Scenarij Sylvestera Stallonea i njegova uloga umirovljenog vozača koji opet izlazi na pistu najslabiji su dio 'Divlje vožnje'Sylvester Stallone zasigurno će biti ponosan kad ga ovoga tjedna u Las Vegasu proglase akcijskom zvijezdom tisućljeća. To će mu priznanje uručiti američka organizacija Video Software Dealers Association, u povodu 20. obljetnice objavljivanja na videu filma “Rambo”, svojedobno golemog hita u tamošnjim videotekama i dućanima. Kad bi kinoprikazivači dodjeljivali to priznanje, Stallone ga sigurno ne bi dobio (znatno prije Tom Cruise), no na videu situacija je posve drukčija: osim “Cliffhangera”, svi Stalloneovi blockbusteri iz prve polovice devedesetih – “Razarač”, “Specijalist”, “Posljednji sudac”, “Ubojice” i “Svjetlost dana” – ostvarili su u kinima – u odnosu na visoke cijene koštanja -prosječne do umjereno solidne zarade, no na videotržištu mjesecima nisu silazili s top-lista. Dok kinogledatelj zaobilazi rutinske akcijske filmove, videopotrošač nema ništa protiv njih: to je i razlog što se Stallone prometnuo u “akcijsku zvijezdu tisućljeća”.
Ta mu plaketica možda potisne sjećanje na jedno drugo “priznanje” bombastičnog naziva: prošle godine, naime, dobio je počasnu Zlatnu malinu kao “najgori glumac stoljeća”. Tu je nagradu – koja se kao neka vrsta posprdnog Oscara dodjeljuje najgorim filmovima (i njihovim autorima) prikazanima tijekom jedne sezone u američkim kinima – ustanovio 1980. izvjesni John Wilson i prve godine ceremoniju proglašenja pobjednika obavio u vlastitom domu. Publicitet koji je popratio novu nagradu (skraćeno su je umjesto Golden Raspberry počeli nazivati “Razzie”) bio je solidan, pa su se proglašenja počela odigravati u kafićima, vinskim barovima i naposljetku u pravim pravcatim kinima. Pojava Interneta neslućeno je proširila krug glasača, pa je razzie.com danas jedan od najposjećenijih web siteova posvećenih filmu. Stallone nije proglašen najgorim glumcem stoljeća bez veze: otkako se nagrada počela dodjeljivati, uvijek je zapaženo figurirao u nominacijama i dobio ju je čak osam puta – što ga čini apsolutnim rekorderom među hollywoodskim zvijezdama. Je li on zbilja tako grozan glumac, to je posve druga priča. Netko tko je u stanju tako fino odigrati simpatičnog utjerivača dugova u prvom “Rockyju” ili se uvjerljivo rasplakati u naručju Richarda Crenne u prvom “Rambu” zasigurno ne zaslužuje da ga tako vrijeđaju, međutim, problem je u tome što je tijekom godina Stallone stvorio loš imidž prenabildavanjem, šturim glumačkim izričajem i sudjelovanjem u obilju suhoparno stiliziranih akcijskih prizora: za građansku publiku koja svake godine strepi tko će pobijediti na dodjeli Oscara Stallone je postao utjelovljenje akcijskog kiča i te se predodžbe vjerojatno nikad neće osloboditi. Pa čak ni onda kad mu filmovi s akcijskim kičem i nemaju osobite veze!
Propust je 'Divlje vožnje' što se film nije malo više usredotočio na neobičnu zajednicu koja se 'fiksa' brzinama: upravo je zato i danas na cijeni klasik 'Grand Prix' iz 1966. godine Eto, na primjer, “Divlja vožnja”, što se upravo prikazuje na pretpremijernim projekcijama u hrvatskim kinima. Film je imao premijeru u Americi još prošlog proljeća i Stallone je od njega iznimno mnogo očekivao. Karijera mu je, naime, u drugoj polovici devedesetih zašla u slijepu ulicu, jer u tom razdoblju nije snimio nijedan akcijski blockbuster: u skromno budžetiranoj krimi drami “Cop Land” glumio je nagluhog provincijskog murjaka, pomalo se sprdajući svojim dotadašnjim ulogama, a u “Mravima” se zgodno zafrkavao posudivši glas sićušnom divu zlatna srca. Ipak, cijelo to razdoblje pripremao je povratak na akcijsku scenu, tražeći projekt u koji bi kanalizirao svoju strast prema trkaćim automobilima. Najprije je to trebala biti biografija tragično poginulog trkačkog prvaka Ayrtona Senne, zatim visokobudžetni prepravak futurističke crne komedije Paula Bartela “Utrka smrti 2000”, u kojoj je glumac 1975. nastupio gotovo kao anonimac, da bi se naposljetku projekt iskristalizirao u “Divlju vožnju”. Stallone je isprva htio da se radnja odigrava na utrkama Formule 1, no kako je Bernie Eccelestone, vlasnik i organizator tog natjecanja, postavljao previše zahtjeva, odabran je manje prestižan, ali vrlo popularan CART (Championship Auto Racing Teams), koji sponzorira američki Federal Express (FedEx), a utrke se također održavaju na nekoliko kontinenata. Stallone je sam napisao scenarij (kao i za “Rockyja”) i osobno odabrao redatelja Rennyja Harlina, Finca s američkim domicilom, s kojim je izvrsno surađivao u virtuozno napravljenom “Cliffhangeru”. Osebujnost priče bila je u tome što lik koji Stallone tumači nije bio u prvom planu: on je glumio vozača veterana, “drugu violinu” u timu čija je zvijezda mladac kojem je tek u izgledu prva šampionska titula. U kompaniji “Warner Bros.”, koja je film distribuirala u Americi – možda i u strahu od Stalloneova dugog izbivanja s akcijskog terena – njegovu su podigranu prisutnost u filmu isprva iskoristili tako da ga se na plakatima jedva razaznavalo, pa je tek u kasnijim verzijama dobio podjednak prostor kao i ostalih četiri-pet glavnih glumaca. Strah distributera nije bio bez vraga. “Divlja vožnja” u američkim kinima nije zaradila ni 40 milijuna dolara bruto (stajala je nešto više od 70 milijuna), pa je Stallone proglašen “otrovom za kinoblagajne”, a opravdanost te etikete još je više osnažila činjenica da je u kinima nešto kasnije krahirao i njegov krimić “Uhvatite Cartera”, dok triler “D-Tox” (s budžetom od 55 milijuna dolara) uopće nije mogao pronaći američkog distributera. Da uvreda bude gora, “Divlja vožnja” nije zaboravljena ni u nominacijama za Zlatne maline – dobila ih je čak šest – a jednu od njih i Stallone i Burt Reynolds kao najgori glumački par.
Na temelju izloženoga mnogi bi zaključili da je “Divlja vožnja” grozan film, međutim, to je čisto pretjerivanje. Filmovi o autoutrkama nikad nisu blistavi izdanci sedme umjetnosti, jer je u njima sve usredotočeno oko akcijskih prizora na pistama (zasigurno najbolji je “Grand Prix” Johna Frankenheimera iz 1966., koji je briljantno koristio tehniku podijeljenog ekrana te vezao kameru za upravljački dio, omogućavajući gledatelju subjektivnu perspektivu tijekom jurnjava), a “Divlja vožnja” je u zlatnoj sredini tog podžanra. “Dani groma” s Tomom Cruiseom i Nicole Kidman spretnije su napravljena sportska melodrama, no Stalloneov film nije tako razvučen kao “Paklena staza Indianapolisa” s Paulom Newmanom i Joanne Woodward, a ima i sočniju priču nego “24 sata LeMansa” sa Steveom McQueenom. Renny Harlin dojmljivo je režirao akcijske prizore (takve sudare trkaćih automobila još niste vidjeli na ekranu), a ni trajanje od 117 minuta ne čini se pretjeranom gnjavažom. Stalloneov scenarij i njegova uloga najkrhkiji su dio filma: dok su u prvom planu zaoštreni odnosi između dvojice trkačkih favorita, Nijemca Beaua Brandenburga (najbolji hollywoodski nastup njemačke zvijezde Tila Schweigera) i mladog Amerikanca Johnnyja Blya (Kip Pardue se afirmirao ulogom dugokosog ragbijaša u “Nezaboravnom klubu” uz Denzela Washingtona) te djevojke koja ljubaka s obojicom (Estella Warren neusporedivo je sugestivnija nego u “Planetu majmuna” Tima Burtona i bez razloga je dobila Zlatnu malinu), film je prilično zanimljiv. Zaplet oko Stallonea, međutim, suhoparan je, kao i njegova prepucavanja s obogaljenim šefom trkačkog tima (zbilja slab nastup Burta Reynoldsa). Uoči prizora odlučne utrke postane vam jasno što filmu nedostaje: u nekoliko kratkih kadrova predstave vam se ostali trkači, sa svojim curama, obiteljima i navikama, pa požalite što od samoga početka “Divlja vožnja” nije ravnopravno pratila tu neobičnu zajednicu koja se “fiksa” luđačkim brzinama, umjesto što se usredotočila tek na njih nekolicinu. Upravo je to napravio Frankenheimer u “Grand Prixu” i zato mu je film i danas vrijedan pažnje. Za razliku od njega, “Divlju vožnju” cijenit će samo poklonici adrenalinskih atrakcija, no i to je bar nešto: ostatak ljetnog kinorepertoara nije u stanju ni to ponuditi.