone koji ne postavljaju pitanja. A mali Narod, kojeg su prezirali i s kojim su se sprdali, morao im je to nekako osigurati po zakonima koje su oni za sebe na svom igralištu utvrdili. To što su u Narodovom svijetu stvarnost blokirani račun, poskupjeli benzin (struja i plin samo što nisu), preskupi kruh, a mesa već dugo nije vidio, družinu na igralištu nije diralo. Svaki od njih uvjeren je u svoju veličinu, važnost, jedinstvenost i nepogrešivost, i nitko to nije smio dovoditi u pitanje, najmanje Narod. On je tu da preko ograde udovoljava njihovim prohtjevima.

Pogled voajerski nastrojenog Naroda: Foto: Matija Habljak/Večernji list/PIXSELL (Ilustracija)Iako se cijelo vrijeme vodila ljuta borba tko je od njih trojice najveća faca na igralištu, zapravo im je uvijek bilo zabavno - Kukulele je spremao krumpir salatu, pekao kolače i brao jabuke, Kukuriku je zaneseno pričao priče na latinskom i francuskom, a Kikiriki raspoloženje održavao za klavirom. Ipak, svaki od njih je u svom samodopadnom i samodostatnom svijetu o drugoj dvojici mislio sve najgore, ali su se držali skupa jer su na svom igralištu, ograđeni od Naroda i stvarnog života, postali sami sebi svrha, što ih je dovelo u međuovisan položaj. Nijedan od njih nije postojao bez druge dvojice.

Crveno

Kukuriku i Kikiriki su ipak bili nešto bliskiji, ali im je Kukulele trebao da bi imali ljepše mišljenje o sebi. Kukulele je trebao njih dvojicu da ima čime plašiti već isprepadanog Naroda. Posebno ga je volio strašiti s jednim momkom sa susjednog igrališta, koji ga je htio ljubiti, a za kojeg Kukulele tvrdi da i dalje želi mudrijati po njihovom igralištu. Kikirikiju je taj momak bio drag, ali ovaj njega nije htio ljubiti, pa je to bilo malo nezgodno. Kukulele je bio i naglašeno kolorističan tip, jako je volio boje. Osim crvene.

Za razliku od Kukulelea, koji je govorio i kada ga nitko ništa nije pitao, i uglavnom je malo znao o onome što priča, Kukuriku je bio povučen, zatvoren, šutljiv, mučaljiv tip. Ipak, uvijek se spremno igrao skrivača i pantomime, a jako je volio i rebuse. Zato je Kikiriki uvijek rado govorio u njegovo ime. Kukuriku je volio kad je Kikiriki odrađivao za njega. Kažu da mu je Kikiriki, pošten kakav već jest, vraćao neke dugove, jer mu je ukazao na postojanje igrališta i jedinoga prečicom doveo do njega. A Kikiriki je stvarno volio puno govoriti, i do savršenstva je doveo svoju neobičnu vještinu da puno priča, a malo toga važnog i korisnog kaže.

Rekonstrukcija igrališta

U svakom slučaju, za tri je mjeseca najavljena rekonstrukcija igrališta. Možda će malo prerazmjestiti klackalice, vrtuljak i tobogan, nasuti novi pijesak i popraviti klupe, ali Kukulele, Kukuriku i Kikiriki će i dalje biti tu. I živjeti sretno do kraja života. S Narodom ili bez njega, njima je potpuno svejedno, sve dok se mogu dobro zabavljati na svom igralištu. Netko će već nekako platiti njihov provod.