Morcheeba – 'Charango' (China Records/Dancing Bear)Morcheeba – ‘Charango’ (China Records/Dancing Bear)
U brzom i nezaustavljivom procesu globalizacije suvremene glazbe otpalo je nekoliko starijih teorija popularne kulture, a vjerojatno ništa nije postalo toliko deplasirano kao tvrdnje da se pojedini stilovi mogu razvijati samo u određenoj mikroklimi. Uostalom, na globalnom tržištu nalazi se cijela hrpa atraktivnih izdanja brazilske bossa nove s oznakom “made in Japan”, ljubitelji američkog garažnog rocka pronalaze nove favorite u Skandinaviji, dok ambiciozni menedžeri, umjesto rutinskih obilazaka londonskih i newyorških klubova, sve više zalaze u zemlje “trećeg svijeta” s nadom da će u nekom zadimljenom baru ugledati svoju Shakiru. Danas je gotovo nezamislivo da bi neki veliki talent mogao dospjeti u inferioran položaj samo zato što dolazi iz drugoga grada, pa ni priča o prvom albumu Morcheebe ne može zvučati onako kako je zvučala 1996. Ipak, ostaje činjenica da je ovaj londonski trio nakon promocije izvrsnog trip-hop albuma “Who Can You Trust?” prošao znatno slabije od razvikanih bandova iz “bristolske trip hop škole”. Premda je već na startu nagrađena mnoštvom komplimenata, Morcheeba se zadugo nije mogla riješiti usporedbi s Portisheadom u kojima je obično “Who Can You Trust?” rangiran kao odgovor na veliki album “Dummy”. Šest godina poslije ova dva banda imaju bitno drugačije pozicije. Portishead živi uglavnom od stare slave i planira come back s još nedovršenim trećim studijskim albumom koji će se navodno zvati “Alive”. No prethodni album “Portishead” iz 1997. nije se pokazao baš prikladnom zamjenom za “Dummy”, pa ekipu okupljenu oko Geoffa Barrowa i Beth Gibbons uskoro čeka novo dokazivanje.
Na drugoj strani, Morcheeba je četvrtim albumom “Charango” samo trebala potvrditi dobre rezultate s preklanjskog LP-ja “Fragments Of Freedom”. Makar se neki fanovi braće Godfrey i pjevačice Skye Edwards nisu lako pomirili s napuštanjem trip-hop teritorija omeđenog albumima “Who Can You Trust?” i “Big Calm”, rijetki su među njima doista uspjeli odoljeti ljetnim hitovima poput “World Looking In” i “Rome Wasn’t Built In a Day”. Dapače, preko “Fragments Of Freedom” utjecaj Morcheebe proširio se na veći dio Europe, o čemu bi kod nas mogli najuvjerljivije svjedočiti Jinx i Yammat. Paul i Ross Godfrey su se i na novom albumu držali slične formule utemeljene na nostalgiji za kvalitetnom pop glazbom kakvu su slušali u djetinjstvu, ali njihov “retro-futuristički” koncept je ovoga puta postavljen u nešto širi okvir. Osim naglašenih odjeka soul evergreena i ritmova koji opet razotkrivaju jaku fascinaciju “old school hip hopom”, Morcheeba je u 12 novih pjesama rasporedila elemente klasične psihodelije, rocka 70-ih, stare “braziliane”, pa čak i alter-countryja u šestominutnoj “What New York Couples Fight About”, gdje se za mikrofonom izmjenjuju Skye Edwards i frontman Lambchopa Kurt Wagner, poslije angažiran kao koautor i u “Undress Me Now”. Drugi zanimljiv gost je pomalo zaboravljeni engleski rapper Slick Rick, koji je zadnjih 10 godina proveo u zatvoru jer je u jednoj krvavoj obiteljskoj svađi nastrijelio rođakinju, a vratio se s pjesmom znakovitog naslova “Women Lose Weight”. No najveći dio posla oko albuma “Charango” (nazvanog po maloj južnoameričkoj mandolini sa 10 žica) odradio je uigrani trio Paul – Ross – Skye, pojačan tek nekolicinom session glazbenika. Potencijalni ljetni hitovi su “Slow Down”, “Aqualung” i “Sao Paulo”, ali najbolje je odmah zgrabiti cijeli album jer je kao “limited edition” ponuđen i bonus CD s instrumentalnim verzijama svih kompozicija.

Joseph Athur – ‘Redemption’s Son’ (Real World/Dallas)

Ni treći album mladog i darovitog američkog “folk-grunge” kantautora Josepha Arthura neće odgovoriti na pitanje zbog čega je njegova karijera vezana uz londonski “world music” label Petera Gabriela, i to u doba kad na drugoj obali Atlantika direktori velikih kompanija iskušavaju “singer & songwriter” kombinacije krajnje sumnjivog potencijala. Arthur najviše duguje Neilu Youngu, nešto manje Becku Hansenu i Kurtu Cobainu, u ponajboljoj novoj pjesmi “In The Night” zvuči kao mlađi i napredniji brat Paula Westerberga iz The Replacements, dok njegova “lo-fi” produkcija katkad podsjeća na Davida Graya.

David Bowie – ‘Heathen’ (Sony/DOTC)

Nakon serije manjih (“Black Tie White Noise”), većih (“Buddha Of Suburbia”) i totalnih promašaja (“Outside”, “Earthling”) , te samo djelomične rehabilitacije na albumu “Hours”, David Bowie povukao je potez koji su njegovi najvjerniji obožavatelji sanjali puna dva desetljeća. Dakle, na “Heathen” je obnovio suradnju s producentom Tonyjem Viscontijem (“Low”, Heroes”, “Scary Monsters”), a sjetio se i Petea Townshenda koji je također odigrao zapaženu ulogu na “Scary Monsters”. Visconti je doista pokazao da ga vrijeme još nije pregazilo, Townshend je ostao gotovo neprimjetan, a Bowie je opet zapeo na tankim autorskim rješenjima. Jedino što će se možda pamtiti do sljedećeg pokušaja je efektna obrada pjesme “Cactus”, posuđene od Pixiesa.

Razni izvođači – ‘Blade II – The Soundtrack’ (Immortal/Dallas)

Prema zamisli Happy Waltersa, koji se proslavio izborom glazbe za “Judgement Night”, na soundtracku “Blade II” našli su se dancefloor prvaci: Fatboy Slim, Moby, Roni Size, Groove Armada, Gorillaz, Paul Oakenfold i Danny Saber. Uz svakoga od njih Walters je postavio po jedno zvučno ime s američke hip hop scene, od The Roots i Cypress Hill do Redmana i Eve, a najbolji dojam ostavili su Massive Attack & Mos Def. Premda poticaj za njihovu suradnju nije došao od izbornika, štoviše pjesma “I Against I” prethodno je otisnuta na singlu Massive Attacka, Walters je za ovo zaslužio daleko najveći pljesak. Naime, singl “I Against I” umnožen je u samo 300 primjeraka, pa je “Blade II” zasad jedina prilika za upoznavanje s novom, dvočlanom postavom Massive Attacka.

Zvjezdice: Morcheeba – 4
Joseph Arthur – 3
David Bowie – 2
Blade II – 3